StoryEditor
ForumVLAŠKA POSLA

"Hvalimo se ‘tuđim‘ mostom, a jad u Glini i Petrinji, to smo mi. Kinezima je trebalo tri godine, Hrvatima ni tri stoljeća ne bi bila dovoljna..."

Piše Ante Tomić
3. kolovoza 2021. - 11:54
Tonči Plazibat, Tom Dubravec/Cropix

Ah, slatke brige! Kako će nam se zvati pelješki most? Jedni bi ga nazvali Robert, drugima se više sviđa Mišo, treći kažu Ljubo, četvrti navijaju za Željko, peti pjevaju: “Nek se zove Domagoj, dija dija de”, a meni se čini da bi bilo najljepše jednostavno, skromno: Most Andreja Plenkovića.

No, prije nego što odlučimo, pozvao bih da svrnemo načas pogled s ove veličanstvene priče na jednu manju, rubnu. Ostat ćemo ipak u građevinarstvu, u betonu i čeliku, među bagerima i dizalicama, sa zidarima i tesarima.

Dakle, dok su se ministri i zastupnici i župani na jednom gradilištu na jugu nasmijano kucali šampanjskim čašama, lica obasjanih narančastim i žutim i plavim iskrama vatrometa, sa sjevera naše domovine, iz Banije, došla je vijest da je od petnaest tisuća kuća razorenih u potresu na samom izmaku prošle godine dosad, osam mjeseci kasnije, sanirano njih dvjesto četrdeset.

Zanemareni Kinezi

Udarnički, bogami! Sposobni i vrijedni hrvatski ljudi su pod odlučnim vodstvom ministra Tome Medveda, predsjednika Stožera za uklanjanje posljedica potresa, radeći danju i noću, po žegi i studeni, ne pitajući ni jesti ni piti, završili zamašnih jedan cijelih šest posto posla.

Nastave li takvim luđačkim tempom, izdrže li u takvom iscrpljujućem, pogibeljnom šprintu, obnova će biti gotova dok smo trepnuli okom, zadnji će se banijski stradalnici iz kontejnera i kućica za kampiranje vratiti natrag u svoje domove najkasnije koncem rujna 2714. godine.

Sad se opet možemo vratiti dolje na jug, kod onoga krasnog mosta što se na stupovima pružio nad zaljevom, od Komarne nedaleko Opuzena do Brijeste na Pelješcu. Golemim nas nacionalnim ponosom ispunjava, gotovo da bismo se zaustavili, izišli iz automobila i s dlanom na prsima počeli urlati preko mora: “Lijepa naša domovino, oj junačka zemljo mila”, ali nađe se ipak zavidljivog, zločestog svijeta, sitnih duša koje se na svako veselje moraju popišati.

Jedan takav prije neki dan mi je prišao na ulici da reče: “Ma, jesi vidio kako hadezeovci slave na mostu, a Kinezi stoje u mraku, pedesetak metara dalje, iza ograde. Kineze nitko ne nudi šampanjcem i kanape sendvičima sa škampima. Kao da su oni tu bezveze. Sva je njihova zasluga da su kemijske zahode na gradilištu montirali.”

Nisam želio dalje slušati ovoga jalnuškog diletanta koji očito mrzi sve što je hrvatsko. Jedva se obuzdajući da ga ne ošamarim, opsujem i izvrijeđam, okrenuo sam se i otišao, ali kad sam jučer čuo za graditeljski podvig Stožera za uklanjanje posljedica potresa na sjeveru domovine, nešto sam se opet pokolebao. Jedan me je crvić sumnje stao gristi.

Da je u Komarnu došla domaća građevinska operativa, pomislio sam, oni zidari i tesari koji totalno razvaljuju na Baniji, kad bi oni završili taj posao?

Naš domet

Kinezima je trebalo tri godine, a Hrvatima, objektivno gledajući, vjerojatno ni tri stoljeća ne bi bila dovoljna. Tamo gdje je sad most, ovih bismo dana vjerojatno našli samo hrpu pržine, nekoliko vreća cementa, jednu prevrnutu karijolu, jednu slomljenu lopatu i stol sa suncobranom, a ispod suncobrana Tomu Medveda u sokolskoj majici kako pije hladni gemišt.

Koliko god mi svršavali u gaće zbog pelješkog mosta i pravili se pametni kako nas je on spasio, žvakali geopolitičke žvake kako nam je, Bogu hvala, zemlja napokon spojena, čitava iz jednog komada, neugodna je istina da mi sami nemamo možda ni tisućiti dio snage i znanja za to.

Biti ponosan na pelješki most ima smisla, po prilici, kao kad se đak hvali peticom za domaću zadaću koju mu je tata napisao. Taj je most, ako ćemo biti pošteni, hrvatska pobjeda kao što bi to bila i naša srebrna medalja na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji prije tri godine, da nam je gol čuvao jedan Zhang, da su ispred njega bili bekovi Zhao, Deng, Wu i Sun, u srednjem redu da su igrali Wang, Li, Chen i Liu, a u napadu rasni golgeteri braća Gao.

Pelješki most nema zaista mnogo veze s nama. On je čudesan dar koji, na jednoj strani, dugujemo bogatstvu Europske unije, a na drugoj mišićima i pameti velikog kineskog naroda.

Ono što nam je mnogo bliže, mnogo istinitije naše, ono je što se događa s obnovom Banije. Jad u Glini i Petrinji, to smo mi. To je naš domet. Umjesto da pobjednički pucamo šampanjskim čepovima i vatrometima, mnogo je prikladnije da šutimo u sramoti i krivnji zbog staraca i djece u kontejnerima i ruševina koje i danas, osam mjeseci nakon potresa, stoje nedirnute.

item - id = 1117471
related id = 0 -> 1134698
related id = 1 -> 1134468
16. listopad 2021 08:25