StoryEditor
ForumGODINU DANA

Naši vodeći znanstvenici, kulturnjaci, sportaši i poduzetnici: Kako nam je virus promijenio svijet

Piše T. Rudež, F. Pavić, T. Šarčević, B. Ivezić, P. Kiš, P. Žukina/JL
21. veljače 2021. - 15:04
Godina dana od pojave korona virusaCropix

Prvi slučaj nove zarazne bolesti covid-19, uzrokovane koronavirusom SARSCoV-2, u Hrvatskoj je zabilježen 25. veljače prošle godine. Dosad su u našoj zemlji zabilježena 239.254 slučaja zaraze, a od covida je preminulo 5407 osoba. U svijetu je, pak, bilo zaraženo gotovo 111 milijuna ljudi, od kojih je bitku za život izgubilo gotovo 2,5 milijuna osoba. Obilježavajući godišnjicu pandemije koronavirusa u Hrvatskoj, anketirali smo istaknute hrvatske znanstvenike, kulturnjake, poduzetnike i sportaše koji su nam opisali što su važno spoznali u proteklih godinu dana.

image
Peter Kuzmić
Krajac Damir/cropix

Peter Kuzmič, teolog

Pandemija mu je poremetila planove. Trebao je ljetni semestar provesti predajući na postdiplomskom studiju Gordon-Conwell u Bostonu, ali je njegov angažman odgođen. Trebao je, također, imati gostujuća predavanja u Oxfordu i Los Angelesu, što je također odgođeno, a njegova lani izdana knjiga "Za bolji život i pravedniji svijet”, nažalost, nije doživjela planirane promocije u Rijeci, Splitu i Zagrebu. Kao svjetski putnik, kaže, globalistički je hendikepiran. Ovo naše nošenje maski na licu služi kao dobra metafora. Nosimo maske i ne možemo biti ono što jesmo - slobodni. Vjerujem da je to prevladavajući sentiment. Druženje je važno jer je čovjek društveno biće, a to sada ne možemo.

Tehnologija pomaže, ali ne možemo na isti način biti prisutni. Za stvarno biti prisutan nije dovoljno imati laptop. Ljudi se osjećaju kao da su u zatvoru jer sada ne mogu ostvariti neke stvari koje su zamislili. To je veliki udar za biće koje živi u sadašnjosti, ali je uvijek orijentirano na budućnost. Teško nam je shvatiti, a to se sada pokazalo, da živimo u krhkom svijetu i da nemamo racionalnu kontrolu nad našim životima. Ovo je sve, ako hoćete, i poniženje. Moguće je da će ostaviti neke posljedice, ali ako razmišljamo o desetljeću pred nama, onda moramo biti svjesni da nam dolaze i druge stvari o kojima moramo misliti - ekološka kriza i globalne klimatske promjene. Ali, unatoč svemu, ja sam optimist, uvijek sam bio. 

image
Nenad Ban
Arhiva Cropix

Nenad Ban, molekularni biolog

Nenad Ban, redoviti profesor na ETH (Švicarski federalni tehnološki institut) i član Znanstvenog savjeta za borbu protiv pandemije koronavirusa Vlade RH, u proljeće prošle godine suočio se s velikim izazovom. ETH je gotovo sasvim zaustavio istraživačke i akademske aktivnosti te poništio putovanja, Ban je prebacio sva predavanja na virtualne platforme i uspostavio istraživački rad u novim uvjetima i na novim temama. Unatoč svim tim problemima s kojima smo se suočili, fascinantno je vidjeti da se cijeli svijet mobilizirao kako bi pronašao najbolji način da se nosimo sa širenjem bolesti. Liječnici, epidemiolozi i znanstvenici iz svih područja znanosti su se angažirali da se razvije najbolja strategija borbe protiv virusa u pogledu bolničkog liječenja te da se spriječi širenje bolesti.

