StoryEditor
4 kantuna‘ZADARSKI‘ NA TERENU

Volonteri na petrinjskom području su ogorčeni i padaju s nogu: Ako država ne može organizirati da u Majske Poljane stigne deka, neka zove Uber!

Piše IVICA NEVEŠĆANIN
1. siječnja 2021. - 10:28
Božidar Vukičević/Cropix

Da je Plenković pravi, a ne manekenski premijer, od utorka bi sjedište hrvatske vlade preselio ovdje u Petrinju i svakodnevno održavao radne sjednice sa svim ministrima. Jer ovo što se ovdje događa najbolji je pokazatelj zašto naša država ne funkcionira. Kad vidite te volontere iz cijele Hrvatske, tu mladost, dobre ljude, toliko volje i emocija, shvatite da ih je dobar dio tu zapravo došao jer ne vjeruju svim tim silnim državnim sustavima za spašavanje i krizne situacije.

Oni žele pomoći svojim rukama jer ne vjeruju državi, a žele biti sigurni da će pomoć doći do onih koji je stvarno trebaju. Da "viškovi" neće završiti u nečijim samoposlugama, da će se hrana baciti, a odjeća preprodati. Vjerujte mi, najveću organiziranost, s nevjerojatnom voljom, pokazuju navijači, Bad Blue Boysi, Torcida, Armada, Tornado... Gdje god su bili, što god su radili, svih za njih imaju samo riječi hvale – pričaju nam ljudi u Petrinji.

Ni trećeg dan od katastrofalnog potresa na Baniji pomoć još nije stigla svima i svakome kome treba. Iz sata u sat, istina, situacija se poboljšava, na terenu su stotine i tisuće spasilaca iz svih javnih službi i na tisuće volontera, ali pomoć još uvijek zaobilazi neka mjesta u okolici Gline, Siska i Petrinje, još uvijek fali agregata, odjeće, deka i sugurnih mjesta za provesti noć.

Preciznije bi bilo reći da je do većine stigla pomoć, ali volontera, ne i države, prije svih Civilne zaštite i Crvenog križa. Vojska volontera iz cijele Hrvatske svakog dana samostalno kreće u ekspedicije po raznoraznim selima i zaselcima donoseći osnovnu pomoć onima kojima treba, ali i svoje zanatske vještine, građevinski materijal, cerade, opremu...

Državne službe se polagano probijaju, najprije vatrogasci i djelatnici Elektre koji se silno trude da svakom mjestu što prije osiguraju opskrbu električnom energijom. U četvrtak su obnovili trafostanicu u Novom Selu Glinskom, hrvatskom mjestu koje je uz Majske Poljane, možda najteže stradalo u potresu, tako da je trenutno bez struje još desetak posto pogođenih područja.

U Strašniku smo slučajno prisustvovali jednom "pucanju" volontera koji se istresao po lokalnim političarima, nesposbnima da organiziraju najbanalnije iskrcavanje pomoći iz kamiona. "Mene zovu ljudi iz Austrije i pitaju koliko trebate građevinske opreme, cigli, letvi, greda, što da vam šaljemo, a ja ne znam što da im kažem, jer nitko ne zna što kome treba. Nitko nije ljude obišao na terenu i pitao što im stvarno treba. Ne voda i konzerve, to svi imaju, nego koliko crijepa! To je da se ubiješ, a oni bi da vode ovaj narod..." pjenio se.

No, bez obzira na pomoć i veliko srce, na čemu su im svi ovdje beskrajno zahvalni, improvizatorski pristup volontera uvelike otežava uspostavu funkcionalne pomoći na terenu. Uske, oštećene i najčešće jednotračne ceste između sela i mjesta, doslovno su zakrčene bezbrojnim kombijima, kamionima, autima, šleperima od Dubrovnika do Vukovara koji donose, raznose i dijele pomoć od vrata do vrata.

U kombinaciji s tegljačima koji su u četvrtak donosili kontejnere za spavanje i kamp kućice, radne stojeve, traktore, policijska i vojna vozila, na svakom koraku Banovine nailazite na prometne čepove koji troše dragocjeno vrijeme za dolazak pomoći do onih kojima je najpotrebnija.

S druge strane, na terenu je primjetan nedostatak bazične organizacije i logične koordinacije dostave pomoći, koja počinje u velikim distributivnim centrima, poput onog u Glini. Tamo smo usred mraka, kao jednog od volontera, prepoznali Tomislava Tomaševića, saborskog zastupnika iz stranke Možemo i, kako kažu, glavnog protukandidata Bandiću na idućim lokalnim izborima u Zagrebu. Tomašević je nosio narančasti prsluk volontera Civilne zaštite i da mu mi nismo prišli i zamolili za kratku izjavu, nitko se za njim ne bi ni okrenuo.

