StoryEditor
ForumBITKA PROFESORICE

Potresna priča o liječenju raka u vrijeme korone: Ljubica se 10 godina muči s karcinomom, ima i poruku za zastupnicu Krišto koja odbija nositi masku

Piše PSD
26. rujna 2020. - 16:42
PRIVATNA ARHIVA

Ljubica Velan je profesorica filozofije i sociologije. Da joj pratite statuse na Facebooku, nikad ne biste pomislili da se ta žena već 10 godina bori s karcinom dojke, koji je metastazirao na kosti. Istina, povremeno "nabaci" koji hrabri status o svojoj bolesti.
Ali više je tu statusa i fotografija s prijateljima, psom Kronom, s kojim je išla u duge šetnje, a koje joj sada, kaže, toliko nedostaju.
Ljubica je neustrašiva, o bolesti govori kao o borbi koju mora dobiti. I pobjeđuje.

Malo smo porazgovarali o raku u vremenu korone, neodgovornim ljudima, poput saborske zastupnice Karoline Vidović Krišto koja odbija nositi masku, te vremenu kada su joj stigle dijagnoze koje su joj promijenile život...

image
Ljubica i njezin suprug Darinko
PRIVATNA ARHIVA

Kako je sve krenulo, Ljubice?

– Te 2010., u listopadu, dijagnosticiran mi je vrlo agresivan, hormonski ovisan karcinom dojke. Sam tumor je bio prilično velik i metastazirao je u pazušne limfne čvorove. Od dijagnoze do operacije na Klinici za tumore u Zagrebu prošlo je petnaest dana. Tijekom 2011. prošla sam kemoterapiju i zračenje. Vrlo brzo dijagnosticirana je i osteoporoza, koja je bila ubrzana lijekovima za blokiranje aromataze, enzima preko kojeg putem preostalog estrogena u organizmu može doći do novih sijela raka.

Kod hormonski ovisnih karcinoma, potrebno je nakon kemoterapije i zračenja proći još najmanje pet godina hormonskog liječenja blokatorima aromataze. Godine 2014. postavljena je sumnja na Warthinov tumor parotida, žlijezda slinovnica, pa sam i njih operirala, da bi se pokazalo da se radilo samo o benignoj displaziji limfnih čvorova – govori Ljubica, koja sa suprugom Darinkom živi u zagrebačkom kvartu Siget. Rođena je Vinkovčanka, koja se u metropolu preselila 1978. godine.

Ljubica se prisjeća da je prva faza liječenja bila gotova 2016. godine. Ali je 2017., u listopadu, ponovno osjetila bolove koji su bili posljedica patološke, spontano nastale frakture 12. torakalnog kralješka. I onda opet šok, snimanja, liječnici, sestre, supatnici po bolničkim hodnicima, odlasci specijalistima...

– Tijekom obrade u Traumatološkoj bolnici otkriveno je da su mi kralježnica i zdjelične kosti pune metastaza. Nedugo nakon toga, u padu lomim desnu bedrenu kost, koja puca na metastazi. Ugrađen mi je umjetni kuk. Nastavak liječenja metastatskog karcinoma provodim pod kontrolom dr. Silovski na KBC-u Rebro. Liječenje je nastavljeno tzv. pametnim lijekom Palbocikibom i Fulvestrantom uz aplikaciju bisfosfonata Zometa jednom mjesečno. Budući da se ta terapija pokazala slabije efikasnom na dulje razdoblje i da je došlo do ponovne frakture 12. kralješka, morali smo uvesti kemoterapiju tjednim Paklitakselom i Zometom, na kojoj sam trenutačno. Dakle, s bolešću se nosim deset godina – kaže nam ta borkinja, koja usprkos svemu nije izgubila optimizam.

