StoryEditorOCM
ForumDEMOKRACIJA PROSJEKA

I teški duševni bolesnici mogu izaći na izbore, što neki nazivaju ‘travestijom demokracije‘. Trebaju li baš svi o svemu imati jednako pravo glasa?

Piše Marin Prvan
10. kolovoza 2022. - 08:14

Jeste li znali da u Hrvatskoj pravo glasa, osim maloljetnika, nemaju samo mrtvi i oni koji su izgubili hrvatsko državljanstvo? Dakle, osobe s duševnim invaliditetom, bez obzira na stupanj psihomotornih teškoća, koje nemaju radnu ni poslovnu sposobnost niti su u stanju brinuti se o sebi, mogu sudjelovati u demokratskom procesu i birati visokosložene moduse upravljanja određenih jedinica. Prilično ludo, zar ne?

Naime, po EU-ovim direktivama ne može se donijeti rješenje o potpunoj nesposobnosti, s obrazloženjem da se time štite ljudska prava tog dijela populacije. Međutim, pošto neki od ovih članova društva, kako je upravo u našem listu posvjedočila majka jednog takvog mladića iz Splita, ne znaju što je lijevo, a što desno - i to ne u poltičkom nego u fizičkom smislu - tko će zaštititi pravo na kritički promišljeni i uloženi glas onoga čiji će izbor na listiću možda biti poništen odabirom politike s druge strane spektra, a kojeg će zaokružiti navedeni momak il, možda točnije, njegov skrbnik? Je li ovakav model “demokracija” ili folklorno slavljenje ljudskih prava i društveno toksična politička korektnost?

– Mogućnost glasanja onih s visokim stupnjem mentalnih tegoba je vid psihoterapije kojom se dokazujemo kao demokratsko društvo. Mi takvim osobama ne prilazimo s političkim ili etičkim razlozima, nego isključivo ekonomskim. Promatra ih se kao financijski teret društva, a onda, da bismo stvorili lijepu sliku o sebi, kao lažno humanim bićima, koja žive u lažno humanim društvima, omogućujemo im da na razini epizodalnog i folklornog pristupa stvore, sebi i nama, privid humanog društva – smatra Marko Vučetić, profesor filozofije i predsjednik zadarskoga Gradskog vijeća, koji dodaje kako u današnjoj demokraciji kritičko mišljenje više ne promatramo kao bitno ljudsko određenje, nego smo svedeni s robova koji su bili oruđe koje govori na oruđe kojem je zabranjeno misliti.

image

Marko Vučetić

Luka Gerlanc/Slobodna Dalmacija

Na sličnom tragu je i Žarko Puhovski, umirovljeni profesor i stručnjak iz filozofije politike, koji smatra da je navedeni princip travestija demokracije.

– Osnovne pretpostavke demokracije trebale bi biti da je subjekt, građanin ili građanka, racionalna individua koja je u stanju kontrolirati svoje vlastite interese, svoju poziciju u društvu, odnosno političkoj zajednici, i osnovne koncepte opstanka i boljitka zajednice. Međutim, ako osoba ima poteškoća s mišljenjem i zaključivanjem na elementarnoj razini, to znači da osoba ne može biti subjekt demokratskog poretka. Ovo bi trebalo biti elementarno jasno i nema nikakve veze s ljudskim pravima, jer njihovo pravo da odlučuju o tuđim životima nije u skladu s mogućnostima koje imaju. Govoriti o ovoj temi je, izgleda, tabu, što zbog političke korektnosti, što zbog neke vrste praznovjerja ili straha da se meni ili mojima takvo što ne dogodi – kaže politolog Puhovski.

Perspektivu snaga koje dolaze prostrla je 24-godišnja Hana Samaržija, politička epistemologinja i doktorandica filozofije na Sveučilištu u Warwicku. Ona kaže da, iako je glavna premisa demokracije formalna jednakost svih građana pred zakonom, neovisno o njihovim psihofizičkim ograničenjima i sposobnostima, nju to automatski ne čini intelektualno opravdanom ili dobrim sustavom vladavine.

