StoryEditorOCM
ForumIN MEMORIAM

Puno više od redatelja partizanskih spektakala: postignuća Veljka Bulajića teško će netko ponoviti i nadmašiti

Piše Marko Njegić
3. travnja 2024. - 14:10

Ostali smo bez doajena i velikana jugoslavenske i hrvatske kinematografije Veljka Bulajića, i to baš nedugo nakon što je zagrebačko kino "Tuškanac" organiziralo retrospektivu njegovih filmova. Rođen 23. ožujka 1928. (vršnjak Jamesa Ivoryja) u crnogorskom mjestu Vilnusi, nakon čega se s obitelji prebacio u Sarajevo, a zatim i u Zagreb nakon Drugog svjetskog rata, Bulajić je poživio dug i plodan život. Nadživio je približne vršnjake poput Vanče Kljakovića, Krste Papića... i ostvario neka od najvećih postignuća unutar jugoslavenske i hrvatske kinematografije, ako ne i najveća, koja će teško netko ponoviti i nadmašiti.

Svjetski ugled

Kao stipendist Bulajić je otišao u Rim na studij režije Centro Sperimentale di Cinematografia i u biografiju upisao asistenturu ili volontiranje u ekipama talijanskih filmova s potpisom velikih redatelja kao što su Vittorio De Sica, Federico Fellini, Luchino Visconti, Giuseppe De Santis, Luigi Zampa...

image

‘Bitka na Neretvi‘ bila je raskošan spektakl

Ifa Film/United Archives/Profimedia/Ifa Film/united Archives/profimedia

Godinama kasnije, 1969., s Viscontijem je sjedio u žiriju Cannes Film Festivala, kao i sa Stanleyjem Donenom. To je inače jedan od dva puta da je Bulajić žirirao u Cannesu. Drugi put, 1980., sudjelovao je u žiriju s Kirkom Douglasom, a žirirao je i u Veneciji te na Moskva Film Festivalu s Fredom Zinnemannom.

Spominjući Cannes, Bulajićev redateljski prvijenac "Vlak bez voznog reda" (1959.) slovi kao prvi hrvatski film koji je igrao u glavnoj konkurenciji tog festivala; izvan canneske konkurencije prikazan je i "Pogled u zjenicu sunca" (1966.). S druge strane, Bulajićev "Rat" (1960.) našao se u konkurenciji Venecije. Konačno, "Bitka na Neretvi" (1969.) bila je nominirana za Oscara u kategoriji stranog filma, dok je plakat za taj spektakl radio nitko drugi doli legendarni slikar Pablo Picasso.

Hvalili su Bulajića čuveni filmaši Francois Truffaut, Andrzej Wajda i Orson Welles kojeg je on i režirao u "Bitki na Neretvi", kao i Yula Brynnera, Franca Nera i Hardyja Krugera, a Christophera Plummera i Maximiliana Schella u "Atentatu u Sarajevu" (1975.), odnosno poljsku filmsku zvijezdu Ewu Krzyżewsku ("Pepeo i dijamanti") u "Ratu" za koji mu je scenarij napisao scenaristički prvak talijanskog neorealizma Cesare Zavattini ("Kradljivci bicikla", "Čudo u Milanu").

image
Neja Markicevic/Cropix/Cropix

Ratna tematika

Bulajićevi filmovi privlačili su pažnju u svijetu, ali i kod nas, gdje su kao vješto režirani/ispričani i narodski orijentirani, s neskrivenim melodramskim emotivnim zanosom, nerijetko punili kina kao pravi blockbusteri, trasirajući usput trendove. Primjerice, "Rat" je bio prvi jugoslavenski distopijski film/film katastrofe, čiji naslov za strano tržište "Atomic War Bride" sugerira njegovu "atomsku" tematiku, u skladu s onim što se snimalo "vani" u datom periodu (strah od nuklearnog sukoba kroz priču o običnim malim ljudima).

Također stavljajući naglasak na malog čovjeka kao netko tko je sudjelovao u Drugom svjetskom ratu i bio teško ranjen, Bulajić je s "Kozarom" (1962.) definirao ratni partizanski spektakl i postao sinonim za najpopularniji žanr kinematografije bivše Jugoslavije, njezin vjerojatno najveći zaštitni znak.