image
Selfie s Kronom
PRIVATNA ARHIVA

– Trenutačno se nosim s metastatskim karcinomom dojke na kosti, s astmom, liječim hipertenziju, imam umjetni kuk s desne strane, polineuropatiju desne ruke i glaukom. Svaki dan sebi postavim neki dostižan cilj, ispunim ga i osjetim se korisnom. Nose me moji najdraži, moj muž i moje dvije kćeri, koje jako volim, i to me drži. Radujem se svakom njihovu uspjehu, i osmijesi na njihovim licima su praznici. Rano sam shvatila da ne mogu podnijeti sažaljenje na licima dragih ljudi i prijatelja, te da će se oni postaviti prema meni onako kako se ja postavim u cijeloj toj situaciji prema njima. I zato nisam plakala ni kukala. Ja volim rješavati stvari i za mene je najgora neizvjesnost, vrijeme dok se ne postavi dijagnoza. Jednom kad znam protiv čega idem, onda se radi strategija u dogovoru s doktorima – kaže Ljubica, koju smo pitali ima li kakav savjet za ljude kojima je dijagnosticiran – rak.

– Kažu da ne postoje dva ista tumora, kao što ne postoje ni dva ista čovjeka. Kad se suočimo s tako ozbiljnom dijagnozom, čini mi se najvažnijim sačuvati čistu glavu. Savjete nije lako dati, upravo zbog te naše različitosti. Neki su od kvalitetnog materijala, a neki se ipak malo više boje. Ja sam još uvijek pristaša znanstvene metode i vjerujem znanosti, svemu unatoč. Imam sreću da sam na početku liječenja dospjela kod vrlo savjesne doktorice, koja je najprije iznimno susretljiva osoba i dobar čovjek. Nije mi bilo teško potpuno se predati u njezine ruke. Imala sam odličnoga kirurga na Klinici za tumore i imam samo riječi hvale za tadašnju ekipu. Nakon povratka bolesti, prešla sam na KBC Rebro jer je tamo prešla i moja doktorica. I dalje uspješno surađujemo na mome liječenju. Da nije bilo njezina vođenja i moga povjerenja u njezine metode, nisam sigurna da bih još bila među živima. Ja sam za medicinsku znanost i mislim da treba slušati liječnike.

A što je s alternativnom medicinom koju neki zagovaraju?

– Još uvijek nam je zdravstvo javno iako se svaka vlast trudi da što više toga privatizira. Tako da me je vrlo skupo liječenje od karcinoma stajalo vrlo malo, jer sam trošila uglavnom na suzbijanje nuspojava i podizanje imuniteta. Tu sam se koristila nekim preparatima koje su mi preporučili makrobiotičara, kao što su spirulina i natrijev askorbat, te multivitaminskim preparatima dobivenim iz ekstrakata organski uzgojenih biljaka i čajevima. Uvijek bih izabrala medicinu, jer uz zdravstveno osiguranje koje snosi veći dio troškova, imate provjereno liječenje i možete pratiti učinak tijekom liječenja. Izračunate su doze i sve se prati. Alternativa je glasna i ima optužujući gard prema medicini, a iako o sebi govori sve najbolje, alternativa je toliko skupa da će vas dovesti na prosjački štap, a njezino djelovanje nije ni sigurno, ni ispitano na velikom broju slučajeva.

image
Ljubica Velan i prijateljica Ljiljana Karlić
PRIVATNA ARHIVA

A sada malo o koroni. Upitali smo Ljubicu što bi poručila onima koji ne nose maske u zatvorenim prostorima.

– Život u društvu ili zajednici zahtijeva određena pravila kako bi zajednica zaštitila samu sebe. Zato smo razvili moral. Moral nije potreban ondje gdje čovjek živi sam, ako odluči da bude pustinjak. Nošenje maski se pokazalo kao prilično dobra mjera zaštite, u Kini i nekim drugim zemljama Istoka, pogotovu u uvjetima pandemije. Ako nošenjem maski možemo štititi druge, a i sebe, ne vidim razlog da se maske ne nose, jer to ipak nije iste razine kao da vas netko mlati. Nešto što je na razini društvenog dogovora, treba poštovati.

Možda je gospođa K. Vidović Krišto pročitala radove za koje misli da podržavaju njezin izbor nekorištenja maske, ali osnova političkog ponašanja u zajednici jest poštovanje pravila i procedura. Ako je odluka Hrvatskog sabora da su maske na sjednicama obvezne, onda to treba poštovati. Ovakvim ponašanjem, gospođa Vidović Krišto pokazuje da joj nije jasan koncept općeg dobra ni političkog djelovanja u cilju općeg dobra. Ona zna da naš narod voli one koji se opiru, tzv. bundžije, i na taj način skuplja jeftine političke bodove – kaže Ljubica, koja se osvrnula i na tvrdnje pojedinih građana koji navode da im se nametanjem nošenja maske ukidaju slobode.