U Glinu je došao nekoliko sati nakon razornog potresa s još trojicom stranačkih kolega i s dva kombija hrane. Kada su hranu podijelili, odlučili su ostati kao volonteri. Tako se dan produžio u noć, a noć u novo jutro, a Tomaševiću je povjerena uloga koordinatora iskrcaja i distribucije humanitarne pomoći iz tisuća automobila i kamiona u četiri ogromna hangara Drvnog centra Glina koja je vlasnik stavio na raspolaganje Crvenom križu. U roku manjem od 24 sat sva četiri hangara su se dupkom napunila, a Tomašević je skladištenje, koordinirajući oko 400 volontera, pokušao ustrojiti po principu samoposluge, odvajajući odjeću od deka, hranu i vodu od higijenskih potrepština i sl., a sve ne bi li ubrzao distribuciju.

Zamolili smo ga da nam pokaže kako jedan takav hangar funkcionira i usput da ga snimimo, što je on nevoljko prihvatio, pod uvjetom da se maknemo od drugih volontera, da ga ne vide s novinarima, jer se ne želi isticati. Međutim, kada smo došli u hangar pretrpan nesortiranom humanitarnom pomoći, za nama su ušla skupina mladića u dvadesetim godinama. Nisu se htjeli predstaviti, ali su se počeli agresivno obraćati Tomaševiću, prozivajući ga kao odgovornu osobu za to što se pomoć do najpotrebnijih ne distribuira dovoljno brzo, aludirajući da će sva ta silna hrana, namirnice, oprema i odjeća tu propasti, odnosno da nikad neće doći do onih kojima je potrebna, nego će najvjerojatnije završiti na crnom tržitu ili u nečijoj trgovini.

Kada im je Tomašević pokušao objasniti logiku organizacije, oni su ga još snažnije počeli optuživati kao "državnog čovjeka", čovjeka Civilne zaštite, političara koji se "tu promovira" i "hoće srušit Bandića". Prisutnost novinara samo je dodatno inspirirala njihov verbalni incident. Tomašević je najprije pokušao, ali je ubrzo odustao od objašnjavanja, shvaćajući da se kao političar našao u situaciji iz koje se nije lako izvući. Mladići su ubrzo napustili hangar međusobno se ohrabrujući svojom reakcijom. Tada smo shvatili da su najvjerojatnije pripadnici Bad Blue Boysa.

- Razumijem ih, s pravom su ogorčeni, ali stvari za sada drukčije ne idu. Ja tu ne mogu promijeniti sustav, ja sam ipak samo volonter. Improviziramo, snalazimo se, radimo najbolje što znamo i možemo - kazao nam je kasnije Tomašević kojeg smo, eto, neplanirano, uveli u problem.

Nažalost, prigovori mladih navijača su uglavnom bili opravdani, možda ne i njihov verbalni stil, ali u svemu drugome su u osnovi bili u pravu. Da je u te glinske hangare pretrpane humanitarnom pomoći - a takva su i skladišta na području Petrinje i Siska, uvjerava nas Alberta Cestarić, ravnateljica gradskog društva Crvenog križa Glina - bilo dovesti dva inženjera NASA-e, do kraja dana složili bi raketu za Mars. Toliko toga tamo ima, svega i sa svih strana, da je stvarno nevjerojatno da humanitarna pomoć, jedna obična deka i nešto zimske odjeće, 48 sati od potresa nije bilo moguće dostaviti do kuće obitelji Lončar u Majskim Poljanama.

image
Šteta nastala snažnim potresima u Majskim Poljanama.
 
Davor Pongračić/Cropix

U današnjem svijetu premreženom mobitelima i digitalnim vezama, gdje jedna narudžba preko interneta iz Hong Konga za manje od 24 sata nepogrešivo dolazi na vrata vaše kuće u Hrvatskoj, kako je moguće da se iz hangara krcatog odjećom ne može dostaviti jedan pokrivač ili zimska jakna ljudima udaljenima niti deset kilometara? Zar u cijeloj "faking" državnoj upravi, javnim službama i tim bezbrojnim i smiješnim stožerima ne postoji netko sposoban organizirati poštu do Majskih Poljana? Ako oni to ne mogu, neka pozovu Uber.

Na još jednom noćnom odlasku iz pogođenih područja, prolazimo pored konvoja kamiona austrijske pomoći. Ujutro smo ih vidjeli kako nakrcani novim stambenim kontejnerima uz posebnu pratnju voze u smjeru Petrinje. Crveni, odlično opremljeni, propisno označeni, voze jedan iza drugog, uz disciplinirani razmak, organizirano, skladno, dominantno, efikasno. To je, ni više ni manje, sve što od jedne države zapravo trebamo.

26. srpanj 2021 00:57