Hrvatski radnik - ko govno na kiši: HDZ mu je 90-ih zadao snažan udarac u pleksus, a onda mu je SDP-ov ministar poručio da niti ne pomišlja ustati s poda

Već je 132 godine prošlo od onog kišovitog svibanjskog jutra, utorak je bio, kad je policija u Chicagu pucala na radničku povorku koja je na Haymarketu (Žitna burza) borbeno tražila da se radno vrijeme svede na osam sati.
Krv poginulih čikaških radnika i danas se komemorira i slavi svakog prvog svibnja širom radničkog svemira, od Venezuele do Indonezije, od Maksimira do Marjana - piše Slobodna Dalmacija.

Osam sati rada, osam sati odmora i osam sati za vlastiti život i kulturno uzdizanje – to je emancipatorska parola koja je tog davnog svibanjskog utorka ubila radnike u Chicagu. Parola, koja je zahvaljujući desetljećima napora i žrtava međunarodnog radničkog pokreta doista postala radnička stvarnost u velikom dijelu svijeta. Sve donedavno.

Da se ova civilizacija u skladu s napretkom tehnologije razvijala na opću dobrobit, ta bi parola odavno bila izložena u imaginarnom Muzeju radničkih prava, da nove naraštaje podsjeća kako je to izgledalo prije nego što je tehnologija omogućila radikalno skraćenje radnog vremena. No, danas znamo da se netko opako našalio s ovom civilizacijom.
Još 1930. godine, naime, čuveni britanski makroekonomist John Maynard Keynes – kojeg mnogi drže najznačajnijim svjetskim ekonomistom 20. stoljeća i čije su ekonomske teorije postale politička osnova socijaldemokracije Zapada - predvidio je da će nas razvoj tehnologije unutar 100 godina uvesti u doba zabave i obilja.

„Svatko bi trebao raditi neki posao da bude zadovoljan“, napisao je tada Keynes, „ali tri sata dnevno je sasvim dovoljno.“

Jeste li abnormalni?

Keynes je umro 1946. godine i nije dospio vidjeti kako se budućnost poigrala s njegovom prognozom. Da se probudi, britanski mag ekonomije ostao bi zapanjen kad bi shvatio da su stvari otišle upravo u suprotnom smjeru: kapitalističke elite današnjeg svijeta šire evanđelje po kojem više ni osam sati rada nije dovoljno, nego se zbog kompleksnosti globalizacije tobože mora raditi i dulje.

Keynes bi zacijelo promrmljao: „Pa, dobro, ljudi, jeste li vi abnormalni?“

Slavni britanski ekonomist posebno bi zaprepašten ostao u Hrvatskoj. Ne zato što su i hrvatski radnici još prije nekoliko godina čuli taj novovjeki kanon da se stara podjela na tri osmice „u današnje vrijeme može zaboraviti“ i da „osam sati rada više nije dovoljno“, nego zato što je tu antiradničku mantru, doslovno tim riječima, hrvatskim radnicima obznanio – socijaldemokratski ministar rada.

Da se ne zaboravi: bio je to SDP-ov Mirando Mrsić.

Što je tom prilikom, a bilo je to u listopadu 2013. godine, SDP zapravo poručio hrvatskim radnicima?
Ta bi se poruka mogla otprilike prevesti ovako: zaboravite na ubijene radnike u Chicagu onog svibanjskog jutra 1886. godine! Potom, zaboravite i na sve one stotine milijune radnika širom planeta koji su se prije vas borili i uz velike žrtve izborili za osmosatno radno vrijeme! I zaključno: zaboravite svoje radničko i ljudsko dostojanstvo, shvatite konačno da ste samo jedna stavka u poslovnoj Excel-tablici!

Pogriješio si partiju!

To je tužna sudbina hrvatskog radnika u hrvatskom kapitalizmu: HDZ mu je početkom devedesetih lopovskom pretvorbom zadao snažan udarac u pleksus, da bi mu u našem vremenu SDP preko svog ministra rada poručio da niti ne pomišlja ustati s poda.

Da se probudi, John Maynard Keynes s velikim bi zanimanjem promotrio Miranda Mrsića, te bi ga s odmjerenim britanskim cinizmom zapitao: „Dobro, mladiću, a što vi radite u jednoj socijaldemokratskoj partiji?“

Naravno, nije problem (samo) u Mrsiću. Keynes je prespavao razdoblje u kojem je čitava zapadna socijaldemokracija – a ne samo hrvatska – napustila svoje povijesno radničko ishodište i programski prešla u tabor krupnog kapitala. Time su radnici ostali bez političke zaštite koja je desetljećima u parlamentima bdjela nad njihovim dosegnutim pravima.

Od više od 160 registriranih političkih stranaka u Hrvatskoj, samo tri imaju radnike u svom imenu: Radnička fronta (RF), Socijalistička radnička partija (SRP) i Hrvatska radnička stranka (HRS). Pritom nijedna nije u parlamentu.
Radnička klasa u Hrvatskoj objektivno je na konopcima. Raste udio krajnje nesigurnih, prekarnih oblika zapošljavanja. Plaće su u mnogim sektorima nedovoljne za život, a nerijetko ne budu ni isplaćene. Mnogi ljudi rade neprijavljeni, više od osam sati dnevno, isključeni iz sustava socijalne sigurnosti, s neriješenim stambenim pitanjem.

Sindikati su u gorim slučajevima korumpirani i ogrezli u oportunizam, a u boljim nejedinstveni i nemoćni. Mirovine su među nižima u Europi.

Keynesu bi ostalo samo da se rastuži nad sudbinom današnje radničko-prekarne klase u Hrvatskoj. Čak bi i iz tog kapitalističkog oka kanula suza za hrvatskog radnika, koji stoji sam kao govno na kiši. Na onoj slavnoj svirali on je zadnja rupa.