StoryEditor
ForumPROŠLO JE 25 GODINA

Što bi se dogodilo da Oluja nije izvedena? Pet pitanja i pet odgovora o ključnoj akciji

Piše JL
1. kolovoza 2020. - 19:01
HANZA MEDIA

I 25 godina nakon Oluje, još uvijek se vuku mnogobrojni politički, povijesni i etnički repovi, ali i mnoga nagađanja kao i prijepori. Ako se stvari poslože s Olujom i Srbi iz Hrvatske budu dio obilježavanja, to će označiti lakšu njihovu integraciju, ali i spriječiti manipuliranja predsjednika Srbije Aleksandra Vučića s njima.

1. Što trebamo znati o Oluji sada nakon 25 godina?

Iako je prošlo punih 25 godina nakon “vojno-redarstvene akcije” Oluja još uvijek se vuku mnogobrojni političko-povijesno-etnički repovi, ali i mnoga nagađanja i prijepori. No, nekoliko stvari su nepobitne, ne ulazeći u “vojno-kriminalni” dio koji se uglavnom dogodio nakon same operacije i koji baca ružno svjetlo na jednu od najblistavijih vojnih pobjeda u hrvatskoj povijesti. Svakako da tu treba znati da je operacija Oluja bila legitimna vojna akcija Hrvatske, kojom je uspostavljen ili vraćen “državno-pravni” okvir na većini hrvatskog teritorija, koji je bio i međunarodno priznat. A upravo je međunarodna zajednica posredno i neposredno “amenovala” akciju, kao nešto što je okončalo ratnu agoniju na hrvatskom području.

Zapad je stao na hrvatsku stranu, a Moskva u tom trenutku nije izražavala pretjerano protivljenje. I druga, važna stvar, koja se često, baš u Srbiji, zanemaruje - Oluja je bila završetak rata u Hrvatskoj. Tih četiri-pet dana (86 sati) vrelog početka kolovoza 1995. nisu bili sve od “rata u Hrvatskoj”. On je trajao do tada već četiri godine. Paradržavna tvorevina SAO Krajina, osmišljena u beogradskim kabinetima SANU-a i Slobodana Miloševića, osnovana je tijekom 1991. godine, a već u kolovozu 1990. zapravo je napravljen njen “političko-etnički balvan” okvir. Iz te tvorevine istjerani su (a mnogi i pobijeni) svi Hrvati, a tijekom četiri godine s tog područja granatirani su mnogi hrvatski gradovi poput Zadra, Šibenika, Gospića, Karlovca, Siska, Osijeka, Vinkovaca, Slavonskog Broda, Županje, a dva puta je bio raketiran i Zagreb.

U tim napadima poginulo je mnoštvo civila i nevinih građana, a počinjena su i velika razaranja. Stoga se legitimnost akcije ne može osporiti. SAO Krajina je obuhvaćala više od trećine teritorija Hrvatske s oko pola milijuna stanovnika i praktički je prepolovila Hrvatsku i komunikacijski je praktički odsjekla. Olujom su sanuovsko-miloševićevski velikosrpski planovi doživjeli prvi poraz te su njihove namjere “preuređenja” bivše Jugoslavije time poraženi. SAO Krajina jest “zločinačka tvorevina”, ali time se ne može opravdati ni obezvrijediti progone Srba koji su se događali na ostalom dijelu hrvatskog teritorija tijekom 90-ih, u prvom redu izbacivanja s posla ili bezočnim otimanjem njihovih stanova i imovine. Na području avetinjske SAO Krajine prije rata je živjelo više od 250.000 Srba, a u ostalim slobodnim dijelovima Hrvatske preko 300.000, ali već tijekom rata do početka Oluje u Srbiju je otišlo oko trećine Srba iz Krajine, a iz ostalih dijelova Hrvatske oko 50 tisuća.

2. Što bi se dogodilo da Oluje nije bilo?

Ako odbacimo vojni aspekt Oluje i sve ono negativno u vojnom kontekstu što se također eksponiralo i što je ona nosila sa sobom, njen “politički” dio je od sudbonosne i krucijalne važnosti za Hrvatsku i njen opstanak kao punopravne i ispunjene države. Naime, tih su se dana 1995. godine, vodili pregovori o statusu Krajine, u famoznom planu Z4. Ako bi se realizirao taj plan, a srećom odbili su ga sami Srbi iz SAO Krajine, Hrvatska bi, prije BiH, dobila remetilačku “Republiku Srpsku”. Taj plan je predviđao da Krajina ima praktički visok stupanj političke autonomije, te je mogla blokirati bilo koju stratešku odluku, što bi bilo, kako je to lakonski definirao tadašnji ruski pregovarač Vitalij Čurkin “neka vrsta države u državi”.

