- Ne, Inu ne treba kupovati. Treba poništiti ugovor iz 2003. godine i uzeti 25 posto plus jednu dionicu jer Mol nije ispoštovao obveze iz tog ugovora vezane uz modernizaciju rafinerija, benzinskih postaja, nastavak istraživanja itd.. To smo mogli i trebali napraviti još 2013. godine, nakon isteka ugovora - poručuje geolog Stanko Kadija, koji je u Ina-Naftaplinu još od 1973. godine, prvo kao nadzornik za Geologiju, pratio Iistraživanja u podmorju Jadrana i u Dinaridima, da bi 2003 godine postao nadzornik na istraživanjima u Siriji, na bloku Hayan gdje su 2002. otkrivene značajne količine plina, a poslije i nafte na sedam polja.
- Kada bismo poništili ugovor, Ina bi ponovno postala ono što je bila, odnosno trgovačko društvo za preradu i distribuciju nafte i naftnih derivata. RH bi, uz povrat dokumentacije koju je Ivan Vrdoljak dao norveškom "Spectrumu", trebala osnovati novu nacionalnu naftnu kompaniju, s 50-ak djelatnika koji bi radili po svijetu i tražili povoljne koncesije, na kojima bismo sami vodili izradu projekta te iznajmljivali izvođače bušaćih i drugih tehničkih poslova do završetka bušotine. Sami bismo izradili projekt eksploatacije. Što se rafinerija tiče, treba tužiti Mol što nije na vrijeme modernizirao po ugovoru naše rafinerije. U međuvremenu su izgrađene i modernizirane rafinerije u Mađarskoj, Slovačkoj i Srbiji, što je više nego dovoljno za ovaj dio Europe - poručuje Stanko Kadija.
Upravo otkriće u Siriji, najveće u povijesti Ine, prema podacima koje nam Kadija podastire iz prve ruke kao neposredni akter događanja, bilo bi razlogom njene propasti. Sažetak priče o prodaji 25 posto udjela Molu je prijevara na štetu OMV-a jer je Mol, tvrdi Kandija, u to vrijeme imao povlaštene informacije o pronađenom ležištu Jihar na koncesiji Hayan u Siriji.
To, gledajući istraživački, znači da je izrađeni projekt "težak" oko 80 milijuna tona ekvivalenta nafte i po tadašnjim cijenama vrijednim 23 milijarde dolara. Istovremeno, tu je informaciju, objašnjava naš sugovornik, uprava Ine skrivala od javnosti sve dok prodaja nije okončana, pa je tako Mol, zahvaljujući povlaštenim informacijama, dobio milijarde dolara vrijedne resurse za samo 505 milijuna dolara.
- Na informaciju da je ležište Jihar tek 2003. godine, nakon prodaje dionica, ušlo u izračun vrijednosti Ine trebao je DORH tražiti od Ustavnog suda da poništi ugovor, jer se on kosi s Ustavom koji kaže da je "rudno blago u vlasništvu naroda RH..." – kaže Kadija.
Korupcija se, proizlazi iz tadašnjih događanja, krila u samom začetku priče o privatizaciji Ine. Mol je u Siriji obavljao istraživanja na susjednoj koncesiji, prije Ina-Naftaplina, no napustio je područje nakon što ništa nisu pronašli. Ipak, našli su način kako da se vrate u igru.
- Ina-Naftaplin je u vrijeme istražnih radova u Siriji imala najsuvremeniju opremu za završna elektrokartonažna mjerenja, no netko je, unatoč tome, na tim poslovima angažirao mađarsku trvtku "Geoinform". Mađari su, dakle, unatoč tome što smo te poslove obavljali vrhunski, dobili kompletne podatke o bušotini Jihar-1, a na taj način i potvrdu da je sve u projektu više nego dobro i točno predviđeno. Ti su podaci potom, naravno nezakonito, proslijeđeni Molu, koji je nakon toga za Inu dao bolju ponudu od OMV-a. Nije ni čudno da je OMV, kada je doznao da je Geoinform vršio završno snimanje na bušotini Jihar-1, bio spreman platiti duplo na neviđeno koliko ponudi Mol! Zanima me, dakle, a sve sam ove podatke na vrijeme bio predočio i Državnom odvjetništvu, tko je taj tko je angažirao Mađare za završno elektro karotažno snimanje i na taj način im omogućio povlaštene informacije? Zašto smo mi u Ini bili prisiljeni šutjeti o ovim otkrićima, koja su proglašena poslovnom tajnom (na godinu dana), sve dok Ina nije prodana? - pita Kadija.
Državno odvjetništvo, kaže dalje Kadija, nikada nije odgovorilo na ova pitanja. Molu je Ina bila potrebna jer je sam neuspješno vodio istražne radove na poljima u Istočnoj Siriji, a osim toga, potjerani su iz zemlje zbog sličnih radnji koje su im prošle u Ini.
- Oni su za sirijsku državnu kompaniju Syrium Petroleum Company radili istraživanja na istoku zemlje, a kasnije su pokušali trgovati dobivenim podacima, odnosno pokušali su ih preprodati trećoj strani i to na Bliskom istoku, što je naravno nezamislivo. Zato im je oduzeta koncesija i morali su napustiti zemlju, te su stavljeni na crnu listu kompanija s kojima je zabranjeno poslovanje u Siriji - tvrdi Kadija.
