Novinar Arkadij Babčenko stavljen je na tjeralicu Ministarstva unutarnjih poslova Ruske Federacije. Na njoj nema fotografije, ali puno ime, datum i mjesto rođenja tražene osobe odgovaraju Babčenkovima - javlja Meduza.
Ništa nova, reklo bi se - progon neistomišljenika "navika" je Putinova autokratskog režima koji nije prezao ni od njihovih ubojstava na vrlo kreativne načine. Stoga je Babčenko pobjegao iz Rusije još 2017. i do 2019. živio je u Ukrajini. Posljednjih godina izrazito negativno govori o ruskim vlastima, a 2020. Rosfinmonitoring ga je uvrstio na popis terorista i ekstremista.
Čovjek vrlo zanimljive biografije, Babčenko je ipak najpoznatiji po lažiranju vlastita atentata. Krajem svibnja 2018. ukrajinske vlasti su izvijestile da je ubijen pred svojim domom na povratku iz dućana, a već dan kasnije pojavio se živ na press konferenciji u Službi sigurnosti Ukrajine (SBU), koja je bila otkrila da ruske specijalne službe doista pripremaju pokušaj atentata na ovog disidenta. SBU je tvrdio da su zahvaljujući inscenaciji Babčenkova ubojstva uspjeli uhititi jednog od aktera planirane akcije.
Prema riječima Arkadija Babčenka, kada mu je ponuđeno sudjelovanje u operaciji SBU-a, htio se “spakirati i nestati negdje na Sjevernom polu”, ali to je bilo “nemoguće”. Novinarima je potvrdio da je njegova supruga znala što se događa, "jer se sve radilo u njihovoj kući pred njezinim očima". Na dan operacije novinar je vježbao kako da padne i umrljan je pravom krvlju (prema Associated Pressu - svinjskom).
Babčenkova supruga je nakon "atentata" pozvala policiju i hitnu pomoć, stvarno su ga stavili na nosila i odvezli. Liječnici su objavili njegovu smrt, pa je odvezen u mrtvačnicu. “Dok se vrata nisu zatvorila, pretvarao sam se da sam mrtav”, rekao je Babčenko.
Tada je "uskrsnuo", otuširao se, uključio TV i sjeo gledati vijesti o svom ubojstvu. “Nakon toga sam odveden na sigurno mjesto. Sve je završilo tek u pet ujutro", rekao je.
Sve to naknadno je izazvalo veliku polemiku o etičnosti takvog postupka jednog novinara, sudjelovanja u lažiranju stvarnosti, na što je on odgovorio: "Nije bila riječ o lažnim vijestima, radilo se o specijalnoj operaciji. Ono što je postignuto jest da je zločin spriječen, a ujedno je prikupljen dokazni materijal”, pojasnio je.
Na pitanje boji li se da će stradati njegov novinarski ugled i hoće li ova priča ići na ruku ruskim vlastima, Babčenko je tada odgovorio: "Kad vam dođu i kažu - evo narudžbe za vaše ubojstvo, hoćete li vi zauzeti prkosni stav i reći: ‘Mislim na ugled medija, neka me ubiju!‘"
No, kasnije će priznati da mu je to iskustvo bilo devastirajuće: "Ono što je uslijedilo zbunilo me - kako su se ljudi koji su još jučer žalili zbog moje smrti mogli toliko okrenuti protiv mene. Nisam imao pojma da sam toliko omiljen, a kasnije... nisam tri dana jeo niti išao na WC - bio sam ubijen, potpuno prazan kad sam počeo čitati što su ljudi napisali. Žao mi je, ljudi, što nisam umro!"
Prema SBU-u, organizator stvarnog pokušaja ubojstva bio je ukrajinski državljanin kojeg su regrutirale ruske specijalne službe. Nesuđeni atentator je veteran koji je sudjelovao je u vojnoj operaciji u istočnoj Ukrajini u sastavu oružanih snaga te zemlje. Obećana mu je nagrada od 30.000 dolara. Posredniku u transakciji, Borisu Germanu, ušlo se u trag nakon odglumljenog atentata i kasnije mu je suđeno, ali je surađivao u razotkrivanju čitave konstrukcije planiranog atentata pa je prošao s relativno blagom kaznom. Nesuđeni atentator nestao je u nepoznatom pravcu.
Arkadij Babčenko, koji će u ožujku navršiti 46 godina, služio je kao ruski vojnik u oba rata u Čečeniji. Ta iskustva potpune dehumanizacije opisao je u hvaljenoj knjizi "Ratovanje jednog vojnika". Bio je ratni dopisnik tijekom Kavkaskog rata i nemira u južnom Kirgistanu. Pisat će dugo i o ratu u jugoistočnoj Ukrajini, jer on tamo nije počeo tek lani u veljači.
Iz Rusije je Babčenko pobjegao 2017. nakon što je izazvao skandal objavom na Facebooku u kojoj je izrazio ravnodušnost prema smrti vojnog pjevačkog zbora i drugih putnika u ruskom zrakoplovu koji se srušio na putu za Siriju.
Naime, u prosincu 2016. je napisao da "nema suosjećanja, nema sažaljenja" za članove zbora Ansambla Aleksandrov i provladine novinare koji su poginuli u padu zrakoplova Tu-154 u blizini Sočija. Kasnije će na Facebooku objasniti: "Nisam ni na što pozivao niti ikoga vrijeđao. Samo sam podsjetio svoje čitatelje da Rusija neselektivno bombardira Alep, ne priznajući da deseci djece ginu od tih bombi.”
