StoryEditorOCM
ForumZAŠTO NAM JE ĆIRO LAGAO?

Roditelji: Upomoć, imamo sina gay-nogometaša; Psiholog: Vaš sin je normalan, ali vi niste

Piše Damir Pilić / Slobodna Dalmacija
10. siječnja 2017. - 23:37
iStock-504454190

'Mladić je kao i svaki drugi. Na fakultetu prosječan, ali lud za nogometom, kolovođa u ekipi, cure su za njim ludovale. I trenirao je nogomet u jednom dalmatinskom klubu. Rekli bi neki, pravo dalmatinsko muško. E sada, tu sliku je "kvarilo" nešto. To sirovo domaće muško su privlačili drugi muškarci. Da, bio je gay. I imao je dečka, nekoliko godina starijeg kojeg je upoznao u – klubu. A obojica su imali cure. Dobro, glumili su da su hetero, usavršili su svoju prijevaru...

Kako su se prepoznali? Pa skužili su se preko jedne od mnogih smartphone-aplikacija za spajanje. E sada bi sigurno neki od vas pomislili da je ovo kakav početak scenarija nekakve američke teen serije. Ali ne, ovo je istinita priča koja umalo da nije imala tragičan kraj. Da su njih dvojica gay, otkrio je roditelj jednog od njih. Nazvao roditelje ovoga drugoga. I skandal.

Mlađi momak je razmišljao i o suicidu, ali su ga spriječili prijatelji. Ubiti se zbog čega? Upitali su ga prijatelji. Roditelji su obojicu poslali psihijatrima i znate što su im oni rekli: da roditeljima treba terapija, a ne dici. Još su im rekli da imaju dosta ovakvih slučajeva i da njihovi sinovi nisu ni prvi ni zadnji. Gay muškaraca ima u vojsci, nogometu, ma kako Ćiro svjesno lagao da ih nema i branio muškost nogometa. Inače, ovaj mladi dvojac je otišao iz Dalmacije.

Sretni su daleko od Splita, Splita u kojem, ako ćemo vjerovati statistikama o 8-10 posto gay populacije, žive tisuće takvih momaka. To nas podsjeća na još jedan slučaj (o kojem nam govori jedna psihologinja) kada je otac jednog Splićanima išao na rivu bacati kamenja na gay paradu, a doma je imao također sina koji je – gay. I zato, pazite ljudi, život ljudi doista piše romane...'

 

Zašto nam je Ćiro lagao

I tako se, na kraju dana, postavlja pitanje: zašto nam je Ćiro lagao? Ako nije posljedica dubokog neznanja, njegova znamenita rečenica da "u nogometu nema homoseksualaca" može biti promatrana jedino kao vic, po čemu je ovaj veteran među nogometnim trenerima i inače bio poznat.

Nešto slično je svojedobno, prije nekoliko godina, izjavio i tadašnji predsjednik Islamske Republike Iran Mahmud Ahmadinedžad, kada je kazao da "u Iranu nema homoseksualaca". Vidimo, dakle, da bi hrvatski nogometni trener Miroslav Blažević i bliskoistočni političar Mahmud Ahmadinedžad, bez obzira na vjerske razlike, imali zajedničkih tema uz kavu, uvjeravajući jedan drugoga u postojanje "idiličnog" svijeta bez pedera.

Stvarnost je, dakako, suprotna od njihove heteroseksualne vizije. Homoseksualaca ima u svim državama i u svim sportovima. Države se ne razlikuju po postotku homoseksualaca – koji se u svim društvima kreće oko desetak posto – nego po odnosu prema njima, odnosno po stupnju tolerancije koje pojedino društvo prema njima iskazuje. Tu možemo govoriti i o određenoj "zrelosti društva".

Hrvatsko društvo definitivno ne spada u najzrelija društva na svijetu, ali nije ni tako rigidno poput, recimo, društva Saudijske Arabije, gdje se homoseksualizam smatra smrtnim grijehom pa se tako i kažnjava – kamenovanjem do smrti. Nažalost, čini se da upravo naša Dalmacija prednjači u okviru hrvatskog društva po konzervativnim nazorima prema homoseksualizmu – što se zorno vidjelo po onom biblijskom kamenovanju, u stilu Saudijske Arabije, na prvom Gay Prideu u Splitu 2011. godine – pa se i ljudi homoseksualne orijentacije u Dalmaciji moraju prikrivati više nego u drugim dijelovima zemlje.