– Ljudi koji misle da im se nametanjem nošenja maski, pojačanom higijenom i fizičkim razmakom ukidaju prava i slobode morali bi razmisliti o tomu da se nepoštovanjem tih jednostavnih pravila krše prava i slobode onom drugom dijelu društva koji je imunosno kompromitiran. Postoji i pravo na zdravlje i na zdravstvenu zaštitu, u koju spada i preventiva. Brojčani odnos između mladih i potpuno zdravih članova društva i onih drugih čije je zdravlje već načeto, a imunitet kompromitiran, ne ide u većoj mjeri u korist mladih i zdravih. U ovom, uvjetno rečeno, drugom valu korone, pažljivi promatrač statističkih podataka mogao je iščitati da se granica oboljelih koji su završili na bolničkom liječenju spustila na 45 – 59 godina, a to je ipak vrlo aktivno radno razdoblje života. Pitanje prava i sloboda nije baš tako jednostavno, kako se mnogima čini. Najvažnije je shvatiti da sloboda znači odgovornost za sebe i za svijet koji stvaraš – ističe ta Zagrepčanka.

image
Iako svi zastupnici nose masku, Karolina Vidović Krišto to odbija, pa su je morali izbaciti iz sabornice
Damjan Tadić/Cropix

A kako je u bolnicama?

– Vrlo važna mjera koju bolnice provode jest nošenje maski u zatvorenim prostorima čekaonica. U bolnice najčešće dolaze bolesni, a ne zdravi ljudi. Ja se krećem u prostorijama onkološke ambulante i onkološke dnevne bolnice, koje su posebno štićena mjesta, i zaštita je propisana, a upozorenja se nalaze čitko ispisana na šalterima ambulanti. I kad se pojavi netko tko skine masku, a nije ni pacijent, nego dolazi u pratnji sa ženom koja je također onkološki pacijent, posve je normalno zahtijevati od osobe da stavi masku ili da iziđe van. Može se zamoliti da poštuje pravila. Ako to ne želi učiniti, može se pozvati zaštitara koji bi takvu osobu udaljio. No, pitam se gdje je toj osobi savjest, jer ugrožava zdravlje i vlastite žene – navodi nam ta hrabra žena.

A što je medicinskim uslugama u vrijeme korone, pitamo je.

– U medijima se moglo pročitati da je bilo slučajeva u kojima pacijenti nisu mogli ostvariti svoja prava na zdravstvenu zaštitu u prvom valu, a postoje problemi i sada s otkazivanjem pretraga, radom hitne službe i otkazivanjem terapija. Sustav je, štiteći sebe, ostavio dio pacijenata nezaštićenima. Nešto iz straha, a nešto iz loše organizacije. Ja sam imala sreće da sam sve pretrage obavila unutar KBC-a Rebro: CT abdomena, scintigrafija kosti, rendgensko snimanje kralježnice i desne ruke na Hitnoj. Nijedna terapija mi nije odgođena ni uskraćena. U drugoj bolnici u kojoj se liječim, Traumatološkoj, nijedna mi kontrola nije odgođena, čak ni kontrola fizijatra u KZT-u nije mi odgođena. Moja su iskustva uglavnom pozitivna – kaže gospođa Velan, koja se dotaknula i Stožera.

image
Ljubicu čuva pas Kron
PRIVATNA ARHIVA

– Na samom početku djelovanja, mjere koje je donio Nacionalni stožer bile su racionalne i potrebne, a sam Stožer je djelovao kompetentno. Na samom početku o novom koronavirusu se vrlo malo znalo, a danas je lako biti "general poslije bitke" i tvrditi da smo mogli koristiti švedski model. Stožer se kompromitirao prilično brzo kad je počeo koristiti dvostruka mjerila i dopuštati velika okupljanja za crkvene svečanosti i procesije. I novi udarac je uslijedio kad se doznalo da Stožer nije neovisno stručno tijelo, nego političko, stranačko. Sve je to pridonijelo, uz veliku financijsku štetu koju su mjere izolacije izazvale, poljuljanoj vjeri u posao koji to tijelo obavlja. Razvio se revolt građana i dobar dio njih upravo zbog toga ni ne želi poštovati ni minimum mjera kojima štite vlastito i tuđe zdravlje – zaključuje Ljubica Velan.

