Suhovare, maleno selo smješteno na zapadu Ravnih Kotara, predstavljalo je jedan od klinova zabijenih u okupirani teritorij na zadarskom bojištu. Kao takvo bilo je trn u oku neprijatelja koji je 3. siječnja 1992. godine krenuo u konačni obračun s malobrojnim braniteljima. No sve je krenulo još u ljeto 1991. godine.
Satnija Sveti Ivan Poličnik, koja je kasnije postala dio 2. bojne 112. brigade, formirana je 16. kolovoza 1991. godine. Njezina zona odgovornosti bilo je područje današnje općine Poličnik, uključujući i Suhovare koje su bile prva crta obrane. Među braniteljima Suhovara bio je i Darijo Buljat, 18-godišnjak bez ikakvog vojnog znanja i iskustva:
"Kada je počelo s prvim barikadama još sam išao u srednju školu. Preko noći bi bio na straži s lovačkom puškom, a preko dana sam išao u školu. Kada je u srpnju 1991. ubijen hrvatski policajac iz mjesta, Ivica Jurica, situacija je postala kritična i u ljude se uvuklo stanje ratne psihoze. Tako da smo se mi vrlo rano organizirali i mještani su se u kolovozu dobro naoružali. Policijska uprava dala je 80-ak raznih pušaka, od mitraljeza do PAP-ovki. Druga strana to je jako dobro znala. Kada su krenule granate padati po selu ostalo ga je ustvari braniti nas svega 20-ak, jedan vod, a crta koju smo branili bila je duga dva i pol kilometra. Između nas mogao je komotno proći neprijateljski bataljun no oni su sami sebe plašili pričama o ustašama i preuveličavali našu brojnost te nisu kretali u veće napade. Osim toga naš inženjerijski vod stavljao je mine bliže njihovim položajima čime smo ostvarivali psihološku prednost jer su vjerovali da je sve do Suhovara minirano."
Crta bojišnice nije mirovala, no uglavnom se sve svodilo na topničke napade neprijatelja. Branitelji Suhovara na vijestima su 2. siječnja 1992. čuli vijest da je u Sarajevu potpisano primirje s JNA koje na snagu stupa idućeg dana u 18 sati. Vjerovali su da slijede mirniji dani za njih i nadali su se predahu. Ipak, u maglovito jutro 3. siječnja 1992. neprijatelj je pokrenuo jak topnički, a zatim i tenkovsko-pješački napad na Suhovare u kojem su pored tri borbena vozila pješaštva sudjelovala i dva tenka. Mladi Darijo prisjeća se kako je to izgledalo:
"Bio sam na straži ujutro i kada je svanulo došli su civili, prognanici iz turističkog naselja Zaton, da nahrane i napoje blago. S njima je došla i moja baka koja je imala dvije krave. Sa straže sam otišao kod nje. Bilo je tiho, gusta magla, ništa nije naslućivalo na to što će uslijediti. Tada je krenula kanonada. I inače bi nas znali zasuti granatama, no ono sve je bilo nula naspram tog jutra. Valjda su Srbi svo raspoloživo
topničko oruđe iz okolnih sela usmjerili na Suhovare. Zemlja se tresla, bilo je strašno. Kod bake nije bilo podruma, pa sam je poslao u našu kuću, a ja sam kroz kišu metaka otišao k dečkima koji su bili kod našeg stacionara u kući Tonćija Ukalovića."
Mihovila Zubčića, ratnog nadimka Mićo Ludi Konj, napad je zatekao u njegovoj kući gdje se nalazilo zapovjedništvo 1. satnije 2. bojne 112. brigade čija je zona odgovornosti bila i obrana Suhovara. Unatoč zapovjedi da se selo napusti odlučnost Zubčića i njegovih vojnika bila je jača:
"U samom napadu na Suhovare bio sam zapovjednik satnije u 2. bojni 112. brigade i vodio sam obranu. Naime Ivan Kolar, bivši dočasnik JNA koji je ‘91. pribjegao na našu stranu, zapovijedao je satnijom inače, ali je njegovom odlukom on uzeo jednu moju desetinu, a meni kao zamjeniku je prepustio zapovijedanje obranom, jer je smatrao da on kao Bilogorac ne može zapovijedati domaćim ljudima. To se pokazalo kao dobra odluka. Dva vojnika u selu Suhovare na jednoj su kući imali osmatračnicu no tog dana je bila jaka magla, do 9 sati ništa se nije događalo i oni su se jednostavno spustili u podrum marendati. Kada su oni shvatili da su ih četnici napali tenk je već prošao kraj njihovog podruma. Zavladala je panika. Zrakoplov je nadlijetao i raketirao je 2-3 puta područje od Visočana do Poličnika. Tenk tuče kuću po kuću, a za njim idu četnici i pale. Mene zove zapovjednik bojne Šime Zdrilić i zapovijeda da se napuste Suhovare i crta obrane uspostavi pred Poličnikom. Unatoč zapovijedi nisam ga poslušao."
