Zašto sam postala misionarka na Solomonskim otocima

- Dugo sam se borila hoću li otići ili ne. Pronalazila sam sebi razne mane i tisuće razloga koje bi me odvratile od odlaska ali - Bog je pobijedio. Odlučila sam i otišla, nije mi žao u niti jednom trenutku, priča sestra Augustina, pravim imenom Marta Nikolić, dugogodišnja misionarka na Salomonskim Otocima države Melanezije koja se nalazi na jugozapadu Tihog oceana.

Predavanje o svom misijskom životu održala je u župi Srce Isusovo u Zadru ispred znatiželjnih vjernika, ali i brojnih Zadrana koji su htjeli čuti priču o tom egzotičnom otočju jer sestra Augustina, za razliku od brojnih drugih, za svoju misiju nije izabrala ni Afriku ni Južnu Ameriku.

- Smješteni smo na otoku Malaita, a od glavnog grada smo udaljeni nekih 30-ak kilometara. Kada po pomoć idemo autom, potrebno nam je skoro dva sata vožnje jer su ceste jako loše. Često vozilom prelazite preko improviziranih mostova kako bi pomogli nekome, govori sestra Augustina koja je inače podrijetlom iz Bosne i Hercegovine, točnije iz Rame. Dok nije otišla na Salomonsko otočje, radila je i djelovala u Splitu u KBC-u Firule. Iskustvo rada u bolnici uvelike joj je pomglo u sadašnjoj misiji.

Njena velika želja, koja potječe još iz mlađih dana, bila je da postane misionarka i da pomaže siromašnima. No priznaje nam da se dugo borila sa sobom. Stopa siromaštva na Salomonskom otočju, kako kaže, izrazito je velika i ljudi nemaju puno, ali su sretni i nasmijani uvijek, pa čak i kada imaju samo jedan komad odjeće na sebi. Zbog zalaganja sestre Augustine i ostalih sestara milosrdnica, uvjeti života su se uvelike poboljšali. Tako one skrbe za bolesnike i trudnice, održavaju tečajeve šivanja i vezenja, pomažu pri upisima djece u vrtić, osnovne i srednje škole.

- Trudimo se da im ništa ne fali, dobivamo pomoć i na sve načine osiguravamo bolji život stanovnicima. Tamo sam sestra, liječnik, babica, roditelj, učitelj i još puno toga, kaže sestra Marta koja dodaje da joj u početku baš i nije bilo lako, ali u niti jednom trenutku nije požalila što je otišla.

Smatra da se dobro snašla i zadovoljna je sa svime što radi. No i dalje joj teško pada kada ode do bolesnika i zatekne ga kako u kući, koja je izgrađena od palmina lišća, leži na samo jednoj drvenoj dasci.

Veliki problem otočja je i malarija jer ljudi jednostavno nemaju novca za dezinsekcije gradova i mjesta u kojima obitavaju. Prije su ljudi umirali od te bolesti, ali sada, uz pomoć medicine, lijekova i sestara milosrdnica, većina njih se izlječi.

- Najgori su trenutci kada vas pozovu da pomognete nekoj osobi, a vi nju zateknete u visokoj temperaturi, kako se grči od bolova na jednoj jedinoj drvenoj dasci. Tada vas boli i duša i srce te se svim svojim silama trudite da osobi pomognete koliko god možete, govori nam sestra Augustina.

Na Salomonskom otočju su sada izgradili i kuće za volontere, tako da svi oni koji žele, mogu doći i pomagati njoj i ostalim misionarkama.

- Volonterima nekad nije lako kada dođu jer vide bez čega sve ljudi tamo žive. Nema velikih kuća i skupocjenih automobila, ali ljudi su tamo sretni i bez toga, kaže sestra Augustina koja radnog vremena na otoku Maluita nema. Kaže da radi od jutra do sutra i po danu i po noći, a kad god nekome nešto zatreba, ona je tu. U Hrvatsku se došla malo odmoriti i posjetiti rodbinu i prijatelje, a početkom rujna vraća se na Salomonsko otočje i nastavlja svoju misiju pomažući potrebitima.