Priča iz čekaonice

Ljubica piše i za svoju dušu, pa nam je ustupila jedan svoj zapis o "korona danu" u čekaonici. 

O čemu smo razgovarale u četvrtak, 3. 9. 20.

Dugo smo čekale doktoricu da se spusti s odjela u ambulantu za liječenje karcinoma dojke. Sjedile smo propisno udaljene jedna od druge, svaka s maskom na licu, no dobro smo se čule i disale smo sasvim mirno. Gospođa Maja je puno mlađa od mene. Ima dvoje djece u srednjoj školi. Još nije operirana.

Prima kemoterapiju i pametne lijekove kako bi se tumor smanjio i postao operabilan. Pričamo o nuspojavama i kako ih držati pod kontrolom. Gospođa Maja je u svojoj prvoj bitci. Pričam o svom namćorastom škampu i kako se podmuklo vratio, kako mi je sad puno teže, kako čovjek nikada više nije na miru nakon što se tumor prvi put pojavi. Nakon toga ostaju uvijek odškrinuta vrata. Nijedan doktor nas nije na to upozorio, veli gospođa Maja, na to da se tumor može vratiti u metastazama na različitim mjestima.

A kakav bi to bio doktor koji bi vam odmah ubio želju i volju za životom, pitam je. Ali, ovo nije život, kaže gospođa Maja. Živim i liječim se samo zbog djece. Da nemam djecu, sve bih pustila. Ovo definitivno nije život. Pa nemojte tako! Uključuje se gospođa Vesna. Ona je također u svojoj prvoj bitci. I njoj kemoterapijom smanjuju tumor. Ima troje odrasle djece i unučad. Živi za unučad.

Pronalazi smisao u ljubavi prema njima, u radu u vrtu i svojim domaćim životinjama. Muž još uvijek očekuje od nje da svaki dan ručak bude u isto vrijeme. U selu nikomu nije rekla da ima karcinom, jer su ljudi takvi da bi je počeli izbjegavati. Pričam kako sam se osjećala kad sam saznala da su mi metastaze rastočile kralješnicu, kad mi je spontano pukao dvanaesti kralješak. Pričam o noći kad sam iz traumatološke bolnice došla doma sa saznanjem da se tumor vratio. O mislima koje su mi prolazile glavom, o želji da se bacim s četvrtog kata i zaključim tu priču, o suzama, o mori, o vremenu koje se izgubilo, o činjenici da sam dočekala jutarnje svjetlo u kukavičluku, da se nisam bacila kroz prozor i o tom jutru u kojem se iskristalizirala misao da ću podnijeti sve što je preda mnom samo kako bih još nešto vremena provela sa svojom djecom, sa svojim mužem, s ljudima koje volim. Da, samo to. Ljubav. Misao da svojoj djeci još mogu nešto dati, da ih mogu još štititi.

I onda se u čekaonici pojavi taj muž koji je pratio svoju pokretnu, također bolesnu ženu, skine masku s lica i počne kašljati i puhati. Na šalteru ambulante lijepo piše da je pratnji dozvoljen ulaz samo kod nepokretnih pacijentkinja i uz pismenu dozvolu liječnice. No, ništa od toga nije bilo ispunjeno. Zamolila sam ga da stavi masku na lice, da je u onkološkoj ambulanti i da mu je žena također onkološki pacijent, a ako neće, neka izađe van.

