Nakon susreta s Leopoldom Mandićem život više nije isti: oduševljeni vjernici molili i za one koji mrtvo tijelo sveca nazivaju lešom

Gotovo da nema tog dalmatinskog mjesta iz kojeg katolički vjernici u nedjelju navečer nisu došli počastiti relikvije svetog Leopolda Bogdana Mandića koje u gradu pod Marjanom ostaje tek jednu noć, jer će već u jutarnjim satima ponedjeljka iz zavjetnog svetišta Gospe od Pojišana krenuti put Rijeke - piše Slobodna Dalmacija.

S molitvenicima i krunicama u rukama Splićani, otočani, katolici iz dalmatinske zagore, kao i oni iz susjedne Bosne i Hercegovine bili su dio cjelonoćnog bdjenja, strpljivo su čekali u redovima kako bi se na barem nekoliko trenutaka zaustavili ispred neraspadnutog tijela hrvatskog sveca i sve svoje snage usmjerili na kratke, ali kažu nam, učinkovite molitve.

Molilo se, tvrde nam oni s kojima smo razgovarali, za puno toga, zazivala su se u pomoć nebesa za svjetski mir, bližnje, obitelj, domovinu, političare, ekonomsku situaciju, posao, zdravlje, ljubav, čak i ispite.

- Opterećena sam ispitnim rokovima, no ovdje sam se došla pomoliti za neke puno važnije stvari. Prvenstveno za obitelj, svoje Livno, Split, i ono najvažnije, da mi pomogne imati krotko i ponizno srce, previše se ljutim u posljednje vrijeme – kazala nam je Ivana Pavić, studentica s privremenom splitskom adresom. U red je došla ravno s ispovijedi, budući da su kapucini, baš onako kako su obećali, organizirali sakrament pomirenja gdje god su stigli, pa su se grijesi opraštali na autobusnoj stanici, igralištu, pod vedrim nebom...

Obitelj Poljak na Pojišan je došla iz bliže okolice Sinja, unatoč gužvi nisu odustali, a strpljenje se isplatilo jer su i supružnici i njihovo troje djece, ali i dvoje malenih nećaka bili oduševljeni.

- Ovo je blagoslov o kakvom se može samo sanjati. Još od djetinjstva nosim uvijek sa sobom relikvije svetoga Leopolda, posvetila sam mu svoga muža i cijelu svoju obitelj, na moj nagovor večeras smo ovdje, a koliko vidim nitko od njih nije požalio, puni smo mira i nade u bolje sutra – kazala nam je mama Marijana pokazujući već pomalo raspadnutu knjižicu s molitvama svetom Leopoldu.

Iako je sarkofag s tijelom svetog Leopolda prošle godine bio u Zagrebu, Zagrepčanka Nevena Petričević nije se puno premišljala, već je na vijest da se relikvije ponovo vraćaju kući odlučila krenuti put Splita.

- Kada je bio u Zagrebu, bila sam dva puta, no nisam sa sobom povela muža. Sada sam to odlučila ispraviti, usput smo posjetili i rođake... Ne mogu vam riječima opisati ovaj osjećaj, ali cijela ta priprema, osjećaj da dobro postoji, želja da i ti postaneš bolji... Nakon susreta sa svetim Leopoldom život više nije isti. Tko ne vjeruje neka krene s malom, najmanjom molitvom – posvjedočila je Nevena.

Začudo, no dobar dio vjernika želio je ostati anoniman, prvenstveno jer se, tvrde, njihove molitve, hodočašća i štovanje relikvije već neko vrijeme u dobrom dijelu medija lažno prikazuju i ismijavaju. Civilizacijski je neprihvatljivo, kažu, da se štovanje relikvija jednog od rijetkih hrvatskih svetaca koji je zadužio svijet, javno naziva pogrdnim imenima, a da se samo neraspadnuto tijelo naziva lešom. Nije nas stoga pretjerano začudila ni grupa Hvarana koje smo zatekli kako mole, ni manje, ni više već za medijske djelatnike.

Među onima raspoloženima za razgovor nije bilo sugovornika koji nam nije posvjedočio o nekom posebnom osjećaju koji im donosi dolazak relikvije u njihov grad.

- Jednostavnost, skromnost, skrovitost, sve je to sveti Leopold, a svega toga ovom svijetu itekako nedostaje. Ljudima to očito treba, i zato je ovako puno i bit će cijelu noć. Danas je u modi biti u svemu superioran, najbolji, prvi, poseban, a ovaj je svetac cijeli život proveo ne u drugom, već u desetom planu. Radio je ono što mu je bilo rečeno, pažljivo je slušao, ispovijedao,mirio ljude. I zato u svojoj malenosti je najveći – zaključila je Jelena Radić iz Marine.