Razvoj cjepiva, koji se temeljio na godinama znanstvenog istraživanja, pokrenut je brzinom koja se činila nezamislivom. Također sam impresioniran ljudskom solidarnošću u ovoj teškoj situaciji, naročito kad vidim koliko mladi ljudi paze ne samo da se ne bi zarazili, nego i da ne bi prenijeli bolest na starije. Mislim da smo puno naučili o tome kako se nositi s pandemijom, što bi se moglo pokazati važnim u slučaju da se počne širiti još opasniji virus od SARS-CoV-2, što nije isključeno. Ova situacija me je također naučila, ili barem na neki način podsjetila, na važnost bliskog kruga, od obitelji do najboljih prijatelja i najužeg kruga ljudi s kojima poslovno surađujemo.

image
Darko Rundek
Jakov Prkic/cropix

Darko Runde, glazbenik

Ugledni glazbenik prošlu je godinu zaključio izdavanjem albuma "Brisani prostor". Gotovo godinu dana nema koncerata, nastupa. Pandemijsko razdoblje Rundek je najprije promatrao iz jednog malog mjesta na otoku Braču, a onda je otišao u Francusku. Na unutarnjem planu, puno mi je značio susret s knjigom "Mudrost pustinje" Thomasa Mertona. Sanda je dovršavala njezin prijevod pa sam, dajući joj primjedbe, aktivno uživao u Mertonovu dubokom i vedrom pogledu na mudrost, kristaliziranu u izrekama Pustinjskih otaca iz 4. stoljeća. Oni su naselili egipatsku pustinju kad je kršćanstvo postalo službena religija Rimskog Carstva. Njihova je jednostavnost i nepretencioznost bliska onoj zen monaha ili sufija. Sandin prijevod izlazi uskoro u izdanju Planetopije. Dobar dio godine bavio sam se dovršavanjem i miksom albuma Rundeka i Ekipe "Brisani prostor". Sanda je za to vrijeme otkrila Jem Bendelov tekst "Deep Adaptation", site i forum posvećen promišljanju i djelovanju vezanom uz aktualno urušavanje biosfere i neodrživost ove civilizacije.

Četiri su osnovna pitanja: Kako sačuvati ono do čega nam je stvarno stalo? Čega se moramo odreći da ne bismo još pogoršali situaciju? Što od prije napuštenog možemo vratiti da bi nam pomoglo u nadolazećim teškoćama i tragedijama? S čime se možemo pomiriti pred licem zajedničke smrtnosti? Bio je to nastavak praćenja francuskih kolapsologa, pokreta Extinction Rebellion i već uspostavljenih veza s "regionalnim" ekološkim, zero waste i degrowth inicijativama. Otkrili smo također Charlesa Eisensteina. Ima mnogo njegovih predavanja na YouTubeu. On postavlja vrlo svježa i nadahnjujuća pitanja. Planetopija priprema hrvatsko izdanje njegove knjige "The More Beautiful World Our Hearts Know is Possible". Nastavio sam učiti i od dr. Seyyeda Hosseina Nasra, jednog od najvećih perenijalnih mislilaca, autora, predavača i sufija. Tu je temelj. Završit ću jednom od legendarnih izreka Davora Rocca: "Ja sporo učim, ali zato brzo zaboravljam".

image
Izabel Jelenić
Srecko Niketic/cropix

Izabel Jelenić, suosnivač i tehnički direktor Infobipa

Izabel Jelenić ključan je čovjek kada dođe do razvoja proizvoda kojim se tvrtka Infobip pozicionirala na svjetskom tržištu. Infobipove proizvode, među inima, koriste Uber, Facebookov WhatsApp, Rakutenov Viber, Telegram, Costco, Unilever i Burger King. Ove je godine Infobip dobio dvije nagrade Juniper Researcha za svoje proizvode. Proglašen je najboljim CPaaS pružateljem usluga, kao i za tvrtku koja pruža najbolje RCS usluge, a riječ je o usluzi koja nasljeđuje SMS i MMS. Pandemija nam je svima pokazala koliko svari mogu biti nepredvidive i nezamislive, koliko se sve može promijeniti preko noći. Promijenio se i poslovni svijet. Odjednom smo svi počeli raditi od kuće, odjednom je taj benefit postao dugoročna opcija. Vidjeli smo dosad da takvo što funkcionira i na dulje vrijeme. Ipak, sada smo već svi postali pomalo siti toga i jedva čekamo povratak u urede. Iako, puno je prednosti rada od kuće.