Poslušao me. Aristotel je živio od 384-322. god. prije nove ere. Znao je da je čovjek društveno biće, da bez društva ne može preživjeti. Rekao je: "A onaj tko ne može živjeti u zajednici ili kome ništa nije potrebno jer je sam sebi dovoljan nije dio države, te je zvijer ili bog." Kad odlučite da nećete nositi masku, da se nećete pridržavati posve jednostavnih pravila, kao što su držanje razmaka ili održavanje osobne higijene, koje vam nitko ne nameće, nego vam ih sugeririra, kako biste zaštitili sebe ili nas bolesne koji živimo još samo zbog ljubavi prema onima koji su nam dragi, smatrate li sebe bogovima ili zvijerima? Jedan drugi filozof, Immanuel Kant, u jednoj je od inačica svog kategoričkog imperativa rekao da ti drugi čovjek mora biti cilj, a ne sredstvo za postizanje nekog cilja. Liberali su slobodu pojedinca ograničili slobodom drugog pojedinca. Dakle, moja se sloboda prostire taman do tvoje slobode. Ono što mislim da mogu dopustiti sebi, moram dopustiti i tebi, a ono što smatram kao obavezu za sebe, smatram obavezom i za tebe. Život u društvu uči se socijalizacijom koja traje dok si živ. Učinak socijalizacije moguće je pratiti u internalizaciji društvenih normi. Samo vrlo tvrde, primitivne i bahate sirovine ostat će potpuno neotesane i nakon pomno provedenog procesa socijalizacije. Buntovništvo je nešto drugo.

Da bi bio buntovnik, norme moraš razumjeti, svladati, uočiti u njima ono nepravedno i tek se onda pobuniti i mijenjati norme ili nepravedne zakone. Ako se od tebe traži poštivanje tri jednostavna pravila, da nosiš masku u zatvorenom prostoru, da pereš ruke i da držiš fizički razmak, kako bi smanjio mogućnost širenja zaraze, je li tvoja sloboda u temelju ugrožena? Ili si usnuli rob kojega još nitko nije probudio i s njim raspravio kako stoji stvar s determinizmima, nužnošću i slobodom?

Na početku ovoga teksta opisala sam razgovor s novostečenim prijateljicama, onkološkim bolesnicama, kakva sam i sama. Gospođa Maja je rekla: "Ovo nije život!" Iskreno, nakon povratka bolesti, nakon vrlo uznemirujućeg i ružnog perioda neprekidnih bolova u kojem nisam dizala slušalicu i odgovarala na pozive dragih ljudi, samo zbog toga jer su mi svi govorili da vjeruju u mene i da sam ja borac, da ću isplivati i iz ovoga, a to više nisam mogla slušati, iskreno, i ja debelo razmišljam o tomu je li ovo život. Ali nemojte mi, zbog svoje samodostatnosti i samoživosti, zbog svoje pameti ili bahatosti, umanjivati šansu da provedem vrijeme koje mi je ostalo s onima koje volim.

Kako je sve počelo...

Još jedan od zapisa gospođe Velan, i to o vremenu kada je krenula njena bitka s rakom: 

Look very carefuly, I shall write this only once
Evo bilo je ovako.
2009. u ožujku obavih mamografiju u autobusu Zavoda za javno zdravstvo. Rana dijagnostika - probir.
Nalaz: Bi-rads 2, gusti parenhim,
PREPORUČA SE učiniti ultrazvuk, kontrola za dvije godine.

Zaboravih na taj ultrazvuk, misleći da i nije tako važan, jer kaže: preporuča se i kaže kontrola za dvije godine.

2010. rujan. Bolovi u lijevom kuku, napipavam čvor u lijevoj dojci, ali mislim da su to samo mliječni kanalići koji se pune i prazne u ovisnosti o ciklusu.
Slučajno sjedam kraj Darije, koja gleda neku američku seriju, da se odmorim. U toj seriji, jedna žena kaže drugoj: Bolovi u kuku mogu biti simptom raka dojke.

Sutradan sam kod svoje doktorice opće prakse i kažem kako me boli lijevi kuk. Ona me ispregleda, provjeri pokretnost i kaže kako tu ništa nije sumnjivo. Kažem joj onda kako se nešto može napipati na lijevoj dojci. Ona me isprepipa, isprepipa i pazuh, uozbilji se, ode za svoj stol i počne pisati uputnice. Velim ja kako ću napraviti taj ultrazvuk u Medikolu, da nije bed. Ona me pogleda i kaže: Kakav Medikol! Idete u Institut za tumore. Tu su vam uputnice za mamografiju, za kirurga, za UZV, za markere...

