Propagandne maske padaju. Nakon četiri mjeseca masovnog uvjeravanja svojih građana i čitatelja da Ukrajina dobiva rat protiv Rusije, zapadni političari i mediji konačno su počeli priznavati neugodnu terensku istinu – ruska vojska neumoljivo osvaja sela i gradove istočne Ukrajine, uz katastrofalne gubitke ukrajinske vojske.
Višemjesečni neumjereni i neutemeljeni optimizam u pogledu ukrajinskih šansi da se othrva ruskoj armadi počeo je ustupati mjesto bolnijem, ali realističnijem pristupu stvarnosti. Brutalni rat u Ukrajini sada i medijski postaje jednosmjerna ulica – Rusi napreduju, Ukrajinci se povlače.
Jedan od prvih zapadnih analitičara koji se odvažio javno priznati da Ukrajina gubi rat bio je Scott Boston, viši obrambeni analitičar u američkom think-tanku RAND Corporation, koji blisko surađuje s vojskom SAD-a.
- Ako pod “gubitkom” mislite da Ukrajina ne djeluje kao da može povratiti svoj teritorij i istjerati Rusiju sa svog teritorija, onda da, to je poštena procjena: oni gube – izjavio je Scott 16. lipnja za Radio Slobodnu Europu.
Da se rat okreće u Putinovu korist, nekoliko dana potom priznao je i bivši zapovjednik britanske vojske, umirovljeni general Richard Barrons:
- Kratkoročno gledajući, čini se da je tako. Rusija je zasad zauzela tek nešto manje od četvrtine Ukrajine. Rusi znaju da Ukrajinci nemaju vojne kapacitete da ih potjeraju iz zemlje te osjećaju da se svijet polako umara gledajući posljedice rata - rekao je general Barrons za TV kuću Sky News.
Iluzije o padu Kijeva
Koji dan ranije o dramatičnim gubicima ukrajinske vojske za isti medij je govorio i zapovjednik elitne jedinice ukrajinskih marinaca (kojeg je britanska TV kuća predstavila kao “komandanta Oleksandra”) raspoređenih u Donbasu, gdje je ukrajinska vojska pod vodstvom NATO instruktora osam godina gradila višeslojni armirani obrambeni kompleks.
I NATO operativci i ukrajinski generali smatrali su da Rusi ne mogu probiti tu gusto strukturiranu obranu (koju mnogi vojni analitičari uspoređuju s Maginotovom linijom iz Drugog svjetskog rata, koja se također smatrala neprobojnom), ali su riječi ukrajinskog komandanta raspršile tu iluziju. Razgovarajući s britanskim novinarima u blizini Sjeverodonecka – koji je tih dana pao u ruske ruke – on je priznao da je jezgra njegovih vojnika, koji su se zajedno borili od 2018., sada izgubljena:
- Moja jedinica je bila 100 posto sastavljena od profesionalnih vojnika koji imaju veliko iskustvo. Sada ih je 80 posto ubijeno ili onesposobljeno zbog teških ozljeda – rekao je zapovjednik ukrajinskih marinaca.
Konačno, neugodnu realnost morao je priznati i američki državni tajnik Antony Blinken, koji je 24. lipnja u Berlinu, za vrijeme samita zemalja G7, izjavio da Zapad zabrinuto prati uspjehe ruske vojske u Donbasu:
- Nedavni izvještaji da je Rusija ostvarila ograničene vojne dobitke u istočnoj Ukrajini izazivaju zabrinutost u Europi i šire u pogledu razvoja situacije - kazao je Blinken.
Čitajući ove izjave, prosječno informirani europski građanin mogao bi zaključiti da se nakon četiri mjeseca neizvjesnih borbi ratna sreća okrenula na rusku stranu. No, u stvarnosti do preokreta nije došlo na bojnom polju, nego u – zapadnom izvještavanju. Naprosto, ruska vojska napreduje već mjesecima, ali zapadni građani tek sada bivaju informirani o tome.
S početkom agresije na Ukrajinu Zapad je blokirao ruske medije, s obrazloženjem da svoje građane želi zaštititi od propagande Kremlja. No time su građani zapadnih zemalja postali izloženi službenom narativu koji je prešućivao ili umanjivao ukrajinske gubitke, a preuveličavao gubitke ruske vojske, uz istovremeno prešućivanje ruskih vojnih uspjeha.