U tom slučaju gledajući iskustvo BiH sa sličnim “okvirom” (RS i Federacija BiH), Hrvatska vjerojatno ne bi profunkcionirala kao punopravna i “normalna” država te bi vrlo vjerojatno i danas bila izvan NATO-a a vrlo vjerojatno i EU, ali s velikom mogućnošću da bude “ inicijalna kapisla” nekog novog ratnog balkanskog sukoba u ovih 25 godina. Nije teško pretpostaviti da bi Hrvatska potonula u potpuni radikalno desničarski mrak, pogotovo ako vidimo da nam se on nudi i nameće i danas u ovakvoj situaciji.

Dakle, s te strane, kada zanemarimo vojnu komponentu i zločine koji su se dogodili s hrvatske strane, Oluja pragmatično, hladno racionalno gledajući i prihvaćajući, ima neprocjenjivo značenje za budućnost i perspektivu Hrvatske kao cjelovite i “pune” države. Predstavnici SAO Krajine odbili su taj prijedlog, potpisavši time sami sebi “smrtnu presudu” bilo kakvim planovima o političkom “opstanku”.

3. Jesu li u Oluji i nakon nje počinjeni zločini od strane hrvatskih snaga?

- Na žalost, odgovor je potvrdan, što baca sjenu na tu, rekli smo, sudbonosnu operaciju. Dogodilo se nekoliko stvari koje su dio tog “opusa” koji zovemo Oluja. Egzodus oko 200 tisuća Srba iz “Krajine” se dogodio, a danas ga u Vučićevoj Srbiji uzimaju kao jedino što se dogodilo u Hrvatskoj u ratu, kao da je Oluja pala s neba i ničega nije bilo prije. Podsjetimo, a to pokazuju mnogobrojni dokumenti vojske i političkog vrha SAO Krajine ali i preporuka iz Beograda, da je evakuacija (kasnije pretočena u egzodus) planirana i dogovorena na relaciji Krajina - Beograd. Velika većina Srba bježala je iz SAO Krajine ne samo pred hrvatskom vojskom, bojeći se osvete, koliko od svijesti i straha onoga što su neki njihovi pripadnici činili i učinili tijekom svih godina rata. I odlasku Srba tada se vjerojatno radovao najveći broj Hrvata, nakon četiri godine ratovanja To nas podsjeća na priču o Bleiburgu, čija se tragedija nastoji prikazati kao cjelokupni “Drugi svjetski rat u Hrvatskoj”.

Uboge traktorske kolone odbjeglih hrvatskih Srba koje su zakrčile prilaze Beogradu uzimaju se kao jedina slika rata u Hrvatskoj. Slika očajnih ljudi (Srba) na traktorima je slika poraza sanuovsko-miloševićevske politike te frustracije i kompleksa koje ima današnja Srbija. No, kasnije se to pretvorilo i u to da je srpska manjina u Hrvatskoj sve ove godine glavna meta frustracija i opsesija ovdašnjih desnih političkih opcija. Srbi su i dalje neprijatelji, a kao takvi su izloženi napadima, brutalnom i prizemnom govoru mržnje. No, paleži i pljačka imovine Srba koje su se dogodila neposredno nakon Oluje, svakako su velika mrlja na toj akciji. Pogotovo ako znamo da je Franjo Tuđman izdao posebnu zapovijed da se čuvaju svi pravoslavni sakralni objekti, kojima ni cigla nije pala tijekom Oluje, a vojna policija odmah je stavila straže i čuvala ih od bilo kakvih neželjenih pohoda i pogroma.

Očuvane su sve crkve, pa i one sagrađene tijekom Krajine, dok su obiteljske kuće i imanja u tim mjestima popaljene i opljačkane. Dakle, mogla je postajati i još jedna zapovijed koja bi očuvala privatnu i društvenu imovinu. No, nije došla. Ali najveća sramota na Oluji su masakri u selima oko Knina - Gruborima i Varivodama, gdje su pobijeni Srbi civili, uglavnom starci i invalidi, koji su ostali u svojim kućama. U Gruborima je ubijeno šestero srpskih civila 28. kolovoza 1995. godine, a u Varivodama 28. rujna hladnokrvno je likvidirano devetero Srba. Još nitko nije odgovarao za ta djela. I dok se to ne izvede na čistac Oluja će imati mrlju. Nije na odmet reći, da i ministar Tomo Medved i predsjednik Sabora Gordan Jandroković, kao i mnogi s desne radikalne scene, znaju reći kako “svaka nevina žrtva”, kao i oni “ubijeni bez suda” imaju pravo na pijetet. To je mantra kada se radio o žrtvama Bleiburga, ali ako je to tako, onda svi oni trebaju otići u Grubore i Varivode i pokloniti se “nevinim žrtvama ubijenima bez suda”.