Osobno, mogu se drugačije organizirati, popiti kavu sa ženom, ručati s djecom nakon što se vrate iz škole. Otkrili smo puno tih malih radosti koje će nam nedostajati kad se vratimo na onaj "stari" princip rada. No, taj "stari" model neće se vratiti u potpunosti, zadržat će se jedna kombinacija rada iz ureda i rada od kuće. I to je jedna velika lekcija koju smo svi izvukli. Sve je jasnija važnost socijalizacije među ljudima. Interakcija i druženje su bitni u svim sferama života, pa tako i u poslu. Oni generiraju kreativnost. Unatoč svim otegotnim okolnostima, naši su ljudi napravili nevjerojatne stvari u posljednjih desetak mjeseci. Izbacili smo nove proizvode, osvojili neke od najvažnijih nagrada u industriji i ostvarili postignuća na razini kompanije kao što su prvo vanjsko financiranje u Infobip i akvizicija.

image
leksandar Štulhofer
Tomislav Kristo/cropix

Aleksandar Štulhofer, sociolog

Redoviti profesor sociologije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu Aleksandar Štulhofer i kroz pandemijsku je godinu nastavio suradnje na međunarodnim istraživanjima u punom opsegu, a pojavilo se i nekoliko novih inicijativa vezanih uz analizu promjena u partnerskim odnosima i seksualnosti tijekom pandemije. Nastava sa studentima prešla je na mrežu. Često se podsjećam kako sam tijekom cijelog ovog razdoblja bio privilegiran, za razliku od mnogih drugih. Privilegiran zbog sigurnih prihoda, mogućnosti da se nastavim baviti poslom koji me istinski veseli, tehnologije koja je omogućila da sam i bez putovanja u stalnom kontaktu s kolegama širom svijeta te činjenice da se vrijeme, osobito tijekom prve polovine prošle godine, itekako bilo usporilo. Za razliku od mnogih drugih. Ideja održavanja nastave preko interneta na početku je zvučala kao recept za obostranu frustraciju.

No, zahvaljujući programu koji je omogućio prilično stabilni audiovizualni kontakt sa studentima, tjedni susreti sa studentima na dva fakulteta prošli su mnogo sadržajnije i zabavnije nego što sam očekivao. Znači li to da više ne priželjkujem povratak na susrete u živo? Nipošto. Dobri i loši trenuci? Oni drugi poglavito su vezani uz svjetska zbivanja, dijabolične likove poput Trumpa, Putina i MbS-a, stradanja u Jemenu i kineskim logorima za preodgoj Ujgura, rast antiznanstvenih sentimenata i bujanje radikalizama svih boja. Kao da razum, empatiju, kritičko mišljenje i civiliziranost više ne smatramo najboljim što smo uspjeli izgraditi. Možda samo starim, priželjkujući manje, a ne više, radikalizma. Protuotrov za takav svijet bila je glazba. Usporavanje vremena u proljeće prošle godine omogućilo je da ponovno otkrijem glazbu prve polovine dvadesetog stoljeća. I tako od prošle godine gnjavim svoje prijatelje amaterskim kompozicijama, kratkim glazbenim razglednicama, koje su postale moje utočište.

