Kuća 48-godišnjeg Hrvoja Gregurinčića u Ulici Vladka Mačeka, kod stare bolnice u Petrinji, izgleda kao da je na nju pala granata.
- Ovdje živim s kćerkom, koja je nakon jakog potresa u utorak otišla kod kolegice u Veliku Goricu, te sa 78-godišnjom majkom koja je otišla tu blizu, u kuću od tete - kaže nam Hrvoje koji je nakon potresa u svoj dom primio nekoliko svojih sugrađana čiji su domovi još teže oštećeni.
Zadovoljan je što ima vode, te struje koja je došla u utorak navečer.
- Za Staru godinu došli su mi volonteri sanirati krov - kaže nam Hrvoje dok im dodaje crjepove.
Za Silvestrovo i Novu godinu će, nastavlja, jesti ono što se najbrže priprema.
- A to je malo odojka kojeg je ostalo od Božića i grah salata. Da nije bilo potresa bila bi itekako druga priča i išlo bi se negdje vani s društvom - dodaje naš sugovornik i napominje kako je na razrušenom centralnom petrinjskom Trgu Franje Tuđmana zabranjeno bilo kakvo okupljanje.
Među onima koje je Hrvoje primio u svoj dom je 44-godišnji Dražen Pavlović.
- Ne spavam doma jer je na krov pao dimnjak. Nesigurno je i jer tlo stalno podrhtava. Tako se doma samo odem na brzinu otuširati i presvući se, a kod Hrvoja ću dočekati Novu godinu.
Volonteri koji saniraju krov Hrvojeve kuće zadnji dan stare godine tako provode u Petrinji. Tu su i nakon što je pao mrak i ostat će sve dok budu mogli raditi pod čeonim lampama.
Volonteri su Siniša Pocrnčić iz Krapinskih Toplica, nekada vlasnik automat klubova, a zadnjih 10-ak godina gradi drvene kuće, zatim Denis Barišić, pa Luka Morsan iz Karlovca, inače komercijalist, te Ivan Kardum iz Zagreba, po obrazovanju profesor povijesti. Prije ove kuće u Ulici Vladka Mačeka sanirali su krov na kući u Ulici Matije Gupca.
- Mnogo ljudi me zvalo da trebaju pomoć, radi čega još par dana ostajem u Petrinji - rekao nam je Siniša Pocrnčić.
Stanovnicima razrušene Petrinje Silvestrovo je odlučila uljepšati i Marijeta Rimay, profesorica u školi u tom gradu, koja živi u Sisku.
- U Sisku je bilo strašno, ali ne koliko u Petrinji - kaže naša sugovornica koja potrebitima u Petrinji raznosi pakete iz sisačkog Caritasa.
- Ljudi jave što im je najpotrebnije - voda, brašno, mlijeko, hrana za male bebe. Vrlo su skromni. Nitko ne misli na vegetarijance, pa i njima donosimo hranu - kaže nam.
- Jednom sam bila na televiziji, nakon čega su me svi kritizirali jer me je novinarka pitala je li se u gradskoj upravi zapošljava preko veze. Na to sam rekla da što ja znam, valjda da, kao i svugdje drugdje, pa su me zbog toga izolirali - priča nam vesela 71-godišnja Mira Sremić kada smo je na cesti susreli i upitali za izjavu.
Razlog tomu što je vesela je što njen sin danas, na Staru godinu, slavi rođendan.
- Živim u kućici iza dječjeg vrtića u kojem sam radila 37 godina i u kojoj imam pravo biti do kraja života. U utorak su pala dva dimnjaka i od tada zovem tko će doći s dizalicama ukloniti ih s krova kako ne bi ti dimnjaci propali u kućicu koja je stare gradnje - kaže nam ta 71-godišnjakinja i dodaje kako nije strašljiva jer je, kaže, svašta prošla u životu.
Dok Staru godinu provodi tražeći dizalicu, za Novu godinu će kaže, doma sjediti i tugovati.
- Nije mi do jela, a frižider je pun. Imam sarme koje sam skuhala za Božić. Dečki po ulici nude i donose kruva, kojekakvih paketa s hranom...- kaže nam gospođa Mira, te prepričava što joj se događalo za vrijeme potresa:
- Onaj prvi slabiji potres, u ponedjeljak oko 6.30 sati, kod mene nije ništa srušio, ali me je jako prestrašio. Toliko da nisam mogla naći vrata sobe da izađem u hodnik. U mraku i panici nisam znala gdje idem i greškom sam u ušla u ormar čija vrata su se u trešnji sama otvorila.
Mihajlo Klobučar kaže da ga je situacija s potresom u jednom trenutku jako podsjetila na 90-te godine.
-Bojim se da će mnogi koji pomoć ne trebaju, tu pomoć maksimalno iskoristiti. Jer pomoć je došla za one koji su stradali, a uzimaju ju svi. Zbog toga sam jako ogorčen.
Nastavlja da dva dana nije imao struje, pa nije mogao na društvene mreže.
- Kad je struja došla onda čitate svašta - i divnih stvari i onih koje mi se ne sviđaju. Čitao sam komentare ljudi iz Sinja koji su htjeli doći ovamo i pisali su da mi žele vratiti što sam sa srcem 90-ih njima došao pomoći, ali sam im rekao da nema potrebe - kaže Mihajlo Klobučar.
Vodu u kući nije imao od utorka, tek je (u njegovoj Ulici Stjepana Radića) voda došla u četvrtak popodne.
- Naložit vatru ne mogu jer dimnjaka više nemam. Tlo se još trese, pa sa suprugom (koja je inače iz Glavica kod Sinja) spavam u autu, spustili smo siceve. Tako sam se u noći sa srijede na četvrtak bar naspavao, jer je prethodna noć bila besana - kaže nam taj 64-godišnjak.
Dok pišem ovaj tekst, tlo u Petrinji i dalje svako malo podrhtava.