– Osobe s teškim psihičkim poteškoćama nisu problem demokracije. Oni su iznimno malena i ranjiva skupina čije bi isključenje iz glasačkog tijela nalikovalo eugenici. Pravi problemi demokracije općenita su slaba informiranost stanovništva te rašireno glasanje iz materijalne koristi. Puko zakidanje osoba s teškim stupnjem psihičkih teškoća za pravo glasa kako je danas artikulirano – dakle, za pravo odabira neke stranke – zbog toga što njihovi glasovi neće biti epistemički kvalitetni, čista je politička lijenost i manjak intelektualnog senzibiliteta za alternative standardnoj, stranačkoj predstavničkoj demokraciji, jer takva bi odluka otvorila Pandorinu kutiju nasumičnog isključivanja različitih, a često i deprivilegiranih klasa građanstva iz demokratskog procesa jer nisu politički angažirani i jednostavno ne znaju o čemu govore – upozorava djevojka koja upravo priprema doktorski rad na temu epistemičke neopravdanosti predstavničke demokracije i nekompetentnosti glasača.

image

Hana Samaržija

privatni album

Pandorinu kutiju koju Samaržija spominje je, doduše, prvi odškrinuo Platon prije 2500 godina, kada je, kroz lik Sokrata, predvidio razornu moć demagogije i svojevrsnu paralizu napretka koju uzrokuje bezuvjetno pravo glasa. U jednoj od svojih dijalektičkih vježbi usporedio je društvo s brodom te upitao sugovornika Adimanta bi li se radije zaputio na prekooceansku plovidbu s kapetanom kojeg su izabrali iskusni moreplovci ili družba amatera. Nakon očekivanog odgovora, filozof upita: “Zašto onda mislimo da bilo tko posjeduje vještinu odabrati kvalitetno društveno rukovodstvo?”

Slično razmišlja i jedan drugi filozof, Rambo Amadeus, koji kaže da je pravo glasa civilizacijska tekovina koja se stječe onog momenta kad si funkcionalno pismen i sposoban usporediti dvije statističke pogače. Ili, kako smo imali prilike vidjeti u legendarnom prilogu emisije Provjereno, starica iz Dalmatinske zagore, koja ne zna razliku između PDV-a i BDP-a, pa se nada da će prvo rasti, a drugo padati, ima jednako pravo glasa kao doktor političkih znanosti. Nameće se pitanje: kakav civilizacijski iskorak očekivati dok su odluke koje donosi društvo u kolektivnom naporu pametne koliko i prosječni glasač?

– Polazišni smisao demokracije je da se ustanovi većina koja onda o nečemu odlučuje, s jednostavnim i primitivnim, ali uvjerljivim argumentom, da je manje loše da većina vlada manjinom nego manjina većinom. Ta ideja polazi od Descartesa, koji je rekao da je zdrav razum najpravednije raspoređen jer ga svi imaju, što je, naravno, jedna vrsta fantazije, ali pod kojom demokracija funkcionira. Počnemo li propitkivati tko ima kvalifikacije i treba li netko s doktoratom imati tri, a netko s osnovnom školom jedan glas, tada ukidamo demokraciju. Mora postojati apstraktna jednakost kao pretpostavka, uz uvjet minimalne racionalne kompetencije – objašnjava Puhovski.

Bivši sabornik Vučetić, pak, tvrdi da je pretpostavljeni način biranja, s intelektualnom podlogom te pedagoškom i građanskom zapuštenošću glasača poput onih hrvatskih, svojevrsni skandal.

– Svatko tko je sveden na poslušnika nekih političkih struktura, bio on zarobljen religijskom dogmom, nemogućnošću da nadiđe okolišne uvjete u kojima se nalazi ili je samo član stranke, animaliziran je i pretvoren u svjetinu koja služi kao osnova da bi neke političke strukture mogle izgraditi umišljaj svoje veličine. Sokrat i Platon su govorili kako demokracija ponižava idealan tip vladavine jer se pretvara u divljanje mase koja pogoduje onima koji upravljaju, pošto ta gomila, u izostanku samokontrole, traži nekog diktatora. Svaki vladar, bio on premijer, gradonačelnik ili nešto treće, u drugom se mandatu sve više, zbog svojih intelektualnih nedostataka, pretvara u diktatora. Kako mu raste politička moć, tako mu i opada ona humana dimenzija. Konačno, sve su to intelektualni bijednici koji upravljaju svjetinom dok im ona kliče i želi da diktator njome upravlja, a diktator je, isto tako, zarobljenik te svjetine jer je ulogom vezan uz nju.

