Status Marijane Matešić iz Zagreba u grupi HU dobra volja.
Prije godinu dana doživjeli smo strašnu tragediju.Potres.
Konvoji pomoći stizali su iz cijelog svijeta...
Sada rat u Ukrajini. Užas. svaki dan ginu nevina djeca, civili...
Na fb stranici SOS Ukrajina vidjela sam post gdje se ljudi dogovaraju da idu po ljude u Ukrajinu. NI minute nisam razmišljala dal da idem il ne. Čekala sam samo zeleno svjetlo od supruga.
Prikupili smo donacije i puni adrenalina krenuli. Moramo spasiti što više ljudi.
Stižemo mi, ali i svake 3-4 minute stižu kombiji s majkama koje jedva gledaju, iscrpljene s djecom u rukama. Volonteri im pomažu sa stvarima, ako se to može uopće tako reći. Svaka majka je sa sobom imala samo malu vrećicu. Idu u kontejner u kojem su stolice i na kojima ljudi spavaju. Nisam se osjećala dobro sjedeći na tim stolicama, jer sam imala grižnju savjesti da nekome, tko je proživio ove grozote uzimam mjesto.
Izlazim vani i šećem, bauljam, popričam malo s ljudima, pitam tko želi u Hrvatsku.... ipak u 4 ujutro, već sam bila iscrpljena, bilo mi je jako hladno i sjela sam i odspavala do 5 na toj stolici.
Nakon dva dana vratili smo se sa 140 mama i djece. Neki su ostali i treći dan jer su produžili i dalje, a uz to 12 sati su čekali na granici.
Čim smo im smještali u kombije, oni su zaspali.Valjda su se osjećali sigurno. Umjesto bombi čuli su muziku.
Maleni koji je za vikend išao s nama, nakon pola sata pruža mi ruke i 2 sata mi spava u naručju.
Cijelo vrijeme smo bili u kontaktu s institucijama i javljali koliko ljudi dovozimo. U Varaždin smo stigli oko 19 sati i obavijestili ih da stiže i autobus. Govore , nakon toga smo puni.
Vitali je imao sreće, jer ga je Lovro dovezao u Zagreb.
25.03. Vitali puni 18 godina.Da je ostao još par dana, tko zna kako bi završio.
Vozimo i majku s malom curicom, čiji sin je napunio 18 godina i nije smio napustiti zemlju. Grozno, pa to je dijete. Jadne te majke, supruge.
Kristina Tkalčec iz Njemačke me kontaktira, moramo hitno djelovati, jer baka malog unuka je krenula iz Splita i želi po malenog, kako kaže makar pješke. Suprug joj je rekao da je to nemoguće, ali Oksana kaže majka sve može.
I tako dok je ona bila na putu k meni, stavila sam objavu na fb, a 5 min nakon objave javlja se Pero.
Pero- naš heroj.
Bez razmišljanja je rekao, dovezi mi baku da odspava par sati u Varaždin i u 5 krećemo.
Kad smo stigli s kolodvora i kada sam joj rekla da za 9 sati ide po unuka, nije mogla vjerovati. Samo je zahvaljivala, ne meni nego svim Hrvatima, koliko su ljudi dobri i žele pomoći. Grlimo se i plačemo. Obje imamo osjećaj da se znamo 100 godina.
Maleni o kojem pišemo, 6 dana je proveo u skloništu. 3 dana bio na vodi. Otac djeteta je preuzeo rizik i krenuo s njim i majkom bježati iz njihovog porušenog grada Kharkov.
Pošto su blizu ruske granice, trebalo im je 4 dana kako bi na sve moguće načine, prevalili 2000 km.
I onda dođe Pero.
Čovjek iz Varaždina, koji je preuzeo rizik i mislim da nije bio ni svjestan kud ide.
Pero,Rova-Russka je jako daleko, nema veze- idem.
Molim Boga da sve prođe u redu.
Ne mogu spavati, jer se bojim hoće li zaspati, hoće li imati snage.
Ima nas par koje mimo stranice sos dogovaramo smještaj,
Čekam ih u Varaždinu. Napokon nakon 28 sati stižu naši gosti. Zagrlila sam Peru i puno mu se zahvalila u ime svih tih napaćenih ljudi. Pitala sam ga čovječe, jel ti znaš šta si napravio- 2000 km , nemam riječi.
Svaka ti čast.
Otišli smo na pizzu da se malo okrijepe , a nakon toga za Zagreb.
Iznenadili su se kako smo ih dočekali, a malog gospodina su najviše razveselili baloni, u bojama njihove zastave.
Pričali smo do iza ponoći.
Drugi dan, ujutro odmah uzimaju mobitel. Gledaju šta se dešava u Ukrajini, zove muža da vidi jel on ok....
Nije ni njoj lako. Otišla je u drugu državu,mlada je ima smo 25 godina i tako svaki dan strahovati za muza.
Znamo da se blizi rastanak, da uskoro kreću za Sinj i opet nam kreću suze, ali vjerujem da će ovo prijateljstvo živjeti vječno.
Zahvaljujući Peri Danjko, koji se upustio u pustolovinu, da bi spasio jedan mali život.
Spasio je dva i ovim putem 10000 puta ti hvala.
Obitelj je sretno stigla u Sinj, a baka je rekla našem malom prijatelj da idu na izlet na more.
Maleni želimo ti svu sreću svijeta, da ovo zlo prestane i da sto prije budete cijela obitelj skupa.
Hvala svima vama koji pomažete na bilo koji način.
Malo je poduži post, ali trudimo se izvući što više mama i djece.
Cure u grupi SOS Ukrajina rade lavovski posao, svi skupa smo po cijele dane na telefonima, ne spavamo, dogovaramo, razvozimo, prikupljamo šta je ljudima potrebno....
Ali to je ljudski, naš narod uvijek pokaže kako veliko imaju.