Upravo uzajamno priznanje “vlastitih” grijeha (odnosno svog naroda ili njegovih pripadnika koji su osramotili obje strane) i Srba za Krajinu i mnogobrojne zločine počinjene tijekom njenog postojanja, od Vukovara do Škabrnje ili Kijeva kao i Hrvata za odnos prema Srbima (otimanje stanova i izbacivanja s posla), ubojstvo Aleksandre Zec kao i priznanje zločina u Gruborima i Varivodama, zalog je da Oluja dobije zasluženi tretman i bude dio povijesti. Konačno, prošlo je 25 godina.

4. Tko je odgovarao za rat u Hrvatskoj?

Pritom ne treba izjednačavati i mjeriti zločine. No, iako se s desnog političkog spektra želi stvoriti dojam da je u Haag “hrvatska tamnica”, ovdje treba reći da prema Haaškom sudu za ratne zločine počinjenje na području bivše Jugoslavije, ni jedan Hrvat nije osuđen “zbog rata” u Hrvatskoj. Sudilo se generalima Anti Gotovini, Mladenu Markaču i Ivanu Čermaku, ali su sva trojica oslobođena optužnice. Podsjetimo samo da je general Mirko Norac, ali pred našim sudom, osuđen na 7 godina zatvora zbog ratnog zločina. S druge strane, 14 Srba suđeno je ili osuđeno zbog ratnog zločina počinjenih u Hrvatskoj tijekom rata.

Podsjetimo da je u Haagu zbog ratnih zločina suđeno 70 posto Srba, 20 posto Hrvata (onih iz BiH) te 10 posto Bošnjaka. Na sudu je zbog zločina u Hrvatskoj suđeno i predsjedniku Srbije Slobodanu Miloševiću, kao planeru i idejnom vođi ratnih pohoda na tlu bivše Jugoslavije, a da su zbog svoje umiješanosti u ratna zbivanja u Hrvatskoj osuđeni na duže ili kraće zatvorske kazne još Vojislav Šešelj, Veselin Šljivančanin, Pavle Strugar, Mile Mrkšić, Milan Babić, Milan Martić, Miodrag Jokić, a sudi se još Franku Simatoviću i Jovici Stanišiću (njihove oslobađajuće presude su poništene, a između ostalog na teret im se stavljaju i zločini koje su počinili ili naredili u Hrvatskoj), a prije kraja suđenja umro je Slobodan Milošević te Goran Hadžić, a Slavko Dokmanović, ratni gradonačelnik Vukovara se ubio. Miroslavu Radiću se sudilo, ali je on oslobođen.

5. Priznanje odgovornosti?

Srbi iz Hrvatske, ali i njihovi nalogodavci iz Srbije, trebaju biti svjesni svog dijela odgovornosti i krivice. Isto tako hrvatske vlast i obrazovni sustav bi morali smoći snage priznati crne mrlje i zločine i nepravde koje su činjene Srbima. No, iako smo svjesni i hrvatskog dijela odgovornosti, stvari su se tako odvijale krajem 80-ih i početkom 90-ih da je Franjo Tuđman ipak posljedica politika Slobodana Miloševića, a ne obratno. Tuđman je isplivao nekoliko godina kasnije na strahu i dvojbama Hrvata zbog rasplamsanog velikosrpskog nacionalizma, na batinaškim antibirokratskim revolucijama, događanju naroda, usklicima “hoćemo oružje”, divljanju Karadžića po Bosni te Jugoslaviji po mjeri “svi Srbi u jednoj državi”.

Rat je pokrenuo Milošević i njegova je odgovornost za to potpuna, a na našu žalost, Tuđman je pristao da ga Milošević uvuče u svoje vrzino kolo “velikodržavnih” prekrajanja. Tuđman je bio žaba koju se lako natjeralo u močvaru. No, čak i kada je Milošević rušio hrvatske gradove i osnivao secesionističku Krajinu, Tuđman ga je i dalje smatrao svojim jedinim partnerom za razgovore, više nego Aliju Izetbegovića. Ako se stvari poslože s Olujom i Srbi iz Hrvatske budu dio obilježavanja, to će označiti lakšu njihovu reintegraciju, ali i spriječiti Vučićevo manipuliranje s njima - kako je kazao da je “predan svesrpskom jedinstvu” i “dogovorio se da Srbi gdje god živjeli ne idu jedni protiv drugih”. Gestom dolaska Borisa Miloševića u Knin i hrvatskih visokih dužnosnika u Grubore i Varivode simbolično bi se okončao rat u Hrvatskoj, ali i izmakao jedan veliki negativni adut iz ruku Aleksandra Vučića, kao što su parastosi za “srpske žrtve Oluje”.

Izdvojeno

01. kolovoz 2020 19:02