Današnji model predstavničke demokracije, u kojoj ljudi jednom u četiri godine, uz sve folklorne i marketinške elemente, biraju svoje vladare, prirodan je i logičan stupanj u evoluciji od diktature k neposrednoj, tj. pravoj demokraciji, pri kojoj građani imaju pravo zapravo odlučivati o konkretnim pitanjima. Ako bismo, pak, htjeli evaluirati kvalitetu odabira svjetskih lidera u posljednjih tridesetak godina, primijetit ćemo razne Trumpove, Johnsone, Orbane, Netanyahue, Berlusconije, Erdogane, Bolsonare, Vučiće i Sanadere. Pitanje je možemo li, i po kojem uzorku, očekivati da će građani svijeta uskoro početi birati nekoga tko će nas spasiti od ekološkog, ekonomskog i kulturološkog ponora pred koji su nas ovi dosadašnji demokratski vođe doveli?

– To se nikad neće dogoditi jer je politika dekadentna aktivnost, a dekadencija proizlazi iz toga da mi želimo da nas netko drugi spasi. Ja bih kao prijelaznu aktivnost do uvođenja istinske demokracije, iako je ona nemoguća, ali je njoj dobro težiti, zabranio svim videćim osobama da u sljedećem izbornom ciklusu pristupe na izbore, odnosno da samo osobe koje imaju probleme s vidom, a u stanju su slušati, biraju na temelju onoga što čuju i da te čujuće politike onda budu naše. Pogled nas zavara pa izaberemo, primjerice, ministra Marića jer ima baby face pa se razvije majčinski osjećaj prema njemu i dođe do nelegitimnog iskoraka gdje ga promatramo kao naše čedo, koje je ujedno i stručno, umjesto da spoznamo da je sudjelovao u kreiranju našeg ekonomsko-demokratskog kraha – predlaže Vučetić.

Samaržija izlaže da je optimistični konceptualni začetak predstavničke demokracije bilo vjerovanje da će postojanje predstavnika pluralnih svjetonazora u parlamentima dovesti do plodnih rasprava i iznalaženja boljih rješenja problema no što bi ijedan ideološki klan sam mogao iznjedriti, baš kao što je to u svojoj “O slobodi” pretpostavio John Stuart Mill.

– Naravno da se takva očekivanja nisu obistinila. Štoviše, psiholozi Gigone i Hastie još su devedesetih pokazali da će u raspravi grupe ljudi uvjerljivo prevladati onaj stav koji je najviše raspravljača podržavalo i prije početka debate. Danas to lako vidimo i u Hrvatskom saboru, gdje HDZ-ova većina nikad neće uroditi odlukom oko koje se ne slaže cjelina HDZ-ove vrlo homogene i stranački vjerne većine. Predstavnička demokracija u Hrvatskoj je i toksičnija no drugdje zbog gole činjenice da HDZ, prema posljednjim relevantnim podacima, ima 216.000 materijalnim profitom motiviranih članova, a ako taj enormni broj članova provizorno i okvirno pomnožimo s tri – pretpostavljajući da svaki HDZ-ovac ima barem partnera i jedno punoljetno dijete koje će glasati za HDZ – dobit ćemo onih 600.000 glasova koji u našem demokratskom okolišu slabog izlaženja na izbore znače izbornu pobjedu i većinu u parlamentu.

Kao što navodi mlada filozofkinja, politički plijen omogućuje i olakšan pristup materijalnoj koristi. A budući da se predstavnička demokracija odvija u okviru klasnog društva, kakvo kapitalizam po strukturnim silnicama jest, ako se za institucionaliziranu korupciju upotrebljava eufemizam “lobiranje”, ako populizam i PR svojim iskrivljavanjem stvarnosti apeliraju na ljudske emocije, ako u društvu u kojem je sve na prodaju ekonomska moć unajmljuje političku moć i ako moć kao takva uopće postoji na način da (uvijek se iznova dokazuje) pred zakonom nisu svi isti – zašto bi itko uopće pomislio da je predstavnička demokracija u takvom okruženju iole dobra ideja?

