arentNode.insertBefore(t,n)})("b5acc0f2-85ab-4c78-be07-bcf09a61d7b6");
StoryEditor
ForumKAD SE DAJU OSTAVKE?

Europa je puna primjera dobrovoljnog odlaska s funkcije: nekima presudila čokolada, nekima pornići, vino i dadilja

Piše Eda Vujević/ PSD
27. svibnja 2020. - 22:21
Anči LeburićVojko Bašić/Hanza media

Političke ostavke uvijek izazivaju golemu pozornost javnosti i medija, a u mnogim društ vima one su dio kulture, ponekad neshvatljive pripadnicima drugih naroda. Ipak, ostavke javnih službenika, odnosno dužnosnika, u većini zemalja doživljavaju se kao moralni čin bez obzira na to što su ostavke političara često iznuđene, a često su i posljedica skandala nakon kojih je obnašanje funkcije praktički nemoguće.

Ni naše, a ni većina europskih sustava pitanje ostavke ne normiraju posebno. Ostavka se u zakonima tek navodi kao jedan od razloga zbog kojih nekome prijevremeno prestaje mandat te se razlozi bilo čije ostavke posebno ne nabrajaju jer se načelno smatra kako je riječ o osobnom činu koji se ne treba objašnjavati, piše Slobodna Dalmacija.

U razvijenim društvima ne postoji ono što se kod nas kolokvijalno naziva ‘stavljanje mandata na raspolaganje’ budući da je svaki mandat, po definiciji, na raspolaganju višoj instanci. Drugim riječima, svaki premijer ima mandate svih svojih ministara i tako i tako ‘na raspolaganju’.

Neke su ostavke u Europi bile podnesene zbog manjih, a neke zbog većih propusta, odnosno događaja koje su ostavile mrlje na časti dužnosnika. Dakako, procjena što je velika, a što mala mrlja također je pitanje i osobnog, ali i šireg osjećaja odgovornosti.

Tako je britanska državna tajnica Jacqui Smith dala ostavku jer se saznalo kako je njezin suprug na trošak države gledao porniće, odnosno posudbu filmova je platio službenom karticom. Francuska ministrica vanjskih poslova Michèle Alliot-Marie podnijela je ostavku nakon što se s godišnjeg odmora, umjesto redovitim letom, vratila privatnim avionom nekog tuniskog biznismena, povezanog sa svrgnutim predsjednikom Tunisa.

Zemlja koju tradicionalno smatramo uzorom građanske uređenosti i ljudskih prava, Švedska, imala je sličan niz ostavki. Tako je zamjenici švedskog premijera Moni Sahlin presudila – čokolada!

Ona je naime bila je upletena u aferu “Toblerone”, jer je koristila službenu kreditnu karticu kako bi kupovala slatkiše, a kasnila je i s plaćanjem kazni za nepropisno parkiranje. Švedska ministrica trgovine Maria Borelius je dala ostavku nakon što je bilo otkriveno da je ‘na crno’ zaposlila dadilju, a ministrica kulture Cecilia Stego Chilo podnijela je ostavku nakon što se saznalo da 16 godina nije plaćala TV pretplatu.

Bivšoj švedskoj ministrici za školstvo Aidi Hadžalić pak presudile su dvije čaše vina. Ona je podnijela ostavku nakon što ju je policija zaustavila na cesti i utvrdila joj 0,2 promila alkohola u krvi. I Milan Bandić je svojedobno zbog alkohola bio dao ostavku.

On je 2002. godine, kao SDP-ov gradonačelnik metropole morao odstupiti jer je nakon prometne nesreće i dramatičnog bijega od policije, uhvaćen pijan za volanom. Imao je 1,6 promila alkohola u krvi što su mu Zagrepčani brzo oprostili te je i dan-danas gradonačelnik.

No Bandić SDP-u koji ga je na ostavku prisilio - očito nije oprostio. Vlada Andreja Plenkovića sada je na kraju svojeg mandata pred parlamentarne izbore koje je za 5.srpnja zakazao predsjednik Zoran Milanović, no ta je Vlada, od svoga konstituiranja do danas, “izgubila” čak 15 ministara, djelomično i zbog toga što su neki od njih dali ostavke. Martina Dalić, Davor Ivo Stier, Milan Kujundžić, Goran Marić, Damir Krstičević dali su ostavke na ministarske funkcije, a ostavku je dao i glavni državni odvjetnik Dražen Jelenić.

Usprkos relativno velikom broju ostavki koje su obilježile Plenkovićev mandat, ostaje dojam kako je “kultura ostavki” u Hrvatskoj nerazvijena.

Moralno upitna fraza

No, postoji li uopće kultura ostavki ili je riječ o političkoj, odnosno poslovnoj, te u konačnici društvenoj općoj kulturi neke nacije?

– “Kultura ostavke” je društveno konstruirana sintagma – kaže sociologinja dr. sc. Anči Leburić, redovita profesorica na splitskom Filozofskom fakultetu.

image
Damir Krstičević
Goran Mehkek/Hanza media

– To znači da se ona oblikuje i stvara isključivo u društvenim sredinama, u društvenim odnosima i općenito u društvenim grupama. Svakako je riječ o društvenom fenomenu. Ostavke se različito evaluiraju i ocjenjuju, pa ih neki dočekuju kao afirmativne činove, gotovo pozitivne, drugi ih kritiziraju kao konačne relevantne odluke koje se nisu mogle izbjeći, a treći ih odbijaju prihvatiti jer ne uvažavaju niti opravdavaju razloge i elemente tih ostavki. U skladu s tim, neki tako definiraju “ostavku” kao primarno moralni čin, drugi taj pojam vezuju uz aspekte političke odgovornosti, a treći ostavku određuju kao profesionalnu ili stručnu posljedičnu odluku koja je uzrokovana nekim neuspjelim poslom. U svakom slučaju, bez obzira na svoj sadržaj, ostavka mora biti kontekstualizirana u nekom određenom prostoru i vremenu, pa joj se pridaju aspekti kulturnoga okružja, odnosno učinaka koje postiže ili bi mogla postići – dodaje profesorica Leburić.