Da je zaista riječ o velikim potencijalima na poljima u Siriji, pokazuje, nastavlja Kadija, i ugovor s američkom kompanijom Trans Global Petroleum s kojom je Ina 1996. godine potpisala ugovor o zajedničkom ulasku u Siriju. Ugovor je potpisan na dvije godine, a Amerikanci su trebali osigurati podatke i poslovne kontakte u Siriji. No, i taj je posao završio na više nego čudan način.
- Ugovor je raskinut svega dva dana prije isteka, a Amerikancima ostavljena mogućnost tužbe. Svoj su odštetni zahtjev postavili na pet milijardi dolara prema procijenjenoj vrijednosti nalazišta od 23 milijarde dolara - ističe Kadija, a da je zaista riječ o krajnje čudnim poslovnim potezima u upravi Ine pokazuje i činjenica da je spor završio nagodbom na iznos od - dva i pola milijuna dolara. Postavlja se pitanje tko su ljudi koji su podijelili razliku do sume na koju je bila podignuta tužba?!
Da je Ina zaista ubola "u sridu" s poljima Hayan pokazalo se uskoro, jer su prva tri ležišta kompaniji donosila mjesečni prihod od oko 80 milijuna dolara. Pravi motivi ulaska Mola u Inu mogu se naslutiti i iz pokušaja preuzimanja pedeset posto ovih nalazišta od Ine za iznos od 200 milijuna dolara.
Ponuda za otkupom iz Mola je upućena Ini 27. svibnja 2009. godine, u vrijeme predaje upravljačkih prava od strane Vlade Ive Sanadera. Riječ je, naravno, o smiješnom iznosu, a posao na kraju ipak nije realiziran, iako je sve bilo spremno: Tomislav Dragičević, u to vrijeme predsjednik Uprave, smijenjen je 10-ak dana nakon poslane ponude, kao i član uprave Mirko Zelić.
Možda su računicu Mađarima poremetile strateške promjene koje su uslijedile na Bliskom istoku, izbijanje rata i – tada se činilo – sasvim izvjestan pad Bashara al-Assada. Osim toga, otišla je i tadašnja politička garnitura u Hrvatskoj, uz uhićenje Ive Sanadera i suđenje zbog mita za predaju upravljačkih prava. Kadija sumnja da je Ina danas u stanju vratiti se na staze stare slave, čak i ako joj se karte nanovo otvore.
- Prije svega, pitanje je financiranja. To bismo mogli da nisu prodana nalazišta u Angoli, odnosno kasnije Bijele noći koje su kupljene novcem od prodaje Angole. Pitanje je i ima li Ina kadrova koji bi mogli voditi takve radove. Ina je bila i, za mene, ostala trgovačko društvo, poduzeće za preradu i distribuciju nafte i naftnih derivata, koje je tadašnji Naftaplin, poduzeće za istraživanje i proizvodnju nafte i plina, osnovao 1965. godine. Danas Naftaplina nema. Očito je da svim vladama od nastanka RH nije bilo stalo do Naftaplina, a pogotovo se to odrazilo u 90-im godinama kad je HDZ bio na vlasti. U to doba prestaje se s istraživanjem nafte i plina, dolazi do izdvajanja CROSC-a, STSI-a, a stručni dio (Sektor Istraživanja i Sektor razrade) preuzima pomalo Ina. Danas, i da hoćemo nemamo dovoljno iskusnih kadrova za Istraživanje i proizvodnju – smatra Kadija.
- Vrijednost svake naftne kompanije u svijetu određuje se po količini rezervi nafte i plina i aktivnostima na istraživanju istih. Otkad je Naftaplin osnovao Inu, Naftaplinovi stručnjaci otkrili su i eksploatirali naftno polje Benićanci, najveće plinsko polje na kopnu (još proizvodi, ali ne za dugo) i plinska polja sjevernoga Jadrana, koja će raditi još možda pet do sedam godina. Poslije toga, polje AnaMarija proizvodi samo za Talijane, jer su uspjeli izvarati političare, koji nisu konzultirali struku. Nastankom RH prekida se svaka aktivnost na istraživanju i obnovi rezervi ugljikovodika, zahvaljujući premijeru Valentiću i HDZ-u, jer po njima nafta i plin su jeftini pa je odlučeno da ćemo ih kupovati. Postupno smo se, na razne načine, čak i pretvaranjem u staro željezo i prodaju, riješili opreme za istraživanje, bušenje, razna snimanja na kopnu i moru. Danas, i da hoćemo, nemamo ni znanje vezano uz iskustvo, ni opremu za rad - zaključuje Kadija.
ZBOG KRIVE VANJSKE POLITIKE SAD MORAMO STRAHOVATI ŠTO ĆE ASSAD UČINITI
Hrvatska je, vanjskom politikom koja je priznala sirijske pobunjenike kao legalnu vlast, kao i sudjelovanjem u njihovu naoružavanju, sama sebi zalupila vrata. Stanje u Siriji promijenilo se zahvaljujući angažmanu Rusije, s kojima su Mađari sve bliskiji saveznici. Istovremeno, kako se stanje u Siriji mijenjalo u korist Bashara al-Assada, i Mađari su sve jasnije poručivali kako su spremni na povlačenje iz Ine zbog "neprijateljskog poslovnog okruženja".
- Siguran sam da će nam Bashar dopustiti povratak unatoč svemu što se događalo. Mađari su im sasvim sigurno još uvijek nepoželjniji od nas, a i Ina se povukla iz Sirije sukladno potpisanom ugovoru, odnosno odredbama o višoj sili. Oduzimanje koncesije bi u tom smislu bilo nezakonito - kaže Stanko Kadija.