U subotu 5. rujna, u nazočnosti visokih crkvenih i državnih predstavnika te brojnih vjernika, u Prasvetištu Gospe od Otoka u Solinu, našem najstarijem marijanskom svetištu, svečano je otvorena i posvećena velika nova crkva Svete Obitelji.
Samo dva dana ranije, 3. rujna, na svojim službenim web-stranicama i na otvorenom Facebook profilu, autor projekta i arhitekt novoizgrađene solinske crkve Viktor Vrečko objavio je status u kojem se ograđuje od unutrašnjeg uređenje crkve kojim dominiraju velebni zlatni mozaici i freske patra Marka Rupnika.
„Unutrašnji koncept mozaika i boja zidova novoizgrađene crkve u Solinu, kao i prostor sedesa (mjesta za sjedenje, op.a.) te unutrašnja ulazna drvena vrata, razrađeni su i izvedeni bez znanja i suglasnosti nas autora i arhitekata projekta”, napisao je Vrečko i dodao: „Izvedeni koncept Marka Rupnika i predstavnika građevinskog ureda Splitsko-makarske nadbiskupije u potpunoj je suprotnosti našoj arhitektonskoj viziji koja je predviđala nenametljivu i blagu izvedbu zidnih ploha po uzoru na starohrvatske i dalmatinske crkve.”
U zadnjoj rečenici svog posta Vrčeko je potpisao sljedeću izjavu: „U potpunosti se distanciramo od svega što je izvedeno bez našeg znanja.”
Arhitekt Viktor Vrečko iza sebe ima impresivnu karijeru. Rodio se u Njemačkoj, gdje je i završio studij arhitekture na glasovitom sveučilištu u Munsteru. Za diplomski rad izabrao je sakralnu arhitekturu, a jedan od mentora na radu bio mu je nasljednik bivšeg pape Josepha Ratzingera na katedri liturgije, koji je u Munsteru dugo godina predavao. Poslije prvih projektantskih koraka u Düsseldorfu i Frankfurtu, Vrečko se seli u London i zapošljava se u projektnom birou sir Normana Fostera, jednog od najutjecajnijih arhitekata današnjice. S njim radi na ekskluzivnim projektima u Argentini, Mumbaiju te New Yorku, gdje je sudjelovao u projektiranju jednog od nebodera koji bi se uskoro trebao graditi na mjestu srušenih "Blizanaca". Nakon pet i pol godina kod Fostera, Vrečko u Londonu otvara svoj samostalni ured s 25 projektanata, da bi 2014. godine odlučio sve to ostaviti i s obitelji se preseliti u Zadar, gdje zadnjih godina živi i radi.
- Nemam ništa više dodati. Sve što sam htio reći objavio sam na svojoj službenoj stranici i Facebooku - kazao nam je Vrečko, ostavši „zakopčan” za objašnjenje gdje je pukla veza između investitora i arhitekta, između Splitsko-makarske nadbiskupije i njega kao autora projekta.
Odbio je bilo što komentirati jer je politika njegova ureda, naglasio je, „da se odnosi s investitorima javno ne komentiraju”.
Vrečkov status, međutim, nije ostao bez komentara. Reagirali su njegovi kolege iz Hrvatske i svijeta, prijatelji i poznanici. Svi ga jednoglasno podržavaju, dive se njegovoj ideji i konceptu unutrašnjeg uređenja crkve po uzoru na starohrvatske crkvice s početka ranog srednjeg vijeka te podržavaju njegovu odluku da se javno ogradi od onoga što je napravljeno bez konzultacija s njim kao autorom, odstupajući tako od temeljene ideje.
Većina ih smatra da je izbor umjetnika Rupnika i ono što je on napravio potpuno nagrdilo arhitektonsko rješenje, odnosno da je u potpunoj suprotnosti s cijelim arhitektonskim konceptom. Štoviše, smatraju potpuno promašenim Rupnikovo uređenja interijera koje, po njima, pripada nekom drugom vremenu i nekom drugom arhitektonskom izričaju.