Usprkos nedvojbenoj važnosti fenomena ostavke, malo znanstvenika u Europi i svijetu bavi se tim fenomenom te je vrlo malo radova objavljenih o toj temi. Ipak, davanjem značenja fenomenu “kulture ostavke” u posljednjem desetljeću u suvremenim društvima pokušava se posebno skrenuti pažnja i na fenomen odgovornosti, koji bi se trebao intenzivnije i efikasnije razvijati u modernim demokracijama.

Kako kod nas stoje stvari?

Nehumani obrasci ponašanja

– To svakako nije slučaj u hrvatskom društvu – kaže dr. Leburić.

– Naime, već duže od desetljeća neprestano pokušavam javno upozoravati na drastično raširene nehumane obrasce ponašanja, primjerice i u sveučilišnim okružjima, koja bi trebala biti naročito “osjetljiva” na djelovanja takvih obrazaca, pogotovo među znanstvenicima i nastavnicima na fakultetima, pa i u javnim politikama. Nerazvijenost i nedemokratičnost društva ogleda se upravo u tim područjima, u kojima masovno otkrivamo kako javni službenici i službenice jednostavno nisu obrazovani niti opismenjeni u toj mjeri da shvaćaju značenje i domete svojih potencijalnih ostavki. Nažalost, uobičajeno su u Hrvatskoj ostavke bile posljedica ili rezultat nekih već otkrivenih ili javnosti objašnjenih afera, ili već poduzetih i započetih sudskih procesa, a vrlo su rijetko bile rezultat nekakvog osvješćivanja ili humaniziranja vlastitoga ponašanja koje je okvalificirano kao loše, nestručno i slično. Niti nakon štrajkova, niti javno izraženoga društvenoga nezadovoljstva vrlo konkretnih društvenih skupina, niti nakon argumentiranih javnih kritika ili nekakvih drugih napora da se nekome ukaže na pogreške ili nemar, građani nisu svjedočili takvom tipu ponašanja – kaže Leburić.

– Zapravo, rezultati socioloških istraživanja uvjeravaju nas kako se u hrvatskom društvu, unatoč razvitku znanosti i tehnologija, još uvijek ne umanjuju posljedice umrežavanja koji traju već skoro puna dva desetljeća negativnih i masovnih fenomena koji su interakcijski. Dakle, rezultat su djelovanja puno umreženih pojedinaca i skupina i puno je tu nedoličnoga ponašanja – kaže Anči Leburić.

Zanimljivo, u našem se javnom prostoru koriste dva neobična, čak i leksički dvojbena i moralno upitna izraza. Jedan je “neopoziva ostavka”, što je tipični pleonazam jer ostavka, po definiciji, može biti samo neopoziva i nikakva drukčija. Ostavka je osobni čin koji se ne mora objašnjavati niti se o njoj može raspravljati. Drugi je izraz “ponuditi ostavku”, koji, ruku na srce, zvuči kao izjava s figom u džepu koja odgovornost prebacuje iz sfere osobnog, pa i etičkog postupka, na neku drugu razinu. Što uopće znači ponuditi ostavku i može li se ona, u kontekstu definicije ostavke kao moralnog čina, uopće ikome “nuditi”?

image
Cecilia Stego Chilo
AFP

– Tako je, svakako ste u pravu – potvrđuje dr. sc. Anči Leburić.

– Nema tu nikakvog cjenkanja. Ostavka je čin intelektualnoga poštenja, ali danas, ona je svakako i čin hrabrosti u svakom smislu, od političkoga, ljudskoga do profesionalnoga. U našim društvenim kontekstima često čujemo kod onih koji su “nudili ostavku” da su na taj čin bili ili bile prisiljene, no upotreba glagola “morati” ovdje mi se čini deplasirana. Nema tu i ne bi trebalo biti prisile, niti moranja, ako živimo u demokratskom društvu. Kultura ostavke svakako bi mogla razvijati osjećaje korektnoga ponašanja, uvažavanja drugih i drugačijih stavova, razmišljanja i svjetonazora, te u konačnici kreiranja nove atmosfere sreće i zadovoljstva u okružju u kojem radite, živite ili postojite. To znači da onaj koji ostavku daje u svojem kulturnom okružju stvara plodno tlo za budući razvitak sretnijeg, poštenijeg i stručnijeg života onih zbog kojih se ta ostavka i daje – kaže profesorica Laburić.

– Naime, ostavku nudi onaj koji šalje jasnu poruku onima koji su to tražili ili željeli. Doduše, mišljenja sam da ostavka ne mora uvijek biti rezultat nekakvog nepoštenog, kriminalnog ili neljudskog ponašanja, jer u kulturi ostavke trebali bismo afirmirati onakvu društvenu atmosferu unutar koje bismo se držali podalje od poslova kojima nismo dorasli ili nismo uspjeli zadovoljiti ljude oko nas, te kojima nismo postigli ono što drugima u našem okružju odgovara, što ih zadovoljava, čini sretnima ili ostvarenima. Poznajem rijetke pojedince koji su se tako i ponašali, no to su stvarno u nas vrlo rijetke iznimke. Mi zapravo imamo i njegujemo u društvu onaj tip društvenoga ponašanja kojem su ostavke ironična, čak i sarkastična obrana vlastitoga ega, bahatosti, neznanja i nesposobnosti – zaključuje Leburić.

Izdvojeno

25. rujan 2020 17:52