Recimo: neki John Smith, britanski državljanin, svakako stranac, bio je na jadranskom odmoru. U splitskoj regiji, i vraća se kući avionom. Testira se prije ulaska u zrakoplov, takav je propis, i pokaže se da je pozitivan na koronavirus. Poletjeti ne može, ali ni ostati na aerodromu. Eto problema...
Ili, ljetovao je s obitelji na Plitvicama, nije ni bio na moru, a aranžman je takav da se kući vraća zrakoplovom iz Splita, pa smo mu samo odlazna stanica. Za nevolju, i on pozitivan, otkrije se u Resniku. Prošlog ljeta takvih muka nije bilo jer su zračne luke bile zatvorene. A prije Dubrovnika i Zadra, gledajući iz Splita, drugog aerodroma praktički i nema. Pa svi navale u Kaštela. Ljetovali su u drugim županijama, ali lete iz splitsko-dalmatinske, koja onda pozitivne s aerodroma mora i zbrinuti.
Pa, kamo s o(t)pisanima?
Naravno, svatko će odmah reći - a Dubrovčani su još za Republike, kaži, prvi na svijetu, imali rješenje - u karantenu. I malo tko će dalje razmišljati o tom jasnom odgovoru. No, vidjet ćete u nastavku da iza karantene postoji cijela zanimljiva priča...
Na području Splitsko-dalmatinske županije (u vrijeme pisanje ovog teksta) u karanteni su se nalazila 24 stranca. Nije bog zna koliko, ali delta soj lako i brzo širi svoj utjecaj u ljudskoj populaciji, pa nije ludo očekivati da će broj pozitivnih gostiju rasti usred sezone, osobito nakon one lanjske, gotovo propale, pa su turisti još željniji putovanja. A domaćini turista. Jedni drugima tažit će tu žeđ, nadajmo se, već ozbiljnijih nuspojava.
Ako pitate Damir Gabrića, čelnika splitsko-dalmatinskog Stožera civilne zaštite, ovako će vam reći:
- Problem je pronaći odgovarajući smještaj strancima pozitivnima na koronavirus. Naravno, oni mogu ostati u apartmanima, kućama za odmor, hotelima ili drugim smještajnim objektima koje su bili unajmili, ali samo ako vlasnici nemaju ništa protiv i ako se svi - domaćini i gosti - pridržavaju donesenih epidemioloških mjera, a o smještaju su prethodno obavijestili županijski Nastavni zavod za javno zdravstvo. "Higijenski". Ali, ako smještaja nemaju treba im ga pronaći. I tu nailazimo na teškoće. Poduzetnici, hotelijeri, iznajmljivači... najčešće izbjegavaju ponuditi svoje objekte.
Plaše se negativne reklame, strahuju da će postati stigmatizirani u svojoj sredini i među potencijalnim gostima. Boje se da će doći na loš glas, da će im opasti posao i to baš u vrelini ljeta, kada pokušavaju nešto zaraditi i zaboraviti sve što ih je frustriralo lani.
- Nekako uspijevamo osigurati smještaj pozitivnim stranim državljanima, ali u teškoj diskreciji: u tom smo smislu možda kod privatnika pronalazili i više sluha nego u javnom sektoru.
Gabrić kaže da županijski Stožer na raspolaganju ima četrdesetak smještajnih jedinica s oko 80 kreveta u dva objekta: jednom privatnom u mjestu izvan Splita i u jednom javnom na splitskom području, što je zasad dovoljno. Međutim, do nekidan je i taj jedan privatni bio dostatan, ali broj zaraženih raste i valjalo je pronaći rješenje:
- Tražili smo od Nacionalnog stožera dodatne kapacitete, što smo konačno i dobili: osigarana je 21 soba s 50 ležajeva u objektu na području grada Splita čiji vlasnik nije privatnik. A kod privatnika na raspolaganju imamo 15 jedinica s oko tridesetak postelja.
Korisnici u tim objektima provedu desetak dana u izolaciji. Pitanje je tko podmiruje trošak boravka?
- Plaćaju ga oni koji u njemu i borave. Ljudi su većinom zadovoljni, ali ima i takvih koji bi platili i bolji smještaj, s više komfora i kvalitetniji, sadržajniji... Nažalost, možemo ih uputiti tek da ga pokušaju sami osigurati, ali uz opisano poštovanje mjera i obaveznu prijavu "Higijenskom".
Neki se nadaju i da će izolacijski režim u "svom" apartmanu ili kući biti liberalniji, pa je i to jedan od razloga d sami sebi srede "karantenu".
Prazne kapacitete koji stoje na raspolaganju stožeru, plaća Splitsko-dalmatinska županija. Evo primjera: onaj naš John Smith iz prve rečenice platit će svako noćenje s doručkom u "karanteni" privatnog vlasnika u mjestu izvan Splita 170 kuna plus PDV. Ako želi ručati i večerati u hotelu, dodat će još po 60 kuna svaki dan, uvećano za porez na dodanu vrijednost.
Svaki "prazan dan" u rezerviranom krevetu vlasniku objekta platit će Županija, konkretno 98 kuna plus PDV.
John može i u ovu drugu "karantenu", hotel u javnom vlasništvu na obali, ali će ga dan boravka stajati nešto više: od 265 do 325 kuna s PDV-om - ovisno o sobi s pogledom na more ili parkiralište - a ako hoće i jesti, dodat će još 70 kuna.
Hm, dosta skuplje, ali ovaj na obali svakako je skuplji od ovog udaljenijeg i kada se plaća puna komercijalna cijena. Tko će vam koncem srpnja i početkom kolovoza dati ikakav diskont, "akciju", bonus ili slično, svi se bore za kunu?!
A koliko karantenski objekt u javnom vlasništvu Županiji naplaćuje osigurani, ali prazan krevet, nismo uspjeli doznati. Kako čujemo, više nego privatnik čije sobe nisu blizu mora.
Svi se bore na istom tržištu, privatni i javni hotelijeri, a nikoga i ne možete natjerati na gubitak. Pa se manje lokalne jedinice često oslanjaju na većeg brata i šalju sve u Split.
- Možda bi se i moglo naći javnih objekata za smještaj, a da to nisu hoteli, ali tko bi u njima radio i bio na usluzi korisnicima pozitivnima na koronavirus: trebaju vam kuhari, sobarice, konobari, čistači... Vjerujte da je sve to vrlo kompleksno i krajnje osjetljivo, a svaki bi otok, sva općina i grad u našoj, ali i u ostalim županijama trebao imati nekakav karantenski smještaj, od čega svi nastoje pobjeći, pa se snalaze na različite načine, kaže Gabrić.
Naprimjer, Bračani su nešto ipak pronašli, pa nema potrebe da se organizira posebno vozilo s timom koji bi iz Splita otišao na otok po pozitivnog gosta i trajektom ga doveo do karantene na kopnu. Skupo je i složeno. Pa "svako" rješenje na otoku pomaže i olakšava život svima. Čujemo da je Splