StoryEditor
ForumIN MEMORIAM

Pavičić o Nadareviću: Sa scene je otišao jedan od posljednjih hrvatskih glumačkih klasika

Piše JL
22. studenog 2020. - 18:04
Cropix

Nakon duge i teške bolesti u Zagrebu je u nedjelju u 77. godini života preminuo Mustafa Nadarević. Iz života i sa scena otišao je vjerojatno najveći živući hrvatski i bosansko-hercegovački glumac. Otišao je čovjek koji je tijekom pola stoljeća karijere odigrao desetke antologijskih glumačkih uloga. Odglumio ih je u kazalištu, na filmu i na TV, glumeći u teatarskih klasicima, ali i u sit-comima, u akcijskim žanrovskim filmovima, ali i u filmovima koji su osvajali Zlatnu palmu i Oscara. S Nadarevićem, sa scene je otišao jedan od posljednjih hrvatskih glumačkih klasika koji su slavu stekli još u jugoslavenskoj eri.

Nadarević je rođen 1943. u Banja Luci, u skromnoj obitelji. Djetinjstvo je proveo u stalnim selidbama: odrastao je u Bosanskom Novom, gimnaziju završio u Rijeci. Početkom 60-ih upisuje studij glume u Zagrebu, gdje će se skrasiti i provesti ostatak života. Najveći dio karijere glumit će u zagrebačkim ansamblima: do 1968.  u Kazalištu mladih, a od '68 pa do 2018. – punih 50 godina- u HNK.

U prvom periodu karijere, ponajprije je vezan za kazalište, manje za film. Prvu filmsku ulogu odigrat će 1968. u filmu „Gravitacija“ Branka Ivande. Glumi- međutim-  puno na TV, a te će ga uloge učiniti poznatim. Među ostalim, glumi u „Prosjacima i sinovima“, „Tajni Nikole Tesle“ i „Nepokorenom gradu“. Od tih ranih TV uloga nesumnjivo će najzapaženija biti ona u „Velom mistu“, (1980-81) kronici splitskog 20. stoljeća po scenariju Miljenka Smoje. Nadarević u seriji glumi inženjera Duju, utemeljitelja nogometnog kluba „Hajduk“, lik nadahnut povijesnom osobom arhitekta Fabijana Kaliterne. Nadarević je inženjeru- fanatiku kožnog mijeha udahnuo zanimljivu i slojevitu osobnost, a k tomu je- na iznenađenje Splićana- nepogrešivo svladao starosplitsku dikciju.

Proćelavi, intelektualističkog izgleda, Nadarević je spadao u glumce koji su se i mladi doimali sredovječno. Nije stoga čudo što je svoje najvažnije filmske uloge počeo dobivati iza četrdesete godine. Sredinu osamdesetih obilježit će tri njegove važne uloge. Prva od njih je ona Leonea Glembaya u „Glembajevima“ (1988) Antuna Vrdoljaka - kičastoj, malograđanskoj demontaži Krležinog anti-buržujskog teksta, filmu u kojem je nekoliko moćnih glumačkih kreacija (uključujući Nadarevićevu) iskakalo iz kitnjaste „heritage cinema“ cjeline.

Druga važna uloga u tom periodu je ona Zije u „Ocu na službenom putu“, Emira Kusturice, filmu  koji će 1985. osvojiti Zlatnu palmu u Cannesu - dotad najveću nagradu za jedan jugoslavenski film. U Kusturičinom filmu Zijo glumi karakterno bijednog komunističkog aparatčika koji 1948. prokaže junakova oca i kaje se zbog toga čitav život. Nadarević je tu već posve u svom fahu: najbolji je kad glumi kolebljive, karakterno nejake slabiće intelektualce - nervčike, ljude koje grize frustracija i nemoć, a ona katkad eksplodira u slijepi, (auto)destruktivni bijes.

Tipična takva uloga je ona u „Deja vu/Već viđeno“ (1987) Gorana Markovića. Riječ je o možda najslavnijem jugoslavenskom hororu, te vjerojatno najvažnijoj Nadarevićevoj filmskoj ulozi. Nadarević u filmu glumi nastavnika glazbe koji u sebi skuplja političku i seksualnu frustraciju da bi ona buknula u psihopatološko nasilje. Riječ je o filmu koji je kroz žanrovsku parabolu najjasnije tematizirao frustraciju stare građanske klase komunizmom.

Od jugoslavenske kinematografije Nadarević se oprostio njenim posljednjim filmom: glavnom ulogom Španca u „Gluvom barutu“ (1990) Bahrudina Bate Čengića, po romanu Branko Ćopića. U trenutku kad je taj film snimljen, nitko nije mogao znati da će to biti posljednji film najplodnijeg lokalnog filmskog žanra: partizanskog filma. Nadarević u jugoslavenskim ratnim filmovima nije glumio mnogo, ali je- eto- glumio glavnu ulogu u posljednjem.