image
Sinisa Labrović
Damjan Tadic/cropix

Siniša Labrović, konceptualni umjetnik

Poznati konceptualni umjetnik, po struci profesor hrvatskog jezika, odnedavno živi u Berlinu. Otvorio je nekoliko izložbi ove godine, posljednju ovih dana u galerijskom prostoru Pogona Jedinstvo, no nije mogao doći na otvaranje zbog pandemije. Poprilične je kontroverze izazvao njegov performans "Zajednička žlica" izveden ljetos u Istri, u kojem je nekoliko ljudi, usred pandemije, lizalo istu žlicu. Čini mi se da je epidemija učinila vidljivom barem dvije stvari: našu krhkost kao bića koja su na prvom mjestu dio prirode, kao i potpunu uzajamnost i povezanost čovječanstva. S jedne strane duhovna tradicija, recimo biblijska, koja čovjeku daje vlast nad prirodom, a s druge tehnologija, kao alat moći, učinili su da oholo povjerujemo da smo bića koja su usud prirodnosti ostavila iza sebe. Političke, kulturne, rasne, religijske, ekonomske i druge podjele učinili su i da zaboravimo da smo, uza sve razlike, ipak dio iste vrste, da smo kao ljudi jedno. I dok je ekologija već neko vrijeme u fokusu pa mi se čini da naša prirođenost ima šansu jer raste svijest da hodamo po samom rubu - uostalom, s ekologijom povezane nove tehnologije samo će potvrditi stare odnose moći pa i to, sebični smo, povećava šanse za uspjeh, dotle mi se čini da ideja o našoj sudbinskoj povezanosti, ideja čovječanstva i univerzalizma ima puno manje šansi da zaživi.

Ako govorimo o nekoj psihološkoj crti koja je s epidemijom postala vidljiva, a koja mi je fascinantna, onda bi to bila naša neotpornost na neizvjesnost, neznanje i kaos. Izgleda da smo vrsta koja strasno žudi za sigurnošću, smislom, redom, a kad situacija zbog kompleksnosti izmakne kontroli, povjerovat ćemo bilo kojem idiotu koji će nam dati objašnjenje i ponuditi rješenje, što debilnije, to bolje. Ako znamo da je u toj osobini korijen i sve naše mitologije, poezije, književnosti, filozofije, kao i znanosti i općenito kreativnosti, onda je lakše podnijeti da na drugom dijelu iste klackalice stoje naši izbori raznih simplificirajućih vračeva, krvožednih proroka, hitlera i trumpova ili, da budemo dobri Hrvati, naše autodestruktivno nagnuće partijskoj i svekolikoj ostavštini Prvoga Predsjednika.

image
Zlatko Torbonjača
Matija Djanjesic/cropix

Zlatko Trobonjača, imunolog

Kada se početkom veljače prošle godine diljem svijeta počeo širiti novi koronavirus, imunolog Zlatko Trobonjača sa Sveučilišta u Rijeci s nevjericom je pratio vijesti. Uslijedio je lockdown koji je Trobonjači privatni i profesionalni život okrenuo naglavačke. Svoja je predavanja prebacio na digitalne platforme, a postao je rado viđen gost u medijima u kojima na jednostavan način odgovara na znanstvena pitanja. Najviše me je impresionirala snaga, odlučnost i sloga u reakciji ljudskog roda na opću ugrozu. Doduše, malo mi je ukupan dojam pokvarilo ovo međunarodno natjecanje tko će prije dobiti cjepivo. Zadivljujuća je bila, kako brzina kojom su dolazili znanstveni i stručni podaci o biologiji virusa SARS-CoV-2 te o prijenosu i vrsti bolesti koju uzrokuje, tako i njihova količina i značaj u poboljšanju liječenja oboljelih i proizvodnji cjepiva.

Nikada u povijesti niti jedan patogen nije do najsitnijih detalja tako brzo proučen kao SARS-CoV-2 virus. Znanja o njemu, kao i prethodno akumulirana znanja o imunosnom sustavu čovjeka, omogućila su proizvodnju cjepiva na tehnološkim podlogama koje do prije 15 ili 20 godina nismo mogli ni zamisliti. Naučili smo puno o tome kako se boriti s pandemijskom zoonozom koja se prenosi kapljičnim putem. Možemo pretpostaviti da ovo nije zadnja takva pandemija, nego da će ih biti i ubuduće. Kao rezervoar iz kojega nam prijeti možda i najveća opasnost su virusi gripe. Prikupljena iskustva iz borbe s ovom bit će neprocjenjiva kada dođu nove pandemije.

image
Vladimir Krajinović
Ronald Gorsic/cropix

Vladimir Krajinović, infektolog

Protekla godina za Vladimira Krajinovića i njegovu obitelj bila je iznimno naporna. Krajinović radi na Zavodu za intenzivnu medicinu i neuroinfektologiju Infektivne klinike "Dr. Fran Mihaljević" u Zagrebu te je u proteklih godinu dana liječio pacijente oboljele od teškog oblika covida-19. Naučio sam da oko mene ima puno ljudi kojima je vjerovanje u nešto bitnije od činjenica koje govore protiv toga. Još jednom mi je život potvrdio da su zdravlje, obrazovanje i solidarnost najvažniji za opstanak zdrave i prosperitetne zajednice. Dolazak novog virusa i teških bolesnika oboljelih od covida-19 donio je strah i neizvjesnost i u moju obitelj.

