StoryEditorOCM
ForumPRIJE 50 GODINA

Obljetnica jedne od najgorih avionskih nesreća u našoj povijesti;na Krku je stradalo 78 ljudi, u vatri je s obitelji skončao i pjesnik Josip Pupačić

Piše Davor Krile
23. svibnja 2021. - 18:25

Na današnji dan prije točno 50 godina dogodila se jedna od najgorih zrakoplovnih nesreća u povijesti naših prostora: prilikom slijetanja na aerodrom na Krku srušio se Aviogenexov dvomotorac Tupoljev Tu-134 na čarteru iz Londona. Poginulo je 78 ljudi, uglavnom britanskih turista koji su hrlili na odmore u Istru i na Kvarner. Među putnicima je, nesretnim spletom sudbine, bio i pjesnik Josip Pupačić sa suprugom i kćerkom.

image
Na fotografiji: bista Josipa Pupacica pred njegovom rodnom kućom
Tom Dubravec/Cropix

Pupačić (43) je sa suprugom Benkom bolesnu kćer Rašeljku (5) vodio na liječničku operaciju u London. Taj dan su se vraćali kući, ali karata za redovne letove u Hrvatsku na aerodromu Gatwick više nije bilo. Kad su već mislili odustati od puta, u njihovu korist to je učinila britanska obitelj Fox, te su se Pupačići ukrcali na njihova sjedišta u Aviogenexovu čarteru. Usluga troje Londončana se pokazala fatalnom po Pupačiće: troje njih, zadnjih ukrcanih na let smrti, i tri stjuardese jedini su među poginulima u zrakoplovu bili državljani SFRJ.

Bio je 23. svibnja 1971., i također je bila nedjelja, kad su se nešto malo prije 20 sati u kontrolnom tornju riječkog aerodroma začule riječi pilota, 41-godišnjeg Miloša Markičevića: „Što me to zanosi u stranu, ma što me to zanosi…?“ Bio je relativno iskusan kapetan visokih ocjena, no s malo sati leta na tome tipu Tupoljeva. Ni tridesetak sekundi kasnije dvomotorac se srušio na krčku pistu, okrenuo na krov, proklizao i potpuno izgorio. Katastrofu će preživjeti četiri člana posade - piloti Markičević i Stevan Mandić iz Beograda, te mehaničari-letači Ivan Čavajda i Viktor Tomić. Izvukli su se kroz prednja servisna vrata pilotske kabine. Preživio je i putnik Ranko Sarajčić (22) iz Zagreba, on je navodno izašao kroz rupu u trupu na repu, no to je bilo tumačenje u koje su mnogi sumnjali. Bio je sin jugodiplomata u Londonu Ive Sarajčića, inače Zagrepčanina, te se nagađalo da se i on na letu „švercao“ u pilotskoj kabini.

Prema naknadnim rekonstrukcijama, put od Londona do Krka protekao je uobičajeno, no tad je zrakoplov zapao u olujne i kišne oblake i kovitlace bure. Kopilot je u istrazi izjavio kako su brisači jedva uspijevali ukloniti zavjesu kiše sa stakala, a pilot je svjedočio kako su udari vjetra u dva navrata podigli avion uvis tako da je izgubio kontrolu. Meteorološki uređaji na zemlji tad nisu bili u stanju registrirati snažne turbulencije na 200-300 metara nadmorske visine na prilazu zračnoj luci, te je spuštanje aviona nastavljeno pod prilično strmim kutom. Posada je mislila da su bliže pisti i na većoj nadmorskoj visini nego što su zapravo bili, pa je avion udario u sletnu stazu brzinom od oko 140 čvorova (260 km/h), prevrnuo se na krov i poslije 300 metara klizanja zaustavio. Paradoksalno je znati da su početni udar preživjeli svi, no potom je izbio požar i zrakoplov je potpuno izgorio zajedno sa 75 putnika i tri stjuardese. Drama ljudi u naglavce okrenutom i gorućem avionu trajala je gotovo desetak minuta prije nego se većina pogušila od otrovnoga dima. Vatrogasci i spasioci nisu uspjevali ručnim alatom – uglavnom krampovima i sjekirama - napraviti otvor na trupu aviona kroz kojega bi pokušali evakuirati putnike.

image
Na fotografiji: stare kuce obitelji Pupačić kod mjesta Kostanje
Tom Dubravec/Cropix

Službena istraga o katastrofi na Krku, naročito zbog velikoga broja poginulih stranih državljana, bila je u tadašnjoj SFRJ mistična, netransparentna i kadrovski turbulentna. Kao uzrok katastrofe naposljetku je utvrdila tek „nepovoljne vremenske uvjete i nesretni splet okolnosti“. Rupe u radu istražne komisije koja se čak četiri puta mijenjala i kadrovski popunjavala su i danas evidentne: nigdje se ne govori o 14 posljednjih i ključnih sekundi leta prije udara zrakoplova o pistu, te se baš detaljno ne preispituju ni postupci glavnog pilota Markičevića, ranije vojnog pilota JNA.

Tragedija autora stihova „Moj križ svejedno gori“ i njegove obitelji koja je zajedno izgorjela te svibanjske večeri bila je obavijena i naknadnim komplikacijama. Zemni ostaci pjesnika gotovo su pokopani u zajedničku grobnicu na Krku s drugim neidentificiranim i karboniziranim tijelima, pošto ga nisu mogli pouzdano raspoznati ni nakon 12 dana identifikacije. Naposljetku je to ipak učinjeno temeljem rendgenske snimke pjesnikove kralježnice.  

05. ožujak 2024 13:57