Reakcija na takav njegov stav o pogibiji zbora na putu za izmrcvarenu Siriju bilo je objavljivanje njegove kućne adresa i stalno je primao ozbiljne prijetnje. Neki su u Rusiji tražili da mu se oduzme državljanstvo. Babčenko se žalio na atmosferu mržnje stvorenu oko njega: “Drugi su napravili online igru u kojoj me se možete ubiti”, rekao je.
"Svi elementi ruskog propagandnog stroja bili su uključeni", napisao je u Guardianu, a to iskustvo bilo je "tako strašno da sam bio prisiljen pobjeći". Prvo se preselio u Češku, a zatim u Izrael, prije nego što se nastanio u Kijevu, gdje je radio za krimsku televiziju ATR.
Babčenko je kao reporter promicao antiratne poruke. U svojim vojničkim memoarima iz Čečenije, bez ikakvog trijumfalizma, opisao je turobnu svakodnevicu vojnika na prvim crtama bojišta. Upitan što je želio reći u tim zapisima, za Guardian je 2007. odgovorio: "Ja postojim. Bio sam u ovom ratu. I ovo je ono što sam vidio."
Na internetu je na dan inscenacije svojeg atenta pisao o incidentu u kojem mu je ukrajinski general uskratio dopuštenje da putuje helikopterom na početku rata 2014. godine. Helikopter je kasnije - oboren. "Četrnaest ljudi je ubijeno", napisao je Babčenko. “Imao sam sreće. Ispostavilo se da je to bio moj drugi rođendan.”
Danas Babčenko radi kao slobodni novinar s nepoznate lokacije. Lani ga je u Estoniji tamošnji novinar htio navesti da prizna kako sad tamo živi, jer je u kolovozu bio na prijemu kod estonskog predsjednika, a viđen je još nekoliko puta, no ovaj se našalio: "Ne, živim na Malim Antilima, doletio sam jer me vaš predsjednik pozvao. Potpisao sam dokument da neću otkriti gdje i kako živim. Još uvijek mi nije dopušteno." Na pitanje tko mu ne dopušta, odgovorio je: "Pa, snažno mi je preporučeno da ne dajem tu informaciju."
AFP je objavio da Babčenko danas ima azil u "jednoj europskoj zemlji".
Na pitanje o iskustvu života u emigraciji rekao je da sam nikad ne bi, bez prijetnji kojima je bio izložen, napustio Rusiju. "Rekao bih da sam zahvalan za sav taj progon, sve te agente FSB-a i prijetnje da će me ustrijeliti. Zahvalan sam što me Rusija otjerala. Zato što sam vidio svijet, sagledao ga iz druge perspektive. Prvo, proširio sam nazore. Živjeti u Rusiji je i dalje živjeti u Rusiji - koliko god vi bili oporbeno nastrojeni, još uvijek ste u tom balonu. Drugo, zahvalan sam što moja kći ne živi tamo. Moja glavna nagrada je što sam kćer izvukao odande, što je slobodna u slobodnom svijetu. Ona posebno voli Ukrajinu - od svih zemalja, ona je zaljubljena baš u Ukrajinu. Pitala je svoju majku i mene može li obojiti kosu u boje ukrajinske zastave", rekao je Babčenko, koji uz biološku kćer sa suprugom ima još šestoro usvojene djece.
U Rusiji mu je ostala majka koja ga vidi kao - izdajnika.
"Praktički ne razgovaram s njom, vrlo rijetko. Ona me smatra izdajnikom i vjeruje da su u Ukrajini fašisti. Kad sam imao osamnaest godina kao vojnik u Čečeniji slijedila me i sve je vidjela. Mrzila je rusku vojsku. Jeljcina i Putina. Sada misli da sam pobjegao kao izdajica. To je učinak ruske televizije", kaže Babčenko koji pojašnjava da "antiukrajinska propaganda u Rusiji odlično funkcionira - to je glavno oružje Rusije. Nisu to podmornice ili nuklearne rakete, to je zombizacija preko televizije. Više se ne povezujem s Rusijom. Sada sam Ukrajinac."
Rezignirano komentira stanje u rodnoj zemlji:
"U Rusiji se nikad ništa ne mijenja. Režim i vladari ne čine razliku - Zlatna Horda, car, komunisti, demokrati ili putinisti - svi oni na kraju dolaze na isto: osvajanja novih zemalja i ubijanje susjeda. Bilo je nekih svijetlih trenutaka; na primjer, nekoliko godina nakon 1991. ili između veljače i listopada 1917. Ali ostatak je isto rusko carstvo u kojem se ništa ne mijenja stoljećima", rekao je estonskom novinaru Babčenko.
Za AFP je pak decidirano izjavio: "Europa konačno mora shvatiti da se na njezinoj istočnoj granici stvorila fašistička država. Rusija je u svoju službenu ideologiju već uvrstila uništavanje susjednih naroda. A ta fašistička država će još dugo postojati. Najmanje petnaest, dvadeset godina. I tome se morate prilagoditi."
Stoga je itekako svjestan opasnosti koja mu osobno prijeti, sada verificirana i službenom tjeralicom. Kad mu je sredinom prošle godine novinar AFP-a postavio pitanje koliki je rizik za njega sada, Babčenko je odgovorio:
"Novac je isplaćen ubojici koji je bio poslan u lov na mene, ali posao nije završen. Jedan od sudionika otkrio je stvar ukrajinskoj tajnoj službi, no podupiratelji te ideje su i dalje aktivni. Lanac ide do Rusije i vjerojatno sve do ‘Putinovog kuhara", Jevgenija Prigožina, vlasnika vojne tvrtke Wagner koja radi u Putinovo ime. Barem tako to vidi ukrajinska tajna služba."