Prije šest godina dočekivali su ih toplim čajevima, suhom odjećom i obućom, sendvičima i sokovima. Majkama su olakšavali prelazak granice noseći im djecu u naručju, čak im i mijenjajući pelene. Ministar unutarnjih poslova ulazio je u autobuse prepune migranata i izražavao im dobrodošlicu, sokoleći ih prigodnim i krajnje ljudskim riječima.
Danas svjedočimo nečemu posve drugačijem: brutalnom pendrečenju nesretnika po pograničnim šumama, modricama i pretučenim rebrima, otimanju novaca, razbijanju mobitela, tjeranju u Bosnu uz usklike kojima se tradicionalno goni stoka. Rulja s društvenih mreža nasilje odobrava frenetičnom strašću; nerijetko u ime kršćanske ljubavi zazivajući još više krvi, čak i smaknuća. Jesu li uopće posrijedi isti policajci, ista država i isti ljudi?
Netko će reći da nisu, jer je državom prije šest godina upravljala druga vlada. Čelni čovjek tadašnje 'humane' vlade, međutim, sad je predsjednik, a nije se ovih dana baš ni oglasio, a kamoli polomio osuditi nasilne scene koje su skandalizirale civilizirani svijet. Aktualni se predstavnici izvršne vlasti također prave Englezi i čudom se čude brutalnoj represiji koju su najvjerojatnije sami kradom naložili.
Riječ je, naprosto, o pukoj servilnosti i podložnosti države višoj sili i višem političkom kontekstu: prije šest godina, veliki gospodari Europe naložili su Hrvatskoj propuštanje sirijskih izbjeglica, te su naši tadašnji dužnosnici s policijom mogli mirno glumiti ljubazne batlere dok su ih ispraćali prema Njemačkoj.
U međuvremenu se rapidno promijenilo raspoloženje prema migrantima u europskim centrima moći i njihovi nalozi dežurnim EU graničarima, pa se radikalno promijenila i politika u južnome 'predziđu europejstva'. A da su sva sredstva za zaustavljanje migracija dopuštena i da je humanizam u svijetu eurobirokrata odjednom postao najstrože zabranjen dovoljno brutalno svjedoči i nedavna vijest iz susjedne Italije: bivši gradonačelnik talijanskog gradića Riacea Domenico Mimmo Lucano osuđen je na čak 13 godina zatvora zbog podrške izbjeglicama i migrantima. Talijanski sud je njegovu nekadašnju filantropiju prema nesretnim ljudima odlučio protumačiti kao podržavanje ilegalnih migracija.
Politika i političari su uglavnom posvuda isti: misle samo na vlastitu dobrobit i sljedeći izborni probitak, pa su im i humanizam i suverenizam i liberalizam krajnje rastezljive kategorije, prilagodljive svakoj podlozi. Ono što, međutim, predstavlja krajnju granicu svake demokratske rastezljivosti, metode su nelegitimne primjene surove režimske sile prema ljudima koji nisu nasilni ni naoružani. Čak i oni koji nelegalno prelaze državne granice, pa čak i oni koji čine razne druge nezakonite stvari, imaju, naime, ljudska prava. U civiliziranoj i pravnoj državi nitko, a pogotovo ne policija, ne smije vas izbatinati, pretući ili opljačkati samo zato jer smatraju da ste počinili neki prekršaj. Upravo to dijeli sirova i poluprimitivna društva od civiliziranih i uređenih u kojima većina želi živjeti.
Oni koji čuvaju pravni poredak imaju jasne i vrlo precizne protokole postupanja prema ljudima: da nije tako, ne bi se, uostalom, policija angažirana za premlaćivanje migranata skrivala iza crnih maski navučenih preko glave. Djelujući iza krinki, poput kriminalaca u pljačkaškim prepadima ili pripadnika Ku Klux Klana, nominalni čuvari reda prometnuli su se u sadističke čuvare nečistih savjesti onih koji su im takvo tajno djelovanje naložili.
U svom tom društvenom crnilu u kojemu se jednako rutinski i provodi i propovijeda zakone rulje i brzopoteznog linča, kao rijetku lanternu čovječnosti valja izdvojiti istup riječkoga nadbiskupa Mate Uzinića. Nasuprot barbarstvu naoružanih predstavnika države i njihovih brojnih navijača, nadbiskup je objavio kako je kao građanin Republike Hrvatske ožalošćen i postiđen, kako sramotnim snimkama i onime što one pokazuju, tako i onim u kakvo nas društvo takvo ponašanje pretvara.
- I u jednom i u drugom slučaju sramota me što sam čovjek. I jedno i drugo, kao i mnogo drugoga što jedni drugima činimo i ne činimo, a trebali bismo, prvenstveno je ljaga na našem ljudskom licu. Molim oproštenje zbog svega i od Boga i u ime svih onih u kojima on zbog nas trpi – ustvrdio je monsinjor Uzinić.