Mnogi građani Europe tako nikad nisu saznali da su već u prvim satima “specijalne vojne operacije” – kako Moskva naziva agresiju na Ukrajinu – ruske rakete uništile većinu ukrajinske avijacije i mornarice, te značajne dijelove protuzračne obrane, nakon čega je bilo jasno da će se napadnuta zemlja teško obraniti od nadmoćnog agresora, uz sav herojski otpor ukrajinskih branitelja.
Iluzija o vojnom porazu Rusije dobrim se dijelom temeljila na činjenici da ruska vojska nije uspjela zauzeti Kijev u prva 72 sata, kako su navodno najavljivali iz Moskve. Međutim, iz Moskve nikad nije ni stigla takva prognoza – tezu da će “Kijev pasti za tri dana” plasirale su britanska obavještajna služba i američki Institut za proučavanje rata (ISW).
S tim u vezi, prvi tjedni ruske agresije, obilježeni kaotičnim kretanjem ruskih tenkovskih kolona u okolici Kijeva, u zapadnim su medijima interpretirani kao pouzdani znakovi da je ruska vojska dezorijentirana i u rasulu, dok su zapravo ruske snage time vezale desetine tisuća ukrajinskih vojnika za Kijev, obavivši za to vrijeme terenske radnje neophodne za opkoljavanje ukrajinske vojske u Donbasu.
I tada su nezavisni vojni analitičari i umirovljeni zapadni oficiri upozoravali da se radi o ruskoj strategiji koja će uskoro rezultirati okupacijom Donbasa, ali ti glasovi nisu mogli prodrijeti u medijski mainstream Zapada.
Ukrajina kao Kuba
Recimo, umirovljeni američki pukovnik Douglas Macgregor – koji je za Trumpove administracije bio viši savjetnik američkog ministra obrane - još je u ožujku, u intervjuima za nezavisni medijski projekt Greyzone i TV kuću Fox, ustvrdio da je “ovaj rat već završen”, odnosno da je “Ukrajina izgubila ovaj rat”:
- Rat je, za sve namjere i svrhe, odlučen. Cijela operacija od prvog dana bila je usmjerena na uništavanje ukrajinskih snaga. To je uglavnom učinjeno. Gotovo sve ukrajinske trupe na jugoistoku su već opkoljene – rekao je tada američki pukovnik.
Istaknuvši da je Rusija u velikoj mjeri već tada postigla svoj cilj neutraliziranja ukrajinske vojske, Macgregor je ustvrdio da je “propaganda na Zapadu stvorila lažna očekivanja ukrajinskog uspjeha”, odnosno da zapadne vlade pogrešno vjeruju kako namjerno spori napredak ruskih snaga - osmišljen da se smanje vlastite i civilne žrtve - odražava rusku vojnu slabost.
- Ovo usporeno napredovanje Rusa daje lažnu nadu Ukrajincima (...), ali su to prihvatili i ljudi na Zapadu, nastojeći uvjeriti svijet da je ruski poraz u tijeku, dok je na terenu u stvari suprotan slučaj - rekao je Macgregor, dodavši da medijsko izvještavanje o borbama “ignorira ovu realnost” i daje sliku ruske vojske koja je “nesposobna” jer nije osvojila Kijev za tri dana.
- Vrlo je očito da Washington želi da se ovo nastavi što je duže moguće, u nadi da će Rusija biti uništena. Jednostavno ne vidim da se to događa. Problem je što na Zapadu nema istine. Postoji želja i utisak o uspjehu Ukrajinaca koji se ne slažu s onim što vidimo na terenu – ustvrdio je pukovnik Macgregor još prije tri i pol mjeseca, ali takve ocjene tek sada dolaze do europskih građana.
Razlozi zbog kojih se glas pukovnika Macgregora nije mogao probiti do šireg auditorija na Zapadu vjerojatno leži i u drugim njegovim ocjenama ukrajinskog rata, koje odudaraju od dominantne slike o “ludom ruskom caru” i njegovoj “ničim izazvanoj” agresiji.
- Putin je petnaest godina upozoravao da neće tolerirati američke trupe ili rakete na ruskim granicama. Kao što mi ne bismo tolerirali njihove trupe i rakete na Kubi. Ignorirali smo Putina i on je djelovao. Ni pod kojim okolnostima nije mogao dopustiti Ukrajini da se pridruži NATO-u – iznio je američki pukovnik.