Puhovski o metaforičkoj
pretpostavci demokracije:

Izvorna demokracija nije se bavila socijalnim pitanjima, već se to pojavilo ljevičarskim intervencijama, kad se i u društva nastojalo uvesti načelo jednakosti. Izvana je demokracija polazila od toga da su, kako je to formirao jedan kolega politolog, jednom u četiri godine, prvog utorka u studenome, crnački prosjak i Nelson Rockefeller, kao tada najbogatiji Amerikanac, jednaki u svemu jer imaju jednako pravo glasa. No između ta dva utorka je jedan od njih Nelson Rockefeller, a drugi crnački prosjak.

– U normalnim okolnostima kapital ima velik utjecaj jer, umjesto načela “jedan čovjek, jedan glas”, vrijedi načelo “svakom interesu njegovo zastupstvo”, a to se zove lobiranje. Svatko tko ima jaku ekonomsku poziciju ima i utjecaj na vlast da bi zaštitio svoje interese i tu možemo govoriti o pobočnoj intervenciji, koja ne ovisi o broju glasova, nego do koje mjere lobisti utječu na predstavnike – govori Puhovski, pritom ističući da današnji izbor političara sve više ovisi o medijskoj slici čija odabrana stvarnost čini demokraciju posebno ranjivom. Nezamislivo je, kaže, da danas fizički hendikepirana osoba, poput Roosevelta, ili netko tko je loš govornik, bude odabrana za predsjednika, jer to više ne prolazi kod glasača.

Samaržija ističe da je predstavnička demokracija stasala u uvjetima sasvim različitih od današnjih, kad je samo sitan segment stanovništva bio pismen, a još manji specijalistički obrazovan o svakodnevici relevantnim poljima poput ekonomije ili društvene filozofije.

– Predstavnička demokracija u tom je smislu atavizam jer se formatom nije značajno promijenila od predstavničkih demokracija Millova vremena, a novi operativni instrumenti, poput lobiranja, populizma i monopolizacije glasačkog tijela, predstavničke demokracije čine sve samo ne pravednim procedurama. Unatoč tome, rijetki se drznu izričito propitivati predstavničke demokracije jer zadovoljavaju formalni uvjet glasačke jednakosti svih građanki i građana pred zakonom, što i neki filozofi i dalje percipiraju kao pravičnu proceduru koja jamči i epistemičku kvalitetu.

image
twitter photo

Za Vučetića je, pak, predstavnička demokracija priznanje vlastita poraza.

– Mi, ako smo poražena demokratska bića, a to uglavnom jesmo, onda biramo i naše predstavnike koji će biti poraženi. Plenković je poražen pred Bruxellesom, oporba je poražena pred Plenkovićem, a građani su poraženi pred institucijama zato što je u njih ušao poraženi Plenković i njegova volja. U pitanju je lanac poraženih koji naše društvo pretvara, ne u demokratsko društvo predstavničke demokracije u kojem će se vladati u korist onih kojima se vlada, nego u nesputani ljudski park koji može biti zabavan s razine ironije. Nama je potrebna alkemijska aktivnost da promijenimo naše građanstvo ili da se upustimo u nešto čemu se opiru sve politike, i to pod pritiskom najjače pseudopolitičke strukture, Katoličke crkve i ostalih religijskih zajednica, a to je da idemo na građanski odgoj i osvijestimo građane da su ostavljeni, da moraju osmisliti vlastitu ostavljenost, da nemaju autoriteta i da su oni ti čija volja stvara prolazna politička bića koja će donositi prolazne političke odluke. Tako da, dokle god tražimo spas u bilo kojem političkom modelu, na krivom smo putu.

