Koliko jezika govoriš, toliko ljudi vrijediš – uvijek se govorilo – stoga su poligloti među nama bića unaprijed vrijedna naše naklonosti i divljenja. No, što s hiperpoliglotima, onima čija je sposobnost učenja i korištenja jezika takva da su zaslužili svoj posebni klub? Kakva li je to tek blistava, učena reprezentacija?
Na svjetskoj razini, imamo i svog aduta, a riječ je o Ani Dumančić, prvoj članici HYPIA-e, međunarodne organizacije koja okuplja takve multilingvalne ljude:
- Prošla sam pisane i usmene provjere, obavila formalnosti i postala članicom HYPIA-e, sa šest jezika na C razini: to su hrvatski, turski, španjolski, portugalski, talijanski i engleski. Služim se i francuskim, imam osnovnoškolsko znanje njemačkog, a u pisanom obliku imam i osnovno razumijevanje još barem toliko jezika – govori nam šarmantna 41-godišnjakinja rođena u Zadru, koja je za Slobodnu Dalmaciju već dala intervju nakon što je napisala svoj roman “Pravi se da si normalna”.
Ana je inače prevoditeljica koja živi između Zagreba i Turske, u Denizliju, sa svojim suprugom, prof. dr. Feridunom Acarom, a u glavni grad Hrvatske redovno se vraća svojoj djeci, 18-godišnjem Nikši i 14-godišnjoj Maji.
- HYPIA okuplja ukupno 311 članova iz 65 zemalja, a potpredsjednik, Argentinac Matias Barmat obavijestio me da sam prvi i zasad jedini član iz Hrvatske. Među članovima je 27 posto žena. A osnivač udruge je hiperpoliglot, diplomat i znanstvenik Usman W. Chohan, Pakistanac iz Kanade - kaže nam Ana, koja se od najranije školske dobi isticala sposobnošću pamćenja i razumijevanja teksta. Čitala je puno, kaže da iz toga doba još napamet znade dijelove “Priča o grčkim bogovima”. A prvi strani jezik s kojim se susrela je talijanski, i to u vlastitoj obitelji koja je ljeta redovito provodila u njihovoj kući u Bibinju.
Prvi je bio talijanski
- Talijanski se u našoj kući uvijek govorio jer nam je djed bio Talijan pa se iz kurtoazije prema njemu koji nije govorio hrvatski u njegovu društvu koristio talijanski. Međutim, talijanski sam dobro naučila tek kad smo se za vrijeme rata preselili u Italiju. U vrlo kratkom vremenu smo ga moja sestra blizanka Nikolina (prva doktorica neurokirurginja u Hrvatskoj - op.a.) i ja naučile toliko dobro da nitko nije mogao znati da nismo izvorni govornici. Išle smo u normalne redovne škole, slijedile nacionalni program, bez popuštanja – sjeća se.
Engleski je u njezin život ušao u tinejdžerskim godinama:
- Tada sam predano počela slušati muziku i engleski jezik mi je postao interesantan zbog - Jona Bon Jovija. Očarala me njegova glazba, pa sam nabavila tekstove pjesama i prevodila ih kako sam znala i umjela. Kad malo bolje razmislim, ti su stihovi udarili temelje mom glavnom izvoru zarade. Poznavati mnogo jezika je lijepo, donosi određeni ugled u društvu i osobnu satisfakciju, ali primarna je ipak primjena radi osobne koristi – komentira prevoditeljica.
Onda je došao red na španjolski koji je Ana i diplomirala, a poslije se posvetila učenju portugalskog.
- Sa španjolskim me upoznala mama koja nas je uvela u svijet meksičkih sapunica. U bilježnicu je zapisivala što je Jose Fernando rekao Emperatriz, a sestra i ja smo se svađale koja će je prije čitati kad bismo došle iz škole. Prije spavanja bi onda prepričavale jedna drugoj ključne točke dnevne epizode i glumile glavne scene dijaloga, sve na španjolskom. Kad smo tražile da nas se upiše na tečaj, mama nas je upisala na prvi stupanj, potpuno nesvjesna činjenice da smo mi već bile na konverzacijskoj razini.