Najhrabrije su bile moje cure koje su za sve to imale razumijevanje, pružale nam podršku i vrijedno učile. Nakon prvog udara covida i potresa malo smo se oporavili na ljeto, ali me je jesenski val epidemije i velik broj umrlih na poslu doveo do velike frustracije, slične onoj koju sam doživljavao tijekom opsade Sarajeva od 1992. do 1995. godine. Čudio sam se nezrelosti i nesolidarnosti odraslih ljudi, ali bio sam i ugodno iznenađen spoznajom koliko ima, za moj pojam, normalnih i pametnih ljudi oko mene. Ali, kako je i u ratu bilo optimizma tako me je i sada održala činjenica da su mi se svi bliski ljudi uspjeli obraniti od ove bolesti, a uspio sam ipak pomoći velikom broju teških bolesnika i prijatelja.

image
Olja Savičević Ivančević
Goran Mehkek/cropix

Olja Savičević Ivančević, književnica

Protekla godina bila je, kaže, jedna od važnijih u njezinu životu, i profesionalno i privatno. Preselila se s obitelji iz Splita u Zagreb, objavila tri naslova, dobila nagradu Prix du Premier roman u međunarodnoj konkurenciji u Francuskoj i regionalnu za zbirku poezije na Ratkovićevim večerima u Crnoj Gori. Ali, za nju, sve je to poprimilo neki drugi smisao i ne čini se osobito značajnim u usporedbi s tim da su svi živi i zdravi i da im se stan u koji su se uselili nije srušio na glavu u potresu. Bilo bi podnošljivije da se ova kriza, kao i svaka, ne koristi za manipulacije, grabež, osobne osvete, kad ispliva najgore u ljudima. Ništa nam dobro korona nije donijela, posijala je smrt, bolest, malodušnost, veliko nepovjerenje, ludilo i agresivnost, otela nam bliskost i veselje druženja, i kao svi - samo čekam da prođe.

U međuvremenu, penjem se na brdo, čitam, nastojim pomoći djeci da što manje osjete izolaciju i komuniciram s vedrim, dobronamjernim i pametnim ljudima. Evo, ako baš moram reći čemu me ova situacija naučila, to je da je u temelju svega povjerenje, nešto što se dugo gradi, a u trenutku sruši: povjerenje u sebe i druge, u tlo pod nogama, u sretan ishod, u iscjeljenje, u smisao i dobre male stvari i u postojanje budućnosti, tu iza ugla. Tko uspije sačuvati povjerenje uz malo smisla za humor, što je i inače veliki izazov, mislim da ima šanse da bude OK.

image
Ivan Đikić
Josko Supic/cropix

Ivan Đikić, liječnik i molekularni biolog

Profesor na Sveučilištu Goethe i direktor Instituta za biokemiju II (IBC2) u Frankfurtu, nikad nije radio toliko intenzivno. Iako su laboratoriji na Institutu koji vodi bili 50 posto zatvoreni tijekom više od pola godine, njegov se znanstveni tim zahvaljujući iskustvu korištenja modernih tehnologija uspio vrlo brzo reorganizirati, tj. usmjeriti prema istraživanju covida-19 i postići zavidne rezultate u borbi protiv te bolesti. Pandemija me je potaknula na propitivanje nekih životnih prioriteta, pružila mogućnost učenja o odnosima s ljudima, ali i priliku postizanja boljeg razumijevanja vlastite djece. Naučio sam mnogo o različitom značenju društvene odgovornosti za različite ljude i o različitom djelovanju društvenog pritiska na pojedince.