Nekoliko arhitekata s kojima smo razgovarali o solinskoj crkvi nije htjelo javno komentirati Vrečkov post, ali ni izvedeno unutrašnje rješenje. Otvoreno su nam rekli da se ne žele tako zamjerati crkvenim institucijama koje u Hrvatskoj imaju velik utjecaj na razne segmente društvenog života, iako svi podržavaju Vrečkov status i njegovu izvornu ideju. Naprotiv, neki od naših sugovornika smatraju da je propuštena prilika da sakralna izgradnja u Hrvatskoj, na jednom tako velikom i značajnom crkvenom objektu, napokon uđe u dvadeset prvo stoljeće.
„Ovako je opet zapela u nekom atavizmu, oponašajući prošla vremena i bizantinsku umjetnost kakve u takvom obliku na našim prostorima u povijesti nikada nije bilo”, kazali su, dodajući kako je Vrečko, prema njihovim informacijama, sugerirao da se na projektu unutrašnjeg uređenja angažira Kuzmu Kovačića, poznatog hvarskog kipara, koji bi se svojim umjetničkim stilom i načinom promišljanja sakralnih prostora odlično uklopio u Vrečkovu ideju obnove „atmosfere skromnih i jednostavnih, ali po mnogočemu jedinstvenih starohrvatskih crkvica”.
Osim toga, dodaju, Vrečko je liturgijski itekako obrazovan i on je, u suradnji s liturgičarem don Ivicom Žižićem, razradio unutrašnju koncepciju obrednog prostora crkve.
Zašto je puklo između Vrečka i Splitsko-makarske nadbiskupije pokušali smo doznati izravno od nadbiskupa mons. Marina Barišića. U nadbiskupskom ordinarijati dobili smo don Ratomira Vukorepu koji je zamolio da pitanja pošaljemo elektroničkom poštom. Ubrzo smo dobili odgovore.
Na zamolbu da mons. Barišić komentira objavu autora projekta, iz Ordinarijata su nam odgovorili da nadbiskup nikada ne običava komentirati Facebook objave bez obzira tko ih postavlja ili piše ili o čemu piše.
Na pitanje je li točno da su "unutrašnji koncept mozaika i boja zidova novoizgrađene crkve u Solinu, kao i prostor sedesa te unutrašnja ulazna drvena vrata, razrađeni i izvedeni bez znanja i suglasnosti nas autora i arhitekata projekta", odnosno je li točno da je izvedeni koncept Marka Rupnika i predstavnika Splitsko-makarske nadbiskupije u potpunoj suprotnosti Vrečkovoj arhitektonskoj viziji koja je predviđala nenametljivu i blagu izvedbu zidnih ploha po uzoru na starohrvatske i dalmatinske crkve, te zašto nije nastavljena suradnja s autorom na uređenju solinske crkve i zašto nije obaviješten da se ne želi slijediti njegova arhitektonska vizija, nego je sve to napravljeno, kako on navodi, bez njegova znanja, dobili smo sljedeći odgovor.
"Idejno rješenje autora Viktora Vrečka pobijedilo je na natječaju za novu crkvu na Gospinu otoku u Solinu kao najprikladnije. No, i najprikladnije rješenje je trebalo dorađivati. S obzirom da ovakav projekt zahtijeva šire poznavanje teologije, liturgije, sakralne umjetnosti i funkcionalnosti liturgijskog prostora kao takvog, s arhitektom je održano mnogo sastanaka kojim mu se jasno predočilo koje su potrebe ovakvog liturgijskog prostora, kao i želje investitora. Arhitekt Vrečko se susreo, u nazočnosti nadbiskupa Barišića, i s umjetnikom patrom Markom Rupnikom koji im je prenio svoju viziju zamišljenog koncepta teološke poruke kroz umjetnost.