Devedesete nisu bila sjajna dekada za hrvatski film, a u tom periodu Nadarević ionako više glumi u kazalištu. Da je morao raditi svašta, svjedoči i činjenica da je glumio u vjerojatno najturobnijem sunovratu zagrebačkog HNK, predstavi „Krađa Marijina kipa“ u režiji Jakova Sedlara. Tužno je bilo gledati velikog glumca kako u toj predstavi igra šovinističku karikaturu, mucavog i šepavog lupeža, Vlaha. Ipak, i u tim filmski neveselim devedesetima Nadarević se  pojavljuje u nekoliko zanimljivih filmskih uloga: u „Ispranima“ Zrinka Ogreste, u debitantskom TV filmu Lukasa Nole „Dok nitko ne gleda“, te u „Pušci za uspavljivanje“ Hrvoja Hribara. U tom ga filmu redatelj protiv tipa kastira za neočekivanu ulogu – mafijaškog bosa.  

Kao Bosanac, Nadarević je i do prijelaza stoljeća pokatkad glumio u bosansko-hercegovačkim filmovima: osim u „Ocu na službenom putu“ i „Gluvom barutu“, i u „Kuduzu“ Ademira Kenovića i „Mirisu dunja“ Mirze Idrizovića. Ipak, bih-film stvarno će usisati Nadarevića oko 2000. kad vremenski koincidira Nadarevićev najzreliji glumački period, ali i kratki, no sjajni bum bosansko-hercegovačke kinematografije. U tom trenutku, bosansko-hercegovački film pršti kreacijom i idejama, no nedostaje im klasni glumac Nadarevićeve dobi, pa ga nalaze- u svom zemljaku iz Zagreba. Nadarević glumi glavnu ulogu u prvom filmu obnovljene bh-kinematografije: „Savršenom krugu“ Ademira Kenovića iz 1997. Glumi u Tanovićevoj „Ničijoj zemlji“- pridodajući Zlatnoj palmi još i Oscara. Glumi  u „Nafaki“ Jasmina Durakovića i „Haliminom putu“ Arsena A. Ostojića. Ipak, daleko najvažnija uloga u tom razdoblju mu je naslovna uloga ujaka Idriza u „Kod amidže Idriza“ Pjera Žalice. Tu prvi put Nadarević glumi figuru vremešnog, mudrog, ali mekog bosanskog patrijarha. U tom razdoblju igrat će i u jednom vrlo dobrom, ali nedovoljno poznatom makedonskom filmu. U „Iluziji“ (2004) Svetozara Ristovskog glumi dobrostivog, mudrog nastavnika književnosti koji želi pomoći mladom delinkventu, ali mu ovaj to uzvraća nezahvalnošću. Glumljenje na makedonskom Nadareviću, dakako, nije bio problem.

Nekoliko je velikih glumaca jugoslavenskog perioda koji će po stare dane steći masovnu popularnost zahvaljujući sit-com-ima. Kao što cijela jedna generacija Ivicu Vidovića neće pamtiti kao zaštitno lice crnog vala, nego po „Našoj maloj klinici“, tako će mlađi gledatelji i Nadarevića najviše pamtiti po popularnom bosanskom sit-comu „Lud, zbunjen, normalan“ (2007- 2020) u kojem glumi Izeta Fazlinovića. Toj je ulozi posvetio više od desetljeća, i s njom stekao baš masovnu popularnost.

Posljednja uloga u Nadarevićevoj karijeri, nažalost, nije se baš posrećila. Bila je to uloga generala Bobetka u bizarnom, zlosretnom spektaklu „General“ Antuna Vrdoljaka. Nadarević se i tu dostojno hrvao s logoreičnim tekstom i neosmišljenim scenama, izvlačeći što se moglo iz tragikomičnog materijala.

Nadarević nikad nije bio „zvijezda“ na onaj način na koji su to (bili) Boris Dvornik ili Šerbedžija.

Uvijek je izgledao sredovječno i intelektualistički, pa nije ni mogao ni htio glumiti uloge heroja ili ljubavnika. No, bio je glumac sjajne transformacije. Bio je najbolji u ulogama raspolućenih, slabih i faličnih likova, ali i likova koji iza bezopasne fasade kriju (samo)destrukciju i mrak. Bio je mek i pristupačan čovjek, a mlađi redatelji su ga voljeli jer se nije libio raditi ni s početnicima, i svakom je pružao šansu. Čak i iza velikih filmskih glumaca obično ostane četiri ili pet uloga koje svi pamte. Iza Nadarevića će ih ostati desetak, pa i više: a to je jako, jako puno.

Izdvojeno

24. studeni 2020 20:56