Vijest da su stanoviti Maros Tancos i Joanna Gomulska, 46-godišnji par iz Bristola u Velikoj Britaniji, dobili po 25 godina zatvora jer su u svojoj autopraonici iskorištavali na desetke Slovaka kao robove, obišla je svijet ovih dana.
Usprkos strašnim okolnostima u kojima su "poduzetni" robovlasnici držali Slovake i zahvaljujući njihovu robovskom radu vodili biznis vrijedan oko milijun funti, prava je vijest zapravo ta da su oboje uhvaćeni i osuđeni na visoke zatvorske kazne. Veći dio modernih robovlasnika, naime, nikad neće doći pred lice pravde, a u mnogim zemljama, ako ih se i otkrije, neće dobiti takve, a često i nikakve kazne, među ostalim i zato što žrtve često od straha, srama ili iz neznanja neće svjedočiti protiv svojih "gazda".
Najmanje u Luksemburgu
U Hrvatskoj je, prema procjeni fondacije Walk Free, kojoj je misija borba protiv ropstva, oko 17 tisuća robova, što je, s obzirom na veličinu naše zemlje, zapanjujuće puno. U hrvatske moderne robove spadaju uglavnom maloljetnici koje se prisiljava na prostituciju, krađu ili razne druge kriminalne radnje, ali i neplaćeni rad. Budući da svi znademo da stotine i tisuće radnika u nas često i mjesecima rade bez ikakve nadoknade, onda se broj zapravo i ne čini velik.
Prema podacima Walk Free fondacije, Hrvatska je negdje na sredini ljestvice zemalja po broju robova. U čitavom svijetu danas, ovog trena, oko 45 milijuna ljudi žive ropski, što je triput više robova negoli ih je u čitavoj američkoj povijesti ropstva dovezeno na novi kontinent.
Najviše modernih robova danas ima u Indiji – 18,3 milijuna, slijedi Kina s 3,3 milijuna robova, Rusija s oko milijun robova... Na listi od 167 zemalja, Hrvatska je na 113. mjestu, a Luksemburg je sa "samo" stotinu robova na posljednjemu mjestu te tužne ljestvice.
Slučajevi ropstva i u Hrvatskoj rijetko dođu pred sud, a kad i ako i dođu, ta suđenja su rijetko medijski eksponirana pa se stječe neutemeljen dojam kako ropstvo u Hrvatskoj i ne postoji. Uza sve to, poslovična tromost i sporost našeg pravosuđa za posljedicu ima i sudske trakavice koje traju godinama te često završavaju i zastarom kaznenog progona. To, uz ostale faktore, obeshrabruje žrtve u ikakvom nastojanju da možebitnu pravdu dobiju pred sudom, a kako je, baš kao i u slučaju para iz Bristola, između domaćeg pravosuđa i robova često nepremostiv jezični jaz – time je pravda još dalja.
Prisilni rad
Uostalom, u jednom od svježijih primjera iz naše zemlje, kad je lani na Visu uhićen 58-godišnji muškarac jer je u robovskom odnosu držao četiri Nepalca, takav je jezični, ali i kulturološki jaz, bio itekako prisutan. Tada je, sjećamo se, Policijska uprava splitsko-dalmatinska priopćila da je taj muškarac od prosinca pretprošle do lipnja prošle godine koristio četvoricu državljana Nepala za prisilan rad. On ih je, priopćeno je tada, vrbovao da rade za njega znajući da je njihov boravak u Hrvatskoj nezakonit i da imaju neregulirani radni status u našoj zemlji te da se nalaze u jako lošoj financijskoj situaciji.
Odveo ih je na Vis te ih je tamo držao u konobi, prisiljavao ih da za njega rade i nije im isplaćivao nikakvu plaću. Držao ih je, utvrdila je policija, "u neprikladnim radnim uvjetima u kojima nije čuvano njihovo zdravlje, sigurnost i dostojanstvo" te im je, baš kao i vlasnik autopraonice u Bristolu, oduzeo dokumente, mjesecima ih je obmanjivao tvrdeći da će im pomoći ako ga budu slušali, ako "budu tihi" i ako se pobrinu da ih nitko ne primijeti. No, četiri Nepalca na Visu, u mjestu Žena Glava, morala su biti primijećena.
Prošlog ljeta zabilježen je i slučaj ropstva u Podravini: policija je uhitila 65-godišnjaka koji je punih 28 godina iskorištavao nekog čovjeka skromnih mentalnih sposobnosti za težak fizički rad na imanju, bez ikakve novčane naknade. Nešto ranije protiv vlasnika jednog OPG-a iz Novigrada Podravskog podignuta je optužnica jer je devet godina držao roba koji mu je bez naknade i u zatočeništvu na farmi bikova radio najteže poslove. Imati roba ili, još bolje, više njih, izrazito je isplativo.
VW farma u Brazilu
Procjenjuje se da se na robovskom radu u svijetu svake godine uprihodi oko 150 milijardi dolara koji se slijevaju u džepove robovlasnika, ali održavaju i čitave ekonomije koje zatvaraju oči pred stanjem ljudskih prava u svojim zemljama.
Uostalom, upravo se prije manje od dva mjeseca u središtu skandala našao Volkswagen, ugledni njemački proizvođač automobila koji su vlasti u Brazilu prozvale za "ozbiljna kršenja ljudskih prava i gnusne zločine", kako je to formulirao tužitelj Rafael Garcia.
Premda se očekuje da se Volkswagen i žrtve ropstva izvansudski nagode, priča je više nego bizarna, osobito uzevši u obzir ime ugledne njemačke tvrtke. Naime, istrage sežu daleko u prošlost kad je VW 1973. kupio 140 tisuća hektara zemlje u Amazoni i otvorio – farmu! Za nju se moralo raskrčiti velik dio prašume, a za te teške poslove regrutirani su radnici iz dalekih sela koji su, međutim, odmah bili suočeni s izrabljivanjem i ropstvom.
Na farmi je hrana bila apsurdno skupa i ljudi su začas upali u dugove koje su, naravski, mogli "otplatiti" samo novim i još težim radom. Da otklone svaku nadu u bijeg, farmu su čuvali dresirani psi i naoružani čuvari tako da bijega nije moglo biti, osim u mrtvačkom kovčegu.
Istraga je pokrenuta, a Volkswagen Brazil dobio je poziv na očitovanje u svibnju ove godine. Hoće li i kakvu će pravdu nakon 40 godina dobiti ti robovi i njihove obitelji, ostaje vidjeti... No, 25 godina zatvora neće dobiti nitko iz Volkswagena, makar im se krivnja možda jednom i dokaže.