Latinski je ‘master key’
Inspiracija za glumu na španjolskom me nije pustila ni u vrijeme studiranja, kada sam aktivno glumila u improviziranoj družini zagrebačke katedre za romanistiku pod mentorstvom naše lektorice Palome Ponce Gonzalez.
I portugalski sam počela učiti od prvog stupnja iako sam već bila “konverzacijski stupanj”, a to sam savladala spontano i opet zbog glazbe.
Počela sam slušati “bossa novu” negdje 2000. godine, kad sam i kupila svoj prvi Španjolsko-portugalski komparativni rječnik i jednu portugalsku gramatiku na talijanskom i počela je iščitavati. Išlo je brzo, a još brže nakon što sam u ljeto 2003. završila na Piazzi del Popolo na rimskom koncertu Caetana Velosa; sljedeće dvije godine nisam slušala ništa osim Caetana. Povadila sam sve riječi omiljenih pjesama i živjela s njima, u njima i kroz njih – smije se Ana.
Jezici su joj lako ulazili “u uho”, a Ana smatra da je to zbog poznavanja latinskog jezika:
- Latinski je “master key” koji otvara vrata učenju ne samo jezika. Njegovo učenje otvara nove sinapse u mozgu koje ostaju zauvijek. Latinska gramatika je kao najprofinjeniji oblik primijenjene matematike. Svaki napor uložen u učenje latinskog vraća se višestruko na najneočekivanije načine te ga stoga ne valja zanemariti. Ja još od srednje škole imam svoj latinski set knjiga, a kupila sam si i nova izdanja, i svoj osobni glosar sa sentencama koji rado dopunjavam – veli ova energična 41-godišnjakinja.
No, s turskim se poprilično namučila i učenje toga jezika razlikovalo se od svega do tada poznatog:
- Turski sam naučila kroz krv, znoj i suze, ni spontano ni lagano. Sintaksa je bila noćna mora, vokabular bez ikakve koherentne poveznice s ičim što sam znala otprije iz drugih jezika, a pokušaji konverziranja s izvornim govornicima uzastopni promašaji.
No, nisam odustajala, padala sam i dizala se jer sam ga učila iz ljubavi. Ne, prema jeziku, nego prema Feridunu, svom mužu, i prema Turskoj, da mogu reći zaista da je ta zemlja moj dom.
Ana je ‘glavna’ i ‘prva’
Prvi puta sam u kasnim tridesetima, ali baš morala naučiti neki jezik. Angažirala sam učiteljicu u Zagrebu i učitelja u Turskoj. Dolazili su ponekad i svaki dan na poduku. Ispisala sam preko trideset bilježnica glagolskih formi, prijevoda jednostavnih rečenica, bilješki iz razgovora koje sam vodila ili slušala... Preuzela sam razne aplikacije, slušala videolekcije, kupila sve knjige za učenje turskog i kontinuirano učila, analizirala i ponavljala.
Zaboravljala, ponavljala, ponovno zaboravljala, pitala Feriduna za značenje nekih riječi i po deset puta u istom danu, i tako očajavala, ali ne i odustajala – kazuje nam Ana, kojoj je vlastito ime postalo zanimljivo tek kada je u Turskoj shvatila da mu se tamošnji ljudi jako vesele. Ana na turskom znači “glavna”, “prva”, “najvažnija” i “majka”. A u Hrvatskoj je bilo tako rašireno i tako “obično”!
Najviše klijenata u svom prevoditeljskom Studiju Nixa ima naravno iz Hrvatske, potom iz Turske, SAD-a, Španjolske, Portugala, Mađarske i odnedavno i iz Kine. Najviše radi s engleskim, a najmanje, na njezinu veliku žalost, s talijanskim.
Vrijeme krati gledajući filmove na portugalskom i španjolskom, i to s turskim titlovima, kaže da joj je to jako zabavno i dobra vježba za mozak. U posljednje vrijeme privlače je nizozemski, danski i norveški jezik, a ljetos je u jednom trenutku kupila aplikaciju “Duolingo”, za učenje švedskog i kineskog.
Nije još zaključila svoju listu!