Ova je kriza jasno ukazala na važnost prepoznavanja i iskazivanja naših talenata i kvaliteta, a također i na nužnost zadržavanja ideala i humanih vrijednosti. Za mene osobno to je značilo maksimalnu fokusiranost na znanost i obvezu točne prezentacije znanstvenih podataka široj javnosti. Posebno me impresionirala spremnost većine građana da zadrži vjeru u znanost i napredak te poštovanje znanstvenika s kredibilitetom, unatoč velikoj količini lažnih vijesti s kojima su se susretali. Naučio sam i da je jako važno osigurati dovoljno vremena za sebe, a u isto vrijeme, brinuti se za druge i pomagati potrebitima. Solidarnost i pomaganje drugima donosi viši stupanj unutrašnjeg zadovoljstva nego pusto nagomilavanje materijalnih dobara i društvenih beneficija. Mogu reći i da danas puno više cijenim naoko beznačajne, ali itekako važne aktivnosti poput "običnih" šetnji, odlazaka u restoran, bavljenja sportom i druženja s prijateljima, a u isto vrijeme veoma se radujem budućnosti bez covida koja će mi vratiti sve te užitke.

image
Tin Srbić
Srdjan Vrancic/cropix

Tin Srbić, gimnastičar

Hrvatski gimnastičar, najbolji u povijesti, član ZTD-a Hrvatski sokol, najbolji sportaš Hrvatske 2017., tek drugi gimnastičar kojem je to pošlo za rukom, a on je to ponovio i 2019. Tijekom pandemije otkazana su mu gotovo sva službena natjecanja. Godina je bila apsolutno luda, kao što su 'ludi' i svi oko nas. Ne stavljam nikad sebe u prvi plan, bitna je zajednica. Ja sam osobno, srećom, koliko-toliko egzistencijalno osiguran, no mnogi koje znam nisu te sreće. Osim što sam fizički i natjecateljski već sada super, i mentalno sam O.K., no niti to ne vrijedi za mnoge kojima su životi već sada uništeni. Osjećam se kao u onom filmu 'Beskrajni dan', svaki dan ista priča... Ne zna se tko pije, a tko plaća, politika u sve miješa svoje prste; svaki dan slušamo besmislene vijesti pune brojki o bolesnima i umrlima. Danas je donesena jedna odluka, za nekoliko dana neka druga koja logički pobija onu prijašnju. Sve to izjeda ljude, ta nesigurnost i strah od onoga što donosi sutra. Bojim se što će biti za godinu, dvije.

image
Srećko Horvat
Zeljko Puhovski/cropix

Srećko Horvat, filozof

Prvi lockdown silom prilika proveo je u pustom Beču. Tamo je sudjelovao u pokretanju online televizije o "Svijetu nakon koronavirusa" paneuropske stranke DiEM25, čiji je suosnivač s prijateljem i bivšim grčkim ministrom financija Yanisom Varoufakisom. Ostatak je lanjske korone potom proveo na otoku Hvaru, a trenutačno je u Zagrebu gdje mu se posao, kako kaže, uglavnom svodi na Zoomove i naviganje kroz koronu. Prizemljenost svjetskom putniku teško pada. Tko nije nešto naučio u pandemiji, taj je budala. Ali nije dovoljno naučiti, nije dovoljno da se do kraja razgolite maske ovog - ne samo našeg - ogavnog sistema, da bi se taj sistem i promijenio.

Koliko je još kriza potrebno da bi se shvatilo da sam kapitalizam počiva na proizvodnji krize, da poput vampira živi od isisavanja prirode i ljudskih duša, da će u doba krize bogati uvijek postati još bogatiji, a siromašni siromašniji, da je cijepljenje preko reda samo preslika sveopćeg nereda, da je najveći nered zapravo vlast sama? A, opet, unatoč svim tim gadostima među ljudima i na svijetu, postoje predivne geste prijateljstva i ljubavi. Bila su to najbolja vremena, bila su to najgora vremena, kako to nezaboravno kaže Charles Dickens u "Priči o dva grada", bilo je to vrijeme mudrosti, ali i vrijeme ludosti, bila je to epoha vjere u znanost, bila je to epoha nevjerice, doba Svjetlosti i doba Tame, bilo je to ljeto puno nade, bila je to zima puna očaja. Što smo naučili? I u doba Tame, baš onda kada nestaje nade, negdje kroz neku pukotinu prodire svjetlo.