Bio je petak, 1. listopada, poslije podne. Obavila mamografiju. Inženjerka koja me je snimila kaže da pričekam. Odnijela je snimke doktorici koja radi UZV. Doktorica izlazi sa snimkama i kaže mi da bi ona voljela da dođem odmah u ponedjeljak ujutro na UZV.

Ponedjeljak, UZV, doktorica me moli da ostanem do podneva jer će raditi punkcije, pa da mi i to odmah naprave.

U hodniku je puno žena, ali brzo dolazim na red.
Izlazim iz ordinacije, kad evo moje inženjerke, nosi mi nalaze od mamografije i UZV, i upućuje me da odem s tim nalazima u podrum gdje je bila kirurška ambulanta i da molim sestru tamo da me kirurg pregleda još danas. Siđem i molim na šalteru da me prime. Sestra na kirurgiji pravi probleme i traži nalaz od punkcije. Kad evo mog dobrog duha, moje inženjerke i zauzme se za mene. Čekam. Primi me dr. Andrej Roth. Pregleda i nasmije se - bumo rezali, kaže. Bumo, velim ja. Možda nećemo morat sve, veli on. Kako bude, velim ja.

Čitam nalaze i tamo piše, na nalazu od UZV, NEOPLAZMA - nepravilni rubovi, 4 cm u promjeru, ali ja ne znam što je neoplazma.

Nalaz od punkcije stiže kasnije i tu se pokazuje da stvar nije baš bezazlena.
14. listopada, primljena u Institut. 15. listopada, jutro, zove me dr. Roth i pita pristajem li na to da se odstrani cijela dojka. Može, kažem, ne kanim loviti piletinu po plaži u ovim godinama.

U devet me guraju na nosilima u operacijsku dvoranu. Ne bojte se, kaže sestra. Ne bojim se, rekoh i ponovih riječi Patty Smith kako moram dočekati novi album Stonesa.

Budim se u sobi, ništa me ne boli, samo visi prozirna cjevčica iz tijela i kroz nju ide sukrvica.

Tri dana bolnice, punkcije seroma, isprva svaki dan, a poslije svaki treći dan. Zafrkancija s doktorom Rothom. Već prije operacije imam karte za dva koncerta. U Zagrebu su THE NATIONAL, IDEM. POSLIJE TEENAGE FUN CLUB, pa pitam doktora dok mi izvlači serom konjskom iglom, smijem li ići na koncert. Nekako je bio u to vrijeme i Halid Bešlić. Na koji koncert, pita doktor, na The National, velim. Može, veli Roth, a bolničar koji mu pomaže kaže da ste rekli na Bešlića, ne bi vas pustio. Pa na kog vam ja ličim, pitam. Svi se smijemo.

Stiže PHD. Mrcina je vrlo agresivna, ovisna o estrogenu i progesteronu. Kažu mi da je takvoj mrcini potrebno 6 godina da naraste toliko. Onkologica me gleda, vrlo je ozbiljna, i određuje kemo. Šest kemoterapija, TAC-protokol, tri citostatika, plus 25 doza zračenja.

Sve je trajalo do kraja lipnja 2011.

Poslije kontrole, vađenja krvi, mamografije, ultrazvuci, svaka tri mjeseca, pa svakih šest...

Pri zadnjoj posjeti rekoše da sam otpuštena, da prestanem s letrofarom krajem listopada. Letrofar je lijek koji, uprošćeno rečeno, blokira preostali estrogen u tijelu, kako se ne bi ponovo negdje neki mikrotumor uhvatio i napravio novo sijelo škampa.

Nijednom nisam zaplakala.

Bilo mi je važno samo da se još družim sa svojim kćerima i sa svojim mužem.
Nije me bilo strah.

Bojim se samo situacije da ovisim o drugome i da ne mogu do WC-a sama.
Ne bojim se smrti.

Ovo sam napisala samo zato jer i dalje viđam po institutu za tumore ljude, žene, preplašene i uplakane.

Danas imam osteoporozu, visoki tlak, valunge, oslabljeno srce, bolove u zglobovima, masnu jetru i trigliceride... Kad čujem Zeppeline, imam 17.
Nikad nisam doznala kako se zvala ona inženjerka koja mi je pomogla. Otišla je u mirovinu.

Izdvojeno

02. prosinac 2020 00:03