Blagoslov zapadnih medija Macgregor zacijelo nije mogao steći ni komentiranjem materijalne štete koju je ruska vojska nanijela Ukrajini:
- To je puno manje štete nego što smo mi nanijeli Iraku kada smo ušli 1991. i 2003. godine. Rusi samo okružuju ukrajinske snage i uništavaju ih. To je neizbježno - rekao je bivši savjetnik američkog ministra obrane.
Pukovnik Macgregor već je tada, u ožujku, oštro osudio slanje oružja Ukrajini, ocjenjujući da takve pošiljke “neće imati efekta”, osim što će dovesti do “umiranja više Ukrajinaca”:
- Ono što je stvarno uznemirujuće je da ne želimo slati vojnike, a pozivamo Ukrajince da umru u besmislenoj borbi koju ne mogu dobiti. Stvaramo goru humanitarnu katastrofu od svega što smo dosad vidjeli. Mislim da predsjednik Zelenski odlaže neizbježno u nadi da ćemo mi doći da ga spasimo, a mi ne dolazimo. Predsjednik Biden je to rekao vrlo jasno - kazao je Macgregor, poručivši Zelenskom kako bi “najherojskija stvar koju može uraditi bila da se pomiri sa stvarnošću i proglasi neutralnost Ukrajine”:
- Neutralna Ukrajina bila bi dobra i za nas i za Rusiju. To bi stvorilo tampon zonu koju, iskreno, obje strane žele. Ali njemu je rečeno da izdrži i da pokuša odugovlačiti, što je tragično, jer mu ljudi masovno ginu - zaključio je američki pukovnik.
Instrukcije iz Londona
Nakon svega, nameće se pitanje: zašto su građani Europe mjesecima bili sistematski dezinformirani o stvarnom stanju na ukrajinskom ratištu? Odgovor leži u posljednjoj rečenici pukovnika Macgregora: “Njemu (Zelenskom) je rečeno da izdrži i da pokuša odugovlačiti.”
A tko je Zelenskom dao takve instrukcije?
Da bismo odgovorili na to pitanje, moramo se vratiti na rusko-ukrajinske pregovore od 29. ožujka u Istanbulu, gdje su ukrajinski pregovarači praktično pristali na ruske zahtjeve i dogovorili okončanje sukoba. Rusi su tada povukli svoje snage iz okolice Kijeva i sa sjevera Ukrajine, ali onda je došlo do preokreta: kako je 5. svibnja izvijestio list “Ukrajinska pravda”, u Kijev je 9. travnja iznenada stigao britanski premijer Boris Johnson, koji je Zelenskom poručio da nikakvih pregovora s Putinom ne može biti i da se borbe moraju nastaviti.
Ukrajinska strana nakon toga je obustavila pregovore, a britanski obavještajci u svojim su dnevnim izvještajima – koje prenose svi zapadni mediji, uključujući i hrvatske – to rusko povlačenje snaga stali tumačiti kao da je “Ukrajina porazila i odbacila Ruse od Kijeva”, što je u europskoj javnosti stvorilo lažnu i neutemeljenu euforiju da David ipak može pobijediti Golijata.
Britanskom poticanju rata samo dva tjedna nakon Johnsona pridružio se i američki ministar obrane Lloyd Austin, koji je 25. travnja u Poljskoj novinarima priznao da glavni cilj slanja oružja u Ukrajinu nije pomoći Ukrajini, nego oslabiti Rusiju.
- Želimo vidjeti Rusiju oslabljenu do te mjere da ne može izvoditi stvari poput ove invazije na Ukrajinu – rekao je tada Austin.
Nakon tih britansko-američkih proklamacija o nastavku rata ruska vojska je ubacila u “višu brzinu” i stala metodički mljeti osam godina utvrđivane ukrajinske bunkere u Donbasu, nanoseći braniteljima strahovite gubitke od po 1000 ljudi dnevno, što je Kijev priznao tek prije nekoliko dana.
Osim britanskih obavještajaca, svakodnevne izvještaje o ratu u Ukrajini zapadnim građanima servira i ranije spomenuti američki Institut za proučavanje rata (ISW). Taj institut vodi vojna povjesničarka Kimberly Kagan, čiji se suprug Frederick Kagan smatra jednim od intelektualnih arhitekata američke agresije na Irak, a njegov brat Robert Kagan jedan od vodećih američkih “neoconsa” i zagovornika američkog vojnog intervencionizma, ujedno je i suprug državne podtajnice SAD-a Victorije Nuland.