Potpisnik ovih redaka može se prisjetiti vremena otprije dva desetljeća, kada je kao zagrebački student psihologije radio na Telefonu za psihološku pomoć. Prvi poziv koji sam imao, prvog radnog dana, došao je iz jednog malog mjesta u okolici Splita: nazvao je jedan mladić, homoseksualac. To je i bio razlog što se javio: nije mu bio problem to što je homoseksualac, nego činjenica da kao takav živi tu gdje živi, te se ne usuđuje "outati" zbog mogućih reakcija okoline, za koje je (ispravno) naslućivao da neće biti nimalo nježne ni pozitivne.

Premda je izražavao vezanost uz svoj rodni kraj i zavičaj, bio je sklon tome da se preseli u Zagreb i zanimalo ga je što ja o tome mislim. Podržao sam ga u toj ideji i rekao mu da neće biti ni prvi ni zadnji koji je iz istog razloga iz raznih hrvatskih nedođija došao živjeti u hrvatsku metropolu. U razgovoru sam isticao svoje duboko uvjerenje da problem nije u njemu, nego u (pre)konzervativnoj okolini, na isti način kako ni psihijatri iz naše priče stručnu pomoć nisu ponudili mladom gay-nogometašu – jer njemu ne treba – nego njegovim roditeljima. Psihijatri su roditeljima time zapravo poručili sljedeće: "Vaš sin je normalan, ali vi baš i niste, kad tako reagirate."

Ne znam što je danas s tim čovjekom s Telefona za psihološku pomoć, ali znam da i danas traje ta migracija "seksualno nepodobnih" iz hrvatske provincije u hrvatsku metropolu. Tim putem je vjerojatno pošao i mladi nogometaš iz naše priče, skupa sa svojim partnerom. I to je, još uvijek, dobro rješenje. Odnosno, najmanje loše.

Jer, moglo je biti i puno gore. Mogao je ostati u svojoj dalmatinskoj sredini i biti izvrgnut nepotrebnom maltretiranju i šikaniranju. Mi zapravo ni ne razmišljamo o tome koliko mladih Dalmatinaca i Dalmatinki zbog svoje istospolne seksualne orijentacije trpi okolinski pritisak, pa mnogi od njih svoje živote provode praveći se da su ono što nisu i da nisu ono što jesu, umatajući svoj jedini život u celofan od magle i prinudne laži.

Uistinu, mnogo tinejdžera i mladih ljudi širom Dalmacije pati zbog nemogućnosti "outanja" ili zbog posljedica koje nastaju ako se na to usude. Naravno, to nije specifičnost samo Dalmacije – takve se stvari događaju i u onim dijelovima svijeta i zemljama koje smatramo najrazvijenijima.
Ponešto o tome progovorio je i novopečeni američki kardinal hrvatskih korijena, donedavni nadbiskup Chicaga, 67-godišnji monsinjor dr. Blase Joseph Cupich. Još kao biskup grada Spokanea u američkoj saveznoj državi Washigton, monsinjor Cupich je 2012. godine, uoči referenduma o istospolnom braku u toj državi, vjernicima poslao pismo u kojem im je rastumačio da ljudi koji zagovaraju izjednačavanje homo i hetero braka zapravo "duboko suosjećaju prema onima koji su hrabro odbili živjeti u strahu od odbijanja zbog seksualne orijentacije".

"To suosjećanje je posljedica tragične nacionalne povijesti nasilja protiv homoseksualaca, verbalnih napada na njihovo ljudsko dostojanstvo i samoubojstava tinejdžera koji su se nosili sa svojim seksualnim identitetom ili su zbog njega bili zlostavljani", napisao je tada aktualni kardinal, koji slovi kao nova zvijezda Katoličke crkve u Americi, liberalna snaga koja će je voditi kroz 21. stoljeće.

Stoga optimistički možemo zaključiti da današnjim i budućim mladim dalmatinskim homoseksualcima sviće svjetlija zora. Jednog dana ovakvi popovi doći će i u naše krajeve.

26. studeni 2024 12:59