Pješačka paljba neprijatelja bila je silovita, a malobrojni branitelji morali su biti na oprezu da ne pogode dvojicu kolega, Zorana Ukalovića i Željka Lulića, za koje su znali da su bili na straži na isturenom položaju koji je probijen. Toga se prisjeća Darijo Buljat:
"Milijun metaka je letjelo oko naših glava. Bili su tu uz mene Tone, Ribar, Denis, Hubert i naš zapovjednik našeg suhovarskog voda Jerko Bratanović. Svugdje metci, frcaju, odbijaju se. Mi pažljivo uzvraćamo, znamo da su dvojica kolega s te strane. Zapovjednik Jerko rekao nam je kako nema vezu s punktom koji gleda prema Smokoviću te nismo znali napadaju li nas i s te strane. Odlučili smo se polako povlačiti. Denis Ukalović imao je zolju, ali nije nalazio povoljan položaj s kojeg bi opalio po tenku. Uz njega je kao pomoćnik bio i Hubert Ukalović. Pucali smo puškama po tenku iz pušaka i povlačili se prema školi u strahu da nam ne probiju južnu stranu no to se nije dogodilo. Jedan Srbin povratnik poslije rata rekao nam je da nas je tim pravcem trebala napasti neka njihova vojna policija no nije krenula u napad."
Pomalo prema Suhovarama su počele dolaziti skupine branitelja kako bi pomogle obranu. U Suhovare stižu oko 10 i 30 i dva tenka Hrvatske vojske no branitelji koji su se zatekli u selu nisu o tome obavješteni, a pošto na tenku nisu uočavali hrvatska obilježja vjerovali su kako se radi o neprijateljskim tenkovima. Mihovil Zubčić i njegovi vojnici mislili su da su u okruženju.
"Ja sam mislio da smo ‘popušili‘ i s jedne i s druge strane. U nevjerici sam gledao kako tenk JNA pogađa, pokazalo se kasnije, hrvatski tenk. No radilo se srećom o pancirnoj granati i hrvatski tenkovi su se povukli. Kasnije su mi prigovarali zašto ih nisam dočekao na cesti, no ja jednostavno nisam znao da dolaze."
Nitko od branitelja Suhovara nije znao. Darijo Buljat svjedoči o tome kako je Tone Bratanović gotovo djelovao po hrvatskom tenku sa zoljom jer je bio uvjeren da se radi o neprijatelju:
"U zadnji tren rekao sam mu da stane i ne puca, da su možda naši. Jer čuli smo da tamo oko Visočana ima par hrvatskih tenkova. Mi to nismo vidjeli, ali smo znali za njih. Sva sreća da nije opalio, bila bi to prava tragedija."
U ranim popodnevnim satima hrvatski vojnici napokon su uspjeli djelovati prema neprijateljskom oklopu o čemu svjedoči Mihovil Zubčić idućim riječima:
"Oko 12 i 45 Žoni Maksan šalje trojicu svojih stručnjaka za protuoklopnu borbu s dvije zolje i s jednom osom. Kada se sve već činilo izgubljeno, ti momci su opalili u isto vrijeme na tenk zajedno s našim Denisom Ukalovićem iz Suhovara koji je imao zolju. Pored Denisa pucali su Ante Barić Glavonja i Maksanovi Pićo i Ležajić dok Nino s osom nije mogao. Tenk nisu ni uništili ni oštetili, ali se ubrzo okrenuo i krenuo u povlačenje."