Splitsko-makarska nadbiskupija zadovoljna je arhitektonskim rješenjem koje je ponudio Viktor Vrečko i izvedenim radovima koji su napravljeni sukladno svim pozitivnim zakonima i propisima. Također, zadovoljni smo umjetnošću u koju je p. Marko Rupnik utkao svetopisamske motive povijesti spasenja. Te na kraju zadovoljni smo što smo ovaj projekt dovršili i predali vjernicima čija reakcija nam govori da smo svi zajedno odradili dobar posao", stoji u odgovoru iz Ordinarijata Splitsko-makarske nadbiskupije.
To što se dogodilo arhitektu Vrečku u Solinu nije, nažalost, prvi, a vjerojatno ni posljednji slučaj razlaza između investitora i projektanta na izgradnji sakralnih objekata. Sjećamo se kako je prošao akademik Nikola Bašić, čije je idejno rješenje pobijedilo na natječaju za Crkvu hrvatskih mučenika u Udbini. Tijekom razrade idejnog koncepta, kada je nadbiskup Mile Bogović tražio od Bašića da izmijeni projekt crkvenog tornja, koji je zbog oblika asocirao na masonsku piramidu, Bašić je to odbio, pa je ostao bez projekta, a u Udbini je ipak podignuta nekakva eklektična građevina izazvavši opće zgražanje i porugu struke.
Predsjednik Zadarskog društva arhitekata Petar Kozina kaže da su ovakve stvari u Hrvatskoj događaju jer nemamo dobar Zakon o autorskim pravima. U tom se zakonu, tvrdi, priznaju autorska prava glazbenicima, piscima, slikarima, novinarima i brojnim drugim autorima, ali ne i arhitektima. Arhitekti zapravo imaju zaštitu samo idejnog rješenja projekta na papiru, ali kad se zgrada izvede, sva autorska prava pripadaju investitoru.
Smatra da su arhitekti bez priznatog autorstva dovedeni u neravnopravan položaj u odnosu na druge autore te da se tako ruši dignitet i kredibilitet arhitektonske struke.
- Samo su rijetka arhitektonska djela živućih projektanata dobila neki oblik zaštite. Primjerice, hotel "Bretanida" u Bolu na Braču, autora Dinka Kovačića. Ako vlasnik želi raditi neke izmjene na objektu, mora od njega tražiti dozvolu. Što se dogodilo u slučaju kolege Vrečka, je li i kakve on ugovore sklapao s investitorom, oko kojeg dijela projektiranja objekta, stvarno ne znam, ali on autorskih prava na arhitekturu nema, pa se nema kako ni zaštititi ako mu je autorstvo projekta povrijeđeno - kaže Kozina, ističući da arhitektura u Hrvatskoj nije priznata kao autorsko djelo i zbog toga se autorski rad arhitekta ne može zaštititi.
- Osobno sam imao takvo iskustvo s nekim investitorima. Ako „zapnete” s investitorom oko nekog rješenja, on može napraviti što ga je volja, a vi tu ništa ne možete učiniti. Kuća na kraju bude izvedena bez obzira slagali se vi s tim ili ne - dodaje Kozina i podsjeća na činjenicu da vlasnici nemaju puno obzira ni prema građevinama koje su dobile brojna strukovna i javna priznanja, kao posebno vrijedna arhitektura.
Posljednji slučaj dogodio se baš u Zadru, gdje je vlasnik "Croduxa", general Čermak, kao novi vlasnik "Tankerkomerca", najavio rušenje njihove upravne zgrade, bez suglasnosti autora Ante Uglešića.
- Žao mi je što se to dogodili kolegi Vrečku, znam da je dosta dugo radio na njoj i da je bio jako angažiran oko svakog detalja. I na kraju kad je njegova ideja trebala ugledati svjetlo dana, netko mu makne taj „šlag s torte” - kaže Kozina, koji također smatra da je izvedeno unutrašnje uređenje crkve Svete Obitelji u Solinu potpuno promašeno i suprotno izvornom arhitektonskom konceptu.
