StoryEditorOCM
ForumPROF.DR. IVAN URLIĆ

Nije ni čudo da smo sluđeni! Neuropsihijatar analizira mentalno zdravlje nacije: ‘Ljudi se ne brane šutnjom samo na sudu, krize mogu postati psihotične‘

Piše Marija Čović/SD
23. rujna 2022. - 22:36

Posljednje dvije i pol godine naši su životi uvelike obilježeni pandemijom koronavirusa, ratom u Ukrajini, ekonomskom krizom koja mnogima ozbiljno ugrožava egzistenciju, a sada još i prijetnjama ruskog predsjednika Vladimira Putina da neće prezati od upotrebe nuklearnog oružja.

Koliko i na koji način sve to što nas kontinuirano opterećuje zapravo utječe na nas kao pojedince i zajednicu i kako se izboriti s pritiskom, razgovarali smo s prof. dr. Ivanom Urlićem, uglednim splitskim neuropsihijatrom.

– Razmišljajući o tome u čemu živimo, u kakvoj atmosferi i s kakvim predvidivim perspektivama na kraći rok, zapravo se čini da svi skupa živimo u području sve veće nesigurnosti i nepredvidivosti bez obzira na sve moguće sigurnosne faktore. Te nesigurnosti i nepredvidivosti i sutrašnjeg dana do sada nije bilo. Ipak ste na neki način mogli predvidjeti s velikom sigurnošću što će vas dočekati sutra, prekosutra, pa i za godinu ili dvije, a za neke stvari i za deset ili 15 godina, a sada je to nemoguće. Ta nesigurnost i kontinuirana prijetnja koja raste u svim aspektima života dovodi do iscrpljenja, psihičkog i emotivnog, i mislim da su ljudi sve više rezignirani i da je to najgore što se čovječanstvu može dogoditi.

Borba protiv depresije

– Spomenuli ste tri stvari, pandemiju koja je poharala globus, rat u Ukrajini, koji je doveo do ogromnih ekonomskih poremećaja, i osjećaj velike nesigurnosti. Malo smo se možda, općenito govoreći, bili i uljuljkali, barem u razvijenijim zemljama, u nekakvo povjerenje u međunarodne mehanizme da će znati biti kontejner za različite konflikte i da će znati primijeniti određene metode kojima će se ti konflikti moći rješavati. Sve su to, matematičkim rječnikom rečeno, brojnici, a u nazivniku je ono što nas najviše muči – osjećaj nesigurnosti, osjećaj nepredvidivosti, koji daje jedan sve intenzivniji osjećaj ugroženosti.

Primjećuje li se u vašoj struci da ljudi sada više traže psihološku pomoć u situaciji koja nas sve pritišće?

– U svakom slučaju osjeća se da se ljudi sve više povlače na jedan tjeskoban, depresivan način. Listopad je posvećen borbi protiv depresije i imat ćemo niz predavanja i kampanja da se te simptome depresije što prije prepozna. Mi danas znamo prepoznati depresiju već kod male djece, adolescenata, mladih ljudi, ljudi srednje životne dobi, kao i onih starije dobi. Svaka dobna skupina na svoj način doživljava tu egzistencijalnu nesigurnost, preplavljenost tjeskobom i tužaljke. Ljudi se vole tužiti, podijeliti svoje nevolje, uvijek pronađemo nešto na što ćemo se žaliti.

Pomaže li nam to?

– Pomaže. Vi znate, kad je previše pare, ventil pomaže da ne dođe do eksplozije. Pitanje je je li to na što se tužimo samo simboličan govor, i kad kažemo – pogledaj, opet se naoblačilo, pljusak će – na koje oblake zapravo mislimo, jesu li to klauzule otplate dugova, ljubavni jadi, poslovne nevolje, međugeneracijski sukobi... Sve su to oblaci na horizontu našega života i onda se u jednom trenutku nađu iznad naše glave i mislimo da nam nema spasa, da nemamo kišobran za takav pljusak, za takvu neveru. Ali ono što ne vidimo u jednom trenutku ne znači da ne postoji. Mi koji smo trenirani cijeli život i provodimo radni vijek slušajući ljude, možemo, osim onoga na što se tuže, čuti i pozadinu toga svega.

image
Shutterstock

Agresija i suicidi

Jesmo li spremni govoriti o problemima s kojima se suočavamo?

– Nekada se ljudi, ne samo u policiji i na sudu, brane šutnjom, progutaju, slažu u sebe i taj kontejner unutar nas ima svoj kapacitet i kada više ne možemo izdržati, ako je previše svega, upadnemo u razne krize, često depresivne. Mogu postati i psihotičnoga karaktera, a vidimo da to rezultira agresijom prema vani ili agresijom prema unutra, prema sebi, i onda već i kod vrlo mladih ljudi dolazi do pokušaja suicida, a i do uspješnih suicida, nažalost. To je bez daljnjega alarm da tim ljudima odmah treba nuditi pomoć, što nije uvijek lako.

Kad gledamo filmove i serije, skloni smo se rugati Zapadu, gdje izgleda kako svatko ima psihijatra na čijem kauču leži barem jednom tjedno. Čini se da mi tome nismo skloni.

– Ne mogu reći da nismo skloni jer nije ni ponuđeno. Ne treba obvezno ležati na kauču, dovoljno se javiti psihoterapeutu, obiteljskom liječniku, psihijatru. Potrebne su službe za mentalno zdravlje, mi ih formalno imamo, ali mislim da bi to trebalo uvelike proširiti.

Je li naš sustav u stanju odgovoriti na povećane potrebe u ovakvoj situaciji?