Svatko tko je pratio rađanje ukrajinske krize 2014. godine – koja je rezultirala aktualnim ratom - dobro zna za ključnu ulogu Victorije Nuland u izbijanju te krize, od dijeljenja keksa prosvjednicima na Majdanu do “Fuck EU” telefonskog razgovora s tadašnjim ambasadorom SAD-a u Kijevu Geoffreyom Pyattom, u kojem je određivala tko će nakon uličnog puča biti novi premijer Ukrajine.
Drugim riječima, iste “jastrebarske” strukture američke politike koje su agresijama na Afganistan, Irak, Libiju i Siriju brutalno zgazile međunarodno pravo, odnosno koje su podržavanjem državnog udara u Kijevu iz 2014. “zakuhale” današnji ukrajinski rat, već mjesecima nas svakodnevno izvještavaju o tom ratu. Stoga njihove izvještaje valja uzeti s vrlo krupnim “zrnom soli”.
Cilj tih “friziranih” izvještaja nije bilo samo dizanje morala ukrajinskim vojnicima, nego i europskoj javnosti. Dva su glavna razloga zbog kojih je bilo potrebno da građani Zapada vjeruju u mogućnost ukrajinske pobjede. Prvo, da se ne bune što njihove vlade šalju oružje Ukrajini. Drugo, da pristanu na srozavanje vlastitog životnog standarda, kao posljedici uvođenja antiruskih sankcija. Jer, kao, ima šanse za pobjedu Ukrajine. Ali te šanse nema. Nikad je nije ni bilo.
Osim ako se NATO izravno ne umiješa u rat, sa svim nepredvidljivim i nezamislivim posljedicama za opstojnost života na Zemlji.
Svaki rat jednom završi, pa će tako i ovaj. Ali nitko (osim možda Putina) ne zna kad će to biti. Ruski ciljevi iskazani na početku “specijalne vojne operacije” – denacifikacija i demilitarizacija Ukrajine – već su dobrim dijelom ostvareni: borbena moć ukrajinske vojske značajno je smanjena, a “neonacistički bataljuni” su predajom glavnine pripadnika bojne Azov u Mariupolju i bojne Ajdar u Sjeverodonecku uvelike desetkovani.
Primiče se kraju i rusko “oslobađanje” Narodnih Republika Doneck i Lugansk. Od većih gradova u NR Lugansk koji još nisu pali ostao je samo Lisičansk – stručnjaci drže da bi tamo borbe mogle biti okončane za nekoliko dana – nakon čega je ruskim snagama ostalo da na teritoriju NR Doneck zauzmu Slavjansk, Kramatorsk i Avdiivku, što zapadni eksperti predviđaju da će se dogoditi do kraja ljeta, čime bi čitav Donbas bio pod kontrolom Rusa.
Prognoze o kraju rata
Neki drže da bi Putin tada mogao proglasiti pobjedu i zaustaviti rat, dok drugi smatraju da će ruska vojska ići sve do rijeke Dnjepar (ova kombinacija uključuje i zauzimanje Harkova i Odese), koja Ukrajinu raspolućuje ne samo geografski, nego i politički: istočno od Dnjepra većinsko raspoloženje stanovništva je prorusko, a zapadno od Dnjepra proukrajinsko.
No, bez obzira u kojem času rat u Ukrajini bio završen, to neće nužno biti kraj nasilja. Ruski sigurnosni zahtjevi – koje je Moskva lani u prosincu postavila Zapadu, koji ih je odbio, zbog čega je u veljači počeo rat – uključuju i vraćanje NATO-a na granice iz 1997., što Sjevernoatlantskom savezu ne pada na pamet.
Dapače, od početka ruske agresije na Ukrajinu NATO se još i “pojačao”, uključivši u svoje redove i Finsku i Švedsku, čime je granica NATO-a i Rusije povećana za još 1300 kilometara.
Drugim riječima, ako izostane diplomatska pamet, nakon ukrajinskog rata mogao bi uslijediti novi, puno veći rat, prema kojem bi ovaj ukrajinski horor izgledao kao kamilica.