Ljudi najčešće povezuju Tihi ocean s osunčanim koraljnim grebenima, prekrasnim plažama i nasmijanim domorocima. No, nažalost neki otoci u Pacifiku više nalikuju na pakao nego na zemaljski raj, a sve zahvaljujući radijaciji.
Upravo je prilikom nedavnog obilaska otoka Tihog oceana, glavni tajnik UN-a Antonio Guterres na Fidžiju upozorio na golemi opasni „lijes“ koji se nalazi na pustom otočiću Runitu.
Runit je jedan od 40 otočića u sklopu Enewetak atola, otočnog koraljnog prstena u sjeverozapadnom dijelu Maršalovih Otoka koji je poznat po uskladištenom radioaktivnom otpadu. 'Lijes' o kojem govori glavni tajnik UN-a je građevina u obliku kupole na tom otoku, u koju je sedamdesetih godina prošlog stoljeća SAD uskladištio nuklearni otpad koji je ostao nakon testiranja nuklearnog oružja.
Kako je poznato Amerikanci su za vrijeme hladnog rata vršili velika testiranja nuklearnog oružja na Pacifiku. Poznati atol Bikini i manje poznati Enewetak, dvije su lokacije na kojima je izvedeno na desetke detonacija u prvim desetljećima hladnog rata.
Nakon završetka testiranja američka vojska je počela čistiti to područje od radioaktivnog otpada i na otočiću Runitu su napravila kupolu, nazvanu kaktus (Cactus Dome), u koju su iskrcali radioaktivni materijal i otpad od nuklearnih testiranja. Kao baza za kupolu poslužio je gigantski krater koji je stvorila 18-kilotonska nuklearna bomba. Zidovi kupole su napravljeni od 358 betonskih ploča, pola metra debelih, a cijela površina zauzima oko 10.000 metara četvornih. Tijekom tri godine američka vojska bacala je radioaktivni materijal u taj krater, a spominje se i kako je šest vojnika umrlo za vrijeme tog posla.
Još je studija iz 2013. godine pokazala kako je derutna kupola na Runitu izgubila strukturalnu čvrstoću. Američki mediji pišu kako su se posljednjih godina počele pojavljivati pukotine na kupoli, te da opasnost predstavlja i to što dno kratera nije betonirano, pa bi se zbog podizanja razine mora mogla narušiti cijela statika.
Aktivisti za zaštitu okoliša strahuju da će se kupola tijekom velike oluje ili nekih drugih prirodnih nepogoda naprosto raspasti i da će sav taj radioaktivni materijal izletjeti u okoliš.
I sam glavni tajnik UN Guterres upozorio je da struktura kupole nije građena da traje vječno.
– Razgovarao sam s predsjednicom Maršalovih Otoka Hildom Heine, koja je vrlo zabrinuta zbog mogućnosti curenja radioaktivnog materijala - rekao je Antonio Guterres.
Popular Mechanics piše kako je američka vlada provela 67 nuklearnih ispitivanja na Maršalovim otocima tijekom hladnog rata. Otoci su bili pogođeni nuklearnim i kasnijim termonuklearnim oružjem, uključujući i test „Castle Bravo“. Bio je to test nove hidrogenske bombe, gdje su znanstvenici podcijenili štetnost i razmjere širenja opasnog materijala nakon detonacije.
Eksplozija je imala ekvivalent od 15 megatona što je dvostruko više od predviđenog. Usporedbe radi bomba iz Hirošime bila je snage 15 kilotona. Detonacija je izbacila i neočekivano veliku količinu radioaktivnog materijala, kojeg je promjena vremena raspršila nad velikim područjem. Ovakva testiranja uzrokuju radioaktivno zagađenje pijeska, tla, i ostalih objekata koji se nalaze na tom području. Oblak radioaktivne prašine proputovao je preko 150 km udaljenosti i zagadio nekoliko nastanjenih otoka u blizini atola. Mještani su evakuirani, ali su svejedno njih 83 zadobili opekline, dok je jedan japanski brod ulovio radioaktivnu ribu.
Više od 11 tisuća četvornih kilometara okolnih područja bilo je prekriveno radioaktivnim pepelom.
- Nekoliko sati kasnije atol je bio prekriven tankom bijelom praškastom tvari. Nitko nije znao da je to radioaktivni otpad. Djeca su se igrala u tom “snijegu” i jela ga - izjavio je ministar zdravstva Maršalovih otoka Kalan Kaneko za The Washington Post.
Gotovo deset godina čišćenja, pod vodstvom Nuklearne obrambene agencije, bilo je potrebno da se tek djelomično ukloni gornji sloj površine te da se skupe radioaktivni ostaci.
Maršalovi Otoci su siromašna država koja nema dovoljno novca da bi se s ovim problemom mogla sama nositi. Oni su 80'-tih godina prošlog stoljeća potpisali sporazum o slobodnom udruživanju sa Sjedinjenim Državama, čime je otočna nacija mogla upravljati svojim teritorijem, no sporazum je također "sve zahtjeve, prošle, sadašnje i buduće" vezane za nuklearna testiranja prebacio na lokalnu vlast, ostavljajući joj na skrb i kaktus kupolu. SAD tako nije dužan ponuditi pomoć u rješavanju problema, no dođe li do havarije teško će se moći izuzeti od odgovornosti. Dužnosnici SAD-a su u više navrata izjavljivali kako radioaktivni materijal ispod betonske kupole ne predstavlja opasnost.