image
Marko Gregur
Boris Kovacev/cropix

Marko Gregur, književnik

Kad je svijet stao, Marku Greguru je krenulo. Dobio je nagrada Fric za roman "Vošicki". Iako ga je, kaže, stiješnjenost među četiri zida, s potpunim zatvaranjem u određenim dijelovima godine, dovodila na granicu strpljenja, donijelo mu je to vremena za djecu, obitelj i pisanje. Jednom sam rekao da je ovo koronično stanje za pisce kronično. Trajno stanje obilježeno vremenom u kojemu si sam sa sobom. Novonastala situacija tako je samo pojačala uvjerenje da su najvažnije stvari one u nama i posve blizu nas. Krajem 18. stoljeća Xavier de Maistre, kad je zbog dvoboja bio osuđen na četrdesetak dana kućnog pritvora zbog sudjelovanja u dvoboju, napisao je djelo "Putovanja po mojoj sobi".

Inače je bio vojnik, pisac je postao samo zbog pritvora koji mu je omogućio da razmisli o svemu oko sebe. De Maistre je zapisao da su mu zabranili kretanje jednim gradom, ali da su mu istodobno ostavili čitav svemir. Čini mi se da smo svi, ili barem mnogi, zahvaljujući pandemiji shvatili da svijet kakav poznajemo lako može nestati, da nam mogu izmaknuti gradove i da stvari ne treba uzimati zdravo za gotovo. Nadam se da će taj učinak biti trajni, da će u ljudima ostati izražena potreba za nečim dubljim, i kad se sve vrati na početne postavke, da će nastaviti, ili početi, maistrovski putovati vlastitim mislima.

image
Branko Kolarić
Damjan Tadic/cropix

Branko Kolarić, epidemiolog

Član Vladina Znanstvenog savjeta za borbu protiv pandemije koronavirusa, redoviti profesor na Sveučilištu u Rijeci, često je istupao u javnosti upozoravajući na nužnost poštovanja epidemioloških mjera. No, kao voditelj Službe za javnozdravstvenu gerontologiju Nastavnog zavoda "Dr. Andrija Štampar", imao je i zahtjevan zadatak u organizaciji domova za starije, čiji su korisnici u pandemiji bili među najugroženijim. Dok su mnogi moji prijatelji u proljeće prošle godine imali frustracije zbog nemogućnosti obavljanja posla, meni je to profesionalno najintenzivniji period. Povremeno je to bilo zaista preplavljujuće iskustvo. Sjećam se da sam puno vremena proveo odgovarajući na telefonske pozive, i uz to, dnevno je bilo po pedesetak propuštenih. Prijateljima sam uzvraćao pozive nakon 22 h, a nakon toga čitao najnovija istraživanja i spoznaje. Spavao sam vrlo malo.

Rado se sjećam vremena kada smo radili na digitalnom asistentu Andriji, a manje rado vremena kada sam radio i hodao uokolo s venskom trombozom u nozi. Profesionalno sam naučio izrazito puno o novom virusu i načinima borbe s njim. No rekao bih da sam iz osobne, ljudske, perspektive, naučio još i više. Naučio sam da ima puno divnih ljudi koji su skrbili za korisnike domova za starije u nemogućim uvjetima, kako mogu izdržati više nego što sam mislio da mogu, da možemo biti fleksibilni i u nekim stvarima biti puno učinkovitiji kao društvo te kako neki ljudi takve situacije koriste za zbunjivanje javnosti, iako se radi o ugrozi života i zdravlja. Naučio sam se strpljenju i ustrajnosti. Vidio sam da kao društvo možemo biti vrlo solidarni, ali nekada i neosjetljivi na potrebe drugih. I konačno, da uz sve manjkavosti, znanstveni pristup pruža najbolji odgovor na takve pošasti te sam ojačao povjerenje u znanost i dosljednost.

item - id = 1079132
related id = 0 -> 1129441
related id = 1 -> 1128876
24. rujan 2021 18:01