– Djelomično. Ljudi imaju dva velika razloga zašto odgađaju ili se ne javljaju psihološkoj službi na bilo kojoj razini. Jedna stvar je tradicionalna, pitanje tko je lud, tko nije lud, što je vrlo vulgarno i pripada 19. stoljeću i još ranije, srednjem vijeku. S druge strane ima puno ljudi koji nisu voljni iznositi svoje tegobe, ne žele da ih drugi sažalijevaju, brinu se za tu neku fasadu koju bi željeli održati na određeni način, pa onda u taj unutarnji kontejner slažu i slažu sve dok najedanput jedna kriza, fizičko propadanje, psihičko funkcioniranje pokaže da je osoba pod dugotrajnim i prevelikim pritiskom i da zbilja zahtijeva određenu pomoć, razumijevanje, suosjećanje, empatiju...

Olakšajmo dušu

Može se reći da smo zapravo svi opterećeni i pod pritiskom. Koliko smo spremni i jesmo li uopće sposobni prepoznati da kod nekog drugog dolazi do tog trenutka "pucanja" te sami ponuditi pomoć i savjet?

– Jesmo, sposobni smo. Svi smo mi ljudi, svi pripadamo ljudskom rodu, sve što se događa jednome, može se dogoditi svakome od nas. Ali dosta je teško, čak i prijateljima, kazati nešto što smo primijetili možda i na fizičkom izgledu, reći – danas mi djeluješ nekako oronulo, nekako mi djeluješ kao da se nećeš moći kontrolirati. Ljudi se često znaju uvrijediti, naći se u neugodnoj situaciji i vrlo agresivno odbiti takvu primjedbu i odgovoriti, ili se dadu u duge ispovijedi, što možda onaj tko je primjedbu uputio u tom trenutku i nije spreman prihvatiti, tako da su to vrlo delikatne situacije.

Što onda savjetovati?

– Da odemo u prostor koji je diskretan i gdje postoji određeno razumijevanje. Često se razgovor sa psihoterapeutom ili nekim stručnjakom za očuvanje mentalnog zdravlja ili ponovno bolje uspostavljanje psihičke, emocionalne ravnoteže, uspoređuje s ispovijedi. U ispovijedi predajemo ono što nas tišti u ruke ispovjedniku, nekom višem autoritetu i traži se suradnja u boljoj kontroli takvih ponašanja, razmišljanja i namjera. U psihoterapeutskom razgovoru nastojimo bolje razumjeti i same korijene određenih poteškoća na koje se osoba tuži i ne razumije kako je do toga došlo i želi bolje razumjeti. Naravno, i jedna i druga metoda pomažu da uspostavimo bolju emocionalnu ravnotežu i, ono što se kaže, olakšamo dušu, i na taj način olakšamo i pritisak na tijelo.

Dobrodošla i samopomoć

Ako ne želimo potražiti stručnu pomoć, što možemo u svakodnevnom životu učiniti i olakšati teret s kojim sada već dosta dugo kontinuirano živimo? Možemo li pomoći sami sebi?

– Možemo, naravno. Samopomoć je velika stvar. Danas sve više znamo, a ako sve više znamo, čovjek bi pretpostavio i da sve više možemo. U nekim smislovima i možemo, ako je razum u pitanju, znanje, sposobnost. Imamo danas i jako puno popularne psihološke literature, doduše različite kvalitete, ali može poslužiti barem toliko da inspirira osobu da počne razmišljati – pisac kaže to, stručnjak kaže to, kako ja to čujem, što ja mogu učiniti da sebi olakšam.

Često se daju i savjeti da se vodi dnevnik. Može li i to pomoći?

– Može. Na taj način zapravo iznesemo iz sebe ne samo na način da pričamo, jer kaže se da riječi lete, a pisano ostaje, kao fotografija jednog određenog unutarnjeg stanja, našeg unutarnjeg svijeta, možemo vidjeti tu sliku u vidu napisanog dnevnika. Ono što nam se danas takvim čini i takav dojam ostavlja, ako pogledamo sutra ili za godinu dana, ili naiđemo na to prelistavajući stare papire za 17 ili 37 godina, onda možemo vidjeti kakav smo put prešli i jesmo li taj put prešli na način da sazrijevamo ili nas još muče stare rane, bole i krvare.

image

Prof. dr. Ivan Urlić: U jednom trenutku oblaci se nađu iznad naše glave i mislimo da nam nema spasa, da nemamo kišobran za takav pljusak 

Bozidar Vukičević/Cropix

Zlo i dobro

Kako u ovom trenutku, sa svime što nas muči, s optimizmom gledati u budućnost?

– Život je taj koji je, i sve što možemo napraviti dobro za drugoga, mislim da je dobro da napravimo. Sve što možemo dobro napraviti za sebe, a da pri tome to ne ide na račun drugoga, mislim da je dobro i da donosi životu jednu kvalitetu na koju možemo biti ponosni da smo, unatoč svim preprekama i poteškoćama, uspjeli izvući iz životnih situacija maksimum dobroga.

Nedavno sam pročitao knjigu nizozemskog autora Rutgera Bregmana "Ljudski rod". Mučilo ga je njegovo iskustvo da su ljudi dobri i da hoće pomoći jedan drugome, kad čuju da je neka velika nevolja, neka katastrofa, svi se mobiliziraju, svi nastoje pomoći koliko mogu i kako mogu. A stalno smo bombardirani svime što je loše, što je zlo, kriminal. I onda je u knjizi naveo jako puno primjera iz života i iz istraživanja na raznim sveučilištima i drugim institucijama i došao je do zaključka da je zlo jače, ali da dobrog ima više. Jako mi se to sviđa i mislim da jako dobro odgovara mom životnom iskustvu – zaključio je prof. dr. Ivan Urlić.

27. studeni 2022 22:23