Sedam godina poslije, raskošno producirana "Bitka na Neretvi" označila je komercijalni vrhunac tog tipa filma sa "spielbergovskim" sentimentom jugoslavenskog melosa ("Padaj silo i nepravdo"), citatnim dijalozima ("Koliko ti treba da srušiš most? Dva minuta. Ima da leti u nebo!") i akcijskim scenama mitraljiranja i eksplozija koje su bile u rangu sa svime što se snimalo u približnom periodu, "Bondovima" poput "U službi Njezinog veličanstva", tj. ratnim akcijama poput "Orlovog gnijezda" i "Dvanaestorice žigosanih".

image

Bulajić i Milena Dravić uoči svečanog otvorenja 60. Pula Film Festivala

Goran Sebelic/Cropix

"Bitka na Neretvi" je snimljena "uz pomoć vojske i ostalih državnih institucija", s najvećim zvijezdama domaće kinematogafije (Bata Živojinović, Ljubiša Samardžić, Boris Dvornik, Milena Dravić...). "Tito je dao naredbu da armija svojim uslugama podrži produkciju Jadran filma. Film sam realizirao u punoj autorskoj slobodi, a Tito ga je vidio tek na premijeri u Sarajevu", izjavio je jednom Bulajić i za njega se u tom smislu može reći da je bio Michael Bay svoga vremena (hollywoodski blockbuster-maher isticao je da je na direktnoj liniji s Pentagonom dok snima).

Individualno i kolektivno

Upravo zato, na Bulajića se isključivo gleda(lo) kroz prizmu politike i ideologije, kao "sistemskog" režisera partizanskih spektakala, žanra čiju je mitologiju osobno utemeljio s "Kozarom", ali i poslao ga u povijest 21 godinu kasnije s "Veliki transportom" (1983.). Ta percepcija, međutim, baš i nije pravedna: Bulajić u neujednačenom, ali vrijednom opusu ima puno više nepartizanskih/neratnih filmova, a neki od njih nisu epopeje poput "Kozare" i "Neretve".

Recimo, "Pogled u zjenicu sunca" bio je sve samo ne "šmajserski" partizanski spektakl, već komorna, egzistencijalna, psihološka ratna drama "survival" tipa, fokusirana na četiri partizana (Antun Nalis, Bata Živojinović, Faruk Begolli i Mladen Ladika) dok polako pucaju po šavu suočeni sa zimom i gladi nakon što ih je neprijateljska ofenziva "odsjekla" od ostatka vojske. Na koncu konca, ponajbolji Bulajićevi filmovi, "Vlak bez voznog reda" i "Uzavreli grad" (1961.), nisu bili "partizanski".

image

Svjetska zvijezda Yul Brynner u sceni iz ‘Bitke na Neretvi‘

Producteurs Yugoslaves Associes-igor Film - Album/Album/Profimedia/Producteurs Yugoslaves Associes-igor Film - Album/album/profimedia

"Vlak bez voznog reda", o postratnim vlakovnim migracijama seljaka iz Dalmatinske zagore u Slavoniju, Baranju i drugdje, netko bi mogao zamijeniti za talijanski neorealistički film da likovi ne pričaju "naški". Realistično-naturalističku estetiku i duh talijanskog neorealizma Bulajić je umješno preselio u jugoslavensku kinematografiju i dao mu lokalnu autentičnost.

U svakom drugom kadru nazire se njegov osjećaj za epsku mizanscenu i masovke, ali je prvenstveno režiran u slavu malog čovjeka (nečijih očeva, majki, djedova i baka) i posredno kolektivnog duha te optimizma i nade u zajedništvo i bolju budućnost, baš kao i "Uzavreli grad" na temu postratne YU industrijalizacije i urbanizacije, s naglaskom na grad Zenicu.

Oba filma su pozicionirani na razmeđi individualnog i kolektivnog, kao i sjajni, slično intonirani dugometražni dokumentarac "Skoplje ‘63." (1964.) o silnom potresu koji je u godini iz naslova uzdrmao makedonsku prijestolnicu. Zanimljivo, iste večeri kad je Bulajić umro u Zagrebu potres je pogodio njegovu rodnu Crnu Goru. Ima tu neke simbolike.

Uvijek spreman za komentar

Bulajić je bio jako uljudan, uvijek spreman dati neki komentar potpisniku ovih redaka u vezi neke filmske teme i pokojnih kolega. Bio ga je užitak slušati. Nedostajat će mi njegov ugodan glas.

Hoćemo li vidjeti ‘Bijeg do mora‘?

Posljednji Bulajićev film je ambiciozni, no osrednji "Libertas" (2006.), osim ako ipak ne vidimo "Bijeg do mora" koji se snimao prije nekoliko godina, ali nije posve dovršen.

25. travanj 2024 00:21