Darijo Buljat ističe kako je Denis najmanje dva puta zoljom gađao tenk. Prije nego što je natjeran na povlačenje tenk je uzvratio paljbu prema ekipi koja ga je gađala. Tada je pogodio jednu garažu, a od krhotina betona je lakše ranjen Denis Ukalović, heroj obrane Suhovara. Tjedan dana kasnije na hrvatsku stranu prebjegao je ročni vojnik, Albanac, koji je bio vozač tog tenka i prepričao kako je to izgledalo iz njegove perspektive. Kada su krenuli u napad zapovjednik tenka držao mu je pištolj iza leđa sa zapovijedi da vozi naprijed, a kada su po njemu hrvatski branitelji krenuli djelovati protuoklopom zapovjednik mu je naredio da okreće tenk i vraća se natrag. Osim toga veliku ulogu u odbijanju napada odigralo je i hrvatsko topništvo, kao i pomoć koju je
organizirao zapovjednik 2. bojne 112. brigade Šime Zdrilić, a koja je stigla iz okolnih mjesta. Ratko Mladić koji je akciju vodio bio je bijesan, prisjeća se toga i Mihovil Zubčić:
"Ratko Mladić nalazio se na poziciji Veliki cilj i čuli smo ga kako je na vezu je grmio da do 18 sati želi zastavu na crkvi u Poličniku međutim uzalud, vojska mu se krenula povlačiti. Slušao sam ga svojim ušima preko Motorole koju sam imao. Oko 16 sati oni su vraćeni na početne položaje u zaseok Drače u Biljane Donje, a mi smo zauzeli položaje koje smo držali tog jutra i uspostavili crtu obrane na istom mjestu."
O neuspjehu komanda 180. motorizirane brigade JNA u izvješću komandi 9. korpusa u Kninu piše:
"Na pravcu Suhovare-Poličnik izbili smo 500 m ispred magistrale. Kad smo naišli na izuzetno žilavu i upornu odbranu neprijatelja podržanu jakom artiljerijksom i minobacačkom vatrom, primetili smo i neprijateljski tenk, vojnike je zahvatila velika malodušnost i strah. Isti su se neorganizovano i stihijno povlačili a zatim i tenkovska četa se povukla na početne pozicije."
Jedina žrtva ovog napada bila je 58-godišnja Neva Ukalović. Ubijena je pred očima Mihovila Zubčića koji se i danas živo sjeća te situacije:
"Ja sam stajao s jedne strane ceste, a ona s druge strane stisnuta uz kuću. Moja dva momka i ja dozivali smo je, a ona je samo vikala - Mićo spasi me, Mićo spasi me! Bila je to glavna cesta kroz Suhovare, tenk je išao njome i bio je na nekih 150 metara od nas. Tukao je iz mitraljeza i granatama uništavao kuću po kuću. Bio sam neodlučan što učiniti - pretrčati po nju ili ne no bio sam svjestan da ako krenem prema njoj upuštam se u velik rizik i povratak nazad bio bi pravi pothvat jer bi me oni na tenku očekivali. Ona se od straha nije mrdala i mitraljez ju je pokosio. Moji momci i ja bili smo prisiljeni povući se. Kasnije kada smo vratili selo u naše ruke vidjeli smo da joj je netko od neprijateljskih vojnika naknadno pucao i u čelo."
Osim metka u čelo na kući kraj koje su ubili baku Nevu zločinci su ostavili i grafit. Pisalo je "Ovdje su bili četnici". Darijo Buljat prisjeća se kako su idućeg dana tragovi borbe bili vidljivi posvuda - od čahura granata i metaka do krvavih zavoja koje je neprijatelj ostavio za sobom. Amaterske snimke snimljene tri dana nakon bitke otkrivaju da, kada već nisu mogli bijes iskaliti na ljudima koji su se na vrijeme evakuirali neprijateljski vojnici nisu imali milosti prema životinjama. Tako je pred jednom kućom
ubijeno i štene njemačkog ovčara. Unatoč svemu tome kod Mihovila Zubčića i ostatka branitelja zavladala je euforija zbog golemog uspjeha:
"Morali smo biti zadovoljni i sretni jer smo ih vratili natrag. To je bilo najbitnije. Od tada više nikada nisu udarili na Suhovare i Poličnik na taj način, a s tih pozicija krenuli smo godinu dana kasnije u operaciju Maslenica."
Istog dana neprijateljska JNA udarila je dijelom snaga i na obližnji Zemunik Donji. I tamo su pretrpjeli poraz, a činjenica da su poraženi na oba pravca kojima su krenuli dovoljno govori o promašenoj taktici Ratka Mladića.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....