Što se tiče same neposredne demokracije, čije ogledalo je građanski referendum, Samaržija smatra da je njegov postojeći oblik skup, nezgrapan i spor te da bi modernizacija toga formata korištenjem transparentnih i sigurnih tehnologija, poput blockchaina, možda i putem adekvatne aplikacije, bio korak naprijed. Međutim, ona ga ne bi koristila u pitanjima koja imaju objektivan odgovor koji determiniraju stručnjaci, poput važnosti cijepljenja, nego o temama vezanim uz subjektivnu percepciju kvalitete života i sigurnosti u gradu, poput procjena sustava odvoza smeća, zastupljenosti zelenih površina u gradu, dostatne noćne rasvjete, postojanja dovoljnog broja biciklističkih trasa i slično.

Po pitanju futurističke hipoteze u kojoj bi građani, sukladno školovanju, stručnosti ili općoj informiranosti, bili podareni različitim glasačkim koeficijentima o različitim pitanjima, Riječanka otkriva:

– Možda će vam biti zanimljivo da je upravo John Stuart Mill, čiji je esej fundamentalno kriv za današnje predstavničke demokracije, u 19. stoljeću zagovarao diferencijalnu težinu glasova za diferencijalno obrazovane glasače. Konkretno, tražio je da se glasovi pismenih i obrazovanih glasača broje dvostruko. Drugi današnji filozofi, poput Jasona Brennana, smatraju pravo glasa duboko neinformiranih i nezainteresiranih ljudi napadom na ljudsko pravo obrazovanih glasača na dobre političke odluke. Osobno mislim da bi mnogo plodnija bila vladavina eksperata, tako da o urbanističkim pitanjima ne odlučuju građani s nešto znanja o urbanizmu, nego najbolji dostupni urbanisti koji su se iskazali i svojim građanskim angažmanom i koji putem modernih tehnologija konstantno propituju građanke i građane o njihovim potrebama i prioritetima.

Puhovski sugerira da trebaju postojati jasna pravila o čemu se referendumom može odlučivati, među kojima bi trebala biti i prava manjina.

– Po mojemu mišljenju, referendum bi se trebao održati godinu dana nakon samog prijedloga da bi se onemogućilo dnevnopolitičko rješavanje predmeta odabira. Dakle, ako je nešto dovoljno važno da bude aktualno i za godinu dana, onda o tome možemo razmišljati kao o temi za referendum. Sve ostalo je populističko poigravanje tim institutom. Inače, ovaj model je jako dobar za niz stvari koje treba pažljivo balansirati, ali i puno više govoriti o pravcu razvoja demokracije koji bi išao k tome da se smanjuje razdoblje među izborima, jer se trenutačno događa svojevrsni parlamentarni genocid u kojem parlament ubija narod i preuzima njegovo mjesto na četiri godine. Da bi se to spriječilo, treba omogućiti stalno funkcioniranje niza demokratskih tijela, ono što zovemo deliberativnom ili raspravnom demokracijom, prvenstveno kako bi ljudi bili stalno informirani, što danas najčešće nedostaje – predlaže ovaj politički komentator.

image

Žarko Puhovski

Dragan Matic/Cropix

Vučetić je nešto pesimističniji i misli da će ljudi, i ako uvedemo direktnu demokraciju, glasati po nečijoj sugestiji.

– Naša budućnost je budućnost nestanka, budućnost odsustva demokracije, budućnost svjetine. Prisustvo svjetine je prisustvo gluposti, a um koji je snažan uspjet će formirati i kanalizirati glupost u pravom smjeru. Mi smo javno nemoćni, ali su takvi i oni koje smo mi izabrali jer smo ih mi ovako nemoćni birali. To je začarani krug u kojem političari demonstriraju nemoć, besperspektivnost i nemogućnost projiciranja i donošenja političkih odluka koje bi, u konačnici, i njima omogućile političku dugotrajnost. To je potpuni kaos i nihilizam. Nema nam spasa, i jedini nam je spas kad shvatimo da je jedini izlaz iz ove situacije da mi budemo predsjednici, premijeri i ministri našeg života. Nama spas ne dolazi preko političara, nego preko onih koji su u stanju poremetiti političare, a to su neovisni mediji. Ni jedna politika ne može bez podrške medija srušiti neku drugu, a to je nemoć politike i prividna moć medija. Dakle, nismo boljim sredstvima porazili ono što je gore, nego smo PR-om potjerali neke, a doveli druge pseudopolitičke modele.

04. veljača 2023 11:20