Sama dijagnoza ne pogađa samo vas, pogađa ponajviše i obitelj, pa onda i ljude oko vas – odmah na početku nam objašnjava Maja Bojić Drinovac, 32-godišnjakinja koja se prošle godine suočila s dijagnozom karcinoma dojke.
Kada je upoznate, zbog osmijeha koji joj se proteže od uha do uha, teško je pročitati kroz što je sve ona prošla, a prošla je pravu borbu za život.
– Lani u svibnju saznala sam za karcinom, ali sve je krenulo zapravo s dojenjem. Kada sam saznala za dijagnozu kćerka je imala godinu i pol dana, krenula je u vrtić i sve je bilo posloženo. Još prije kada sam je dojila imala sam problema, nije sve išlo glatko, a kada je napunila deset mjesec prestala sam je dojiti kako bi mogla otići na pregled. Tijekom tuširanja napipala sam kvrgu, ali brzo sam maknula ruku. Ponovno sam polako prst po prst išle prema tome, nadajući se da neću ništa napipati. Zbog koronavirusa se to sve oteglo i na pregled sam otišla u travnju – prisjeća se tih trenutaka Maja.
Kada je dobila poziv od doktorice i saznala da je riječ o zloćudnom tumoru, plakala je, ali ističe nije ni sama znala što se točno događa.
– Kako mi je kćerka bila mala, prihvatila sam to kao nekakav posao. No, zapravo da imam rak u potpunosti sam osvijestila u čekaonici prije kemoterapije. Žene su govorile o opadanju kose, odnosno je li bolje odmah se obrijati ili ne.
Kako to 'treći put'
U tom trenutku jedna je žena komentirala kako joj je ovo treći put i kako se prva dva puta nije odmah obrijala nego tek kasnije. Meni prvi tren ništa nije bilo jasno jer na kemoterapiju ideš jednom u životu, kako ona misli treći put – pitala sam se.
I kad sam to čula, sastavilo me jer sam ja cijelo vrijeme gledala kako ću to odraditi i biti gotova za života. U tom trenutku sam osvijestila da imam rak – objašnjava nam Maja.
Pukom slučajnosti završila je u Zagrebu kod kirurga koji joj je objasnio situaciju i kako se sve odvija. Onkološki tim odlučio je da prvo krene s kemoterapijama, nakon čega je krajem siječnja ove godine uslijedila i prva operacija.
– Operacija nije prošla kako je bilo planirano. Na operacijskom stolu na kraju su se borili za moj život jer se dogodila alergijska reakcija i sreća je moja da nisu odustali. Druga operacija je bila krajem travnja, tada su odstranili dojku i stavili implantant. Sada sam na pametnim lijekovima i kroz par dana krećem na zračenje – u dahu nam govori Maja dok se nama steže knedla u grlu.
Prije svake kemoterapije imala je svoj mali ritual, a to je bio odlazak u McDonald's.
– Ne znam zašto, ali to sam svaki put radila – sa smiješkom će Maja.
Dodaje kako je bila uvjerena da njoj kosa neće otpasti.
– Svi su mi govorili da obrijem glavu prije druge kemoterapije, ali ja sam uvjerena da se to meni neće dogoditi. Nakon druge terapije, moja kosa je samo jedan dan umrla i bila je kao slama. Cijela glava me boljela i mislila sam da ću je doslovno počupati. Bila je "Oluja" lani kad sam nazvala frizerku, jer sam morala isti tren to maknuti s glave od boli. Možda sam se zapravo i trebala dovesti do toga jer kada me obrijala imala sam osjećaj kao da mi je netko skinuo 200 kilograma s glave – govori nam.
Samo jedan intervju toliko znači...
Rodna Slavonija, kaže nam, služila joj je kao izlaz od svega i bilo joj je to mjesto mira, a upoznavanje sa ženama iz udruge "Caspera" bila joj je dodatna podrška koja joj je bila potrebna, jer samo one koje su prošle isto u potpunosti razumiju kako joj je.
- U jednoj grupi na Facebooku, Ivana Frapporti je u svom postu objasnila tko je i što je te je pitala ima li koja zainteresirana žena koja bi snimila kratki video o svojoj borbi, kako bi se podigla svijest o raku dojke, ali i važnosti prevencije.
Javile su se dvije žene pa sam i ja promislila zašto to ne bih napravila, iako se kamera i ja ne volimo ni pod razno. Muž i kći su izišli iz kuće, a ja sam se bacila na posao. Tek sam iz trećeg puta zbog treme uspjela snimiti kako treba. Kada sam joj slala video shvatila sam da iza mene stoji metla, umrla sam od smijeha i rekla joj da pušta – govori nam Maja.
Dodaje kako je kad se suočila s dijagnozom, tražila nekoga za razgovor.
– Doktori ti objasne sve, ali ne mogu biti na raspolaganju 24 sata dnevno. Kad sam išla na prvi pregled u Zagreb, nisam znala kako što ide. Jedna žena u čekaonici me pitala jesam li na prvom pregledu i kada sam joj potvrdno odgovorila, uzela je moje papire, sve pregledala i uputila me gdje što trebam predati i kako sve funkcionira.
Meni je to značilo sve na svijetu jer nisam znala kako te banalne gluposti izgledaju. Sada u "Casperi" imam sve na jednom mjestu, jer mi se sporazumijevamo jednim pogledom. I sad samo zamislite koliko jednoj ženi znači da iz prve ruke može saznati sve što je čeka i da kraj sebe ima nekoga tko je uistinu u potpunosti razumije – ističe.
Udruga "Caspera", sredinom lipnja, pokrenula je kampanju "One nisu stale", a Maja nam objašnjava kako je ponovno odlučila iskreno ispričati svoju priču i javno progovoriti iz podrške prema drugim ženama koje se već javno izlažu.
– Naše članice gostovale su u jednoj televizijskom emisiji, a u komentaru se javila žena koja je bila oduševljena i napisala je kako su to gledale i njezine cure, koje su tada spoznale da i druge žene obolijevaju od raka, a ne samo njihova mama.
U tom trenutku shvatiš koliko su toga dobroga one postigle samo s tim jednim intervjuom, a zamisli što se tek može dogoditi ako svi damo takav doprinos i pokažemo ženama koje su tek saznale za dijagnozu ili ih tek čeka da nisu same i da se ne treba zatvarati u kuću – kaže nam sugovornica.
Obitelj joj je bila najveća podrška, iako joj je kćer tada imala samo godinu i pol dana, kaže, emotivno je to proživjela.
– Ne bi čovjek pomislio da tako malo biće može tako reagirati. No, moram napomenuti meni je rak donio toliko pozitive, da ni sama nisam mogla vjerovati. Nakon što procesuiraš sama sa sobom što te čeka, zapravo posložiš prioritete i staneš. Nema više žurbe i trčanja, već maksimalno iskorištavanje svakog trenutka. Naučiš cijeniti sitnice – naglašava Maja.
Imala je kaže i ona loših trenutaka, i to je normalno, ali bitno je ne odustati, naglašava.
– Sama sebi sam zadala da svaki dan s malenom moram ići vanka, i ona me spasila jer nisam imala vremena za razmišljanje o bilo čemu drugom, osim o njoj. Ona me držala cijelo vrijeme iznad vode – iskreno će Maja.