Uskoro nas očekuju izmjene Zakona o pobačaju koji je u Hrvatskoj na snazi od 1978. Izmjena zakona izaziva brojne polemike u koje se uključila struka, ali i šira javnost zbog bojazni da će se novim zakonom ograničiti pravo žene da samostalno odlučuje o tome je li spremna postati majkom ili ne - piše 100posto.
Iako članovi pokreta 'za život' često plaše javnost podacima da je svjesni pobačaj jedan od glavnih krivaca za lošu demografsku sliku Hrvatske, brojke im ne idu u prilog. U 2017. u Hrvatskoj je u zdravstvenim ustanovama obavljeno svega 2.416 legalno induciranih pobačaja. U odnosu na 1995. to je drastičan pad jer te je godine samo u hrvatskim bolnicama obavljeno čak 14.282 pobačaja. Najviše pobačaja 2017. bilo je u dobnoj skupini 30-39 godina, a u čak 76,9 % slučajeva žene koje su se odlučile na pobačaj nisu koristile kontracepciju. Većina induciranih pobačaja u 2017. , njih čak 91,9 obavljeno je u prvih 10 tjedana trudnoće.
Tabu tema
Kako je pobačaj u Hrvatskoj još uvijek tabu tema, a sam čin ostavlja traumu na psihu žene koja se mora podvrgnuti zahvatu, portal 100posto razgovarao je s dvije mlade žene koje su se odlučile za inducirani pobačaj i njihovim razlozima za tu tešku odluku (identitet je našim sugovornicama izmijenjen, a podaci su poznati redakciji).
Mihaela (36) uspješna je pravnica i majka čiji je sin jedinac pred pubertetom. Inducirani je pobačaj, priznaje nam, imala sa 16 godina u jednoj zagrebačkoj bolnici. Bila je to za nju velika trauma o kojoj razmišlja i danas, gotovo 20 godina kasnije.
„Zatrudnjela sam na moru s dečkom s kojim sam se zabavljala tih dana. Tada nisam znala puno o spolnom zdravlju i kontracepciji pa sam apsolutno pogrešno izračunala neplodne dane, odnosno, pobrkala ih s plodnima“, počinje svoju priču Mihaela koja primijetila da nešto nije u redu kada joj je sljedeća mjesečnica izostala.
„Kada sam shvatila da mi menstruacija kasni, uplašila sam se i kupila test trudnoće. Druga crta bila je znak da sam trudna. Rezultat me uplašio. Imala sam 16 godina i bila sam još dijete, veoma neodgovorno i buntovno dijete. Nisam znala što da napravim, no bila sam svjesna da u tim godinama nisam spremna brinuti se o još jednom biću“, ispovijeda se Mihaela koja o rezultatima testa neko vrijeme nikome nije rekla ni riječ.
„Bojala sam se poroda i majčinstva, no bojala sam se i abortusa. Bila sam učenica nižih razreda srednje, bez ikakvih prihoda i nisam znala što da napravim. Nakon dugo vremena razmišljanja, odlučila sam se povjeriti jedinoj osobi u koju sam imala apsolutno povjerenje, svojoj majci. Bilo me strah kako će reagirati na ovu, još jednu u nizu mojih gluposti, no skupila sam hrabrost i otvoreno joj ispričala sve“, govori Mihaela koju je reakcija majke iznenadila.
Fotografije unakaženih fetusa u čekaonici
„Očekivala sam da će vikati na mene, psovati, a možda me i pljusnuti. Umjesto toga, ona me zagrlila i blagim, no odlučnim mi glasom rekla kako sam napravila najpametniju stvar što sam se obratila njoj i obećala mi pomoći. Rekla je i da sam kao maloljetnica pravno gledajući do svoje 18. pod njenim skrbništvom te da je ona odgovorna za moje postupke. Kazala mi je da ne brinem, da će biti uz mene i povjerila mi da je i ona sama imala pobačaj u ranim dvadesetima. Savjetovala mi je da pobacim, a ja sam na to pristala bez puno razmišljanja“, uz duboki uzdah prisjeća se tih dana Mihaela.
Sam tretman, kaže, nije ju bolio, no ono što je doživjela prije i poslije tretmana ostalo joj je zauvijek urezano u pamćenje.
