Kao organizatori drugog izdanja neprofitnog projekta Odjela za povijest umjetnosti Sveučilišta u Zadru "Oživimo zidove", ove godine organizirali smo izložbu pod nazivom Ciklusi. Izložba će se održati od 2. prosinca 2022. do 27. siječnja 2023. godine u prostorijama Odjela povijesti umjetnosti u Zadru s otvorenjem 2. prosinca u 17 sati. Ponosni smo što su se na našu inicijativu odazvali pravi velikani suvremene hrvatske fotografije: Boris Cvjetanović, Rino Efendić, Bojan Mrđenović i Jasenko Rasol - najavili su u ponedjeljak organizatori izložbe Ciklusi.
- Izložba okuplja četvoricu fotografa čiji ciklusi prikazuju različite prostorne ambijente i vizualne narative o nazočnosti u prostoru, o njegovom prisvajanju. U odabranim radovima autori osobnim umjetničkim strategijama iscrtavaju prostor uz koji se usko veže kontinuirano i intenzivno ljudsko djelovanje kojime se taj prostor višeslojno i nepovratno modificira. Stoga se otvara pitanje na koji način se formira dijalog između čovjeka (kultura) i prostora (krajolik). Je li njihov odnos promjenjiv i lako odrediv? Mogu li se njihovi odnosi jednoznačno definirati u određenom prostoru?
Jasenko Rasol u svom ciklusu Distopija (2016.) na insceniran i vrlo precizan način bilježi ostatke minulog vremena nekadašnjeg slavnog turističkog kompleksa Haludova, remek-djela modernističke arhitekture, koje danas čovjekovom odsutnošću neminovno propada. Naslov ciklusa sugerira nepoželjnu sliku društva, nešto što se suprotstavlja utopiji kao idealnom mjestu koje je samim time nepostojeće. U procesu tzv. „društvene entropije” Rasol suptilno hvata privremenost odnosa dvaju elemenata – neslavne sudbine objekta i prirode koja sada trijumfira nad njim.
U ciklusu Magistrala Bojan Mrđenović dokumentaristički, analognom kamerom bilježi promjene uslijed neplaniranog razvoja turizma koje se vežu uz gradnju Jadranske magistrale. Njezinom izgradnjom šezdesetih godina prošlog stoljeća započela je stihijska gradnja okolnih objekata usko vezanih za pojavu intenzivne turistifikacije priobalja. Mrđenović u svojim radovima povremeno fotografira ljude koji su glavni akteri tih intervencija u prostor, ali prema riječima autora „oni su sami proizvod tog okoliša”. Ravnopravan su sudionik dinamike u kojoj se okoliš neprestano modificira i „prilagođava” turističkoj infrastrukturi unosnog kapitala.
U ciklusu Priroda i grad Borisa Cvjetanovića vidimo pak poznate i svakodnevne prizore koje autor u dokolici bilježi dok šeta ulicama gradova. Naizgled obični i neugledni kadrovi dijelovi su puno složenije strukture urbanog prostora u koji se upleće neobuzdani karakter prirode. U tzv. „poetici svakodnevnog” Cvjetanović prati igru između dvaju naizgled suprotstavljenih, pa čak i nepomirljivih entiteta te im na dovitljiv način pronalazi točke susreta. Nepomični i depersonalizirani kadrovi eksterijera, često u formi krupnog plana ili pak detalja u totalu, svjedoče o autorovoj viziji prostora podložnog spontanosti koji za njega predstavljaju „uigrani teatar”. Cvjetanović prisvaja prostor koji fotografira pa tako najobičniji subjekt pretvara u imaginarni, gotovo nadrealni iskaz stvarnosti gdje su iznenađenja uvijek moguća.
Rino Efendić u svojoj seriji fotografija crpi ideje iz neposredne okoline prikazujući dehumanizirane ambijente gradskih i prigradskih područja. Autor, u ulozi znatiželjnog flâneura, na neopterećen način iščitava njemu dobro poznate prostore. Uprizorima pomalo zapuštenih, utišanih urbanih pejsaža „vidimo ambijent koji kao takav više ne postoji. Zagušen je svim i svačim do neprepoznatljivosti”, kako navodi autor. U prikazanim kadrovima praznih plaža i odbačenih predmeta ocrtava se odrednica protoka vremena u perifernim dijelovima obalnog grada koji je u ljetnim mjesecima napućen turistima. Napušteni prostori, koji su tijekom zimskih mjeseci u stanju hibernacije, ukazuju na posljedicu raznovrsnih i permanentnih ljudskih zahvata koji krajolik preoblikuju u instrument društveno-političke moći. Fotografiranjem silnica suodnosa unutar krajolika autori „prisvajaju fotografiranu stvar”3 te otvaraju narative društvenim i političkim uvjetima zabilježenih transformacija. Proživljeni prostori predstavljeni su kao mjesta gdje se na nekoherentan i neodrživ način uporabljuju resursi, kontroliraju uvjeti oblikovanja prostora i eksploatacije krajolika.
Fotografijama postavljenim zajedno u prostoru preispituju se načela prioriteta i uvjerenja kada je u pitanju upravljanje izgrađenim okolišem. Umjesto da pretpostavljaju međusobno isključiv karakter kulture i prirode, vizualni narativi promatraču sugeriraju njihovo povezivanje, navodi se, među ostalim, u najavi izložbe.