„U to vrijeme nije još bilo molitelja, no postojao je jednako snažan pro life pokret financiran od crkve. U čekaonici sam provela oko sat vremena dok me nisu pozvali na red. Na svim su stolovima bile prostrte brošure čiji sadržaj pamtim i danas. Bile su potpisane od strane nekog liječnika i svećenika (ne pamtim im imena) koji je 'u ime struke i vjere' tvrdili da je pobačaj grijeh i da većina žena koje se odluče za zahvat više nikada neće moći biti majke te da smrtonosan ishod nije rijetkost. Brošure su bile ilustrirane stravičnim fotografijama unakaženih fetusa uz natpise da nerođena djeca strašno pate za vrijeme zahvata“, prisjeća se Mihaela kojoj je i dan danas mučno kada se prisjeća tih brošura.
„Iako je nešto rizičnija, odlučila sam se za potpunu anesteziju jer nisam željela biti svjesna tog užasnog postupka. Kada sam ušla u ordinaciju, bila sam jako preplašena, no medicinsko je osoblje bilo na visini zadatka. Vidjeli su moj strah i nepovjerenje pa su me liječnik i glavna sestra šalama i ljubaznim pristupom pokušali opustiti. Anesteziolog koji me uspavao rekao je 'ne brini, ničega se nećeš sjećati, niti će boljeti, u dobrim si rukama'. To je zadnje čega se sjećam, a riječi ovog medicinskog profesionalca su me umirile i brzo sam zaspala“, govori nam Mihaela koju je šokirao prizor koji ju je dočekao kada se probudila.
Starije gospođe streljale su me pogledima
„Kada sam otvorila oči, našla sam se u trošnoj sobici koja je izgledala kao da je ispala iz nekog romana o siromasima 19. stoljeća, a i atmosfera je bila takva. U njoj su bila još tri ili četiri kreveta. Na njima su ležale starije gospođe, koje su obavile istu proceduru kao i ja. Strijeljale su me pogledima punim osuđivanja i ljutnje, vjerojatno zato jer sam bila skoro dvostruko mlađa od njih. Možda su to činile da im bude lakše zbog njihovih vlastitih zahvata, no u čitavoj je prostoriji vladala odvratna atmosfera, a zrak je bio ispunjen osjećajem gađenja, krivnje, bola i jada. Tada sam po prvi puta u utrobi osjetila tu riječima teško opisivu prazninu koju još uvijek osjećam kada razmišljam o tom događaju“, priča nam Mihaela te dodaje da u bolnici nije ostala dugo, svega nekoliko sati, a potom je puštena na kućnu njegu.
„Morala sam mirovati još tjedan, dva, no nakon zahvata nisam imala nikakvih fizičkih komplikacija ni poteškoća. One psihičke su nešto sasvim drugo. Taj dubok osjećaj praznine i unutarnje boli rastao je kako je vrijeme odmicalo. I danas ponekad razmišljam o tom djetetu i o mom životu kako bi izgledao da sam se ipak odlučila roditi kao 16 godišnjakinja. Moj sin imao bi starijeg brata koji bi na godinu bio 20-godišnjak“, kroz uzdah će Mihaela, no dodaje da se ne kaje zbog svoje odluke.
„Imala sam tek 16 godina i bila potpuno nespremna za ulogu majke, psihički i fizički. Bila bi to muka i za mene i za to dijete. Ponosna sam na svoju majku što je bila uz mene od prvog trenutka. Bez njene podrške i pomoći ne znam kako bi se nosila sa svime time“, tvrdi Mihaela koja je nekoliko godina nakon, u ranim 20-ima i sama postala majka.
Rekla sam 'nikad više'
„Pobačaj, iako opravdan mojom mladošću i neiskustvom, ostavio mi je veliku traumu. Fizički me ništa nije boljelo, jako sam patila zbog svoje odluke. Već tada sam odlučila da, što god mi se u životu dogodilo, više nikada neću pobaciti. Kada sam imala 23, ludo sam se zaljubila. Svjesno sam zatrudnjela i rodila zdravog dječaka na kojeg sam ponosna. Iako su me i tada zbog mladosti, obitelj i prijatelji odgovarali od te odluke, nije mi palo na kraj pameti da ih poslušam. Ispalo da je to bila jedna od pametnijih odluka koje sam u životu donijela“, iskrena je Mihaela koju pomalo nerviraju aktivisti za slobodu pobačaja koji problematici pristupaju kao da se radi o banalnom medicinskom zahvatu.
„Jako se uzrujam kada neki pobornici pobačaja pišu po društvenim mrežama kako će namjerno zatrudnjeti i pobaciti iz inata hrvatskim konzervativcima. Takvim nezrelim i besmisleno radikalnim stavom pokazuju da nisu ništa bolji od pro lifera. Htjela to žena sebi priznati ili ne, pobačaj je trauma, ožiljak koji ostaje na duši zauvijek. Pobačaj ili majčinstvo isključivo je odluka žene koja u sebi nosi plod. Ona sama treba dobro promisliti i odlučiti je li spremna na žrtvu koju donosi majčinstvo. Ako nije, ako ju na to natjera netko drugi, na dobrom je putu da uništi život i sebi i budućem djetetu. Majčinstvo donosi veliko odricanje od mnogih stvari u što sam se i sama uvjerila. Zbog toga je odluka isključivo na ženi. Ne na popu, niti na društvu, liječniku, obitelji, čak ni na ocu djeteta, već isključivo na ženi koja u sebi nosi plod i u tu se odluku nitko ne bi trebao miješati“, zaključila je Mihaela.
Više ću pridonijeti društvu kao znanstvenica nego kao majka
Iskustvo naše druge sugovornice, 29-godišnje Dunje, studentice završnih godina jednog uglednog zagrebačkog fakulteta prirodoslovnog usmjerenja, nešto je manje traumatično. Ona je naime, inducirani pobačaj imala u privatnoj klinici gdje je bila zaštićena od agresivne kampanje koju nad ženama provode pro life udruge.
„Dugo, ali stvarno dugo i temeljito sam razmišljala o svojoj odluci. Zatrudnjela sam prije dvije godine u jednoj podosta površnoj vezi. Iako sam na pilulama i pazili smo, trudnoća se dogodila, ni samoj mi nije jasno kako. Zatrudnjela sam u idealnim godinama da postanem majka i bila sam spremna na to, psihički i materijalno. Dugo sam vagala svoju odluku, a o njoj sam razgovarala s bliskim prijateljicama, onima koje su prošle pobačaj i onima koje su postale majke. I jedan i drugi 'tabor' imao je jake argumente. Na kraju sam se ipak odlučila za pobačaj. Nisam majčinski tip, iako volim djecu. Zvuči banalno, ali između majčinstva i karijere, odlučila sam se za karijeru“, iskrena je Dunja koja nakon diplome namjerava otputovati na doktorski studij u inozemstvo što bi joj uz djete bilo puno teže izvedivo.
„Namjeravam doktorirati i život posvetiti znanstvenim istraživanjima. Mislim da ću na tom polju biti korisnija društvu nego kao majka. Odluku o pobačaju nije bilo lako donijeti, no mislim da sam ispravno postupila“, objašnjava nam 29-godišnja Dunja te dodaje kako svim ženama koje se odluče na ovaj zahvat preporučuje da to obave u privatnoj klinici.
„Čini mi se da je zahvat kod privatnika nešto malo skuplji nego u bolnicama, no puno je brži i bezbolniji. Medicinsko osoblje bilo je iznimno susretljivo i trudili su se da mi što više olakšaju čitav postupak. Već nekoliko sati nakon postupka, bila sam na kućnoj njezi, u svom krevetu. Oporavak mi je bio brz i podosta bezbolan, no krvarila sam prvih nekoliko dana“, govori Dunja koja kaže da su joj te dane olakšale prijateljice koje su je svakodnevno posjećivale, kuhale joj i trudile se da ju oraspolože.
„Zbog njih mi vjerojatno sve to nije bila tolika trauma kao nekim drugim ženama. Međutim, danas, dvije godine kasnije i dalje razmišljam o tome jesam li ispravno odlučila ili sam ipak trebala roditi. Odluka o pobačaju bila je svakako jedna od najtežih odluka koje sam morala donijeti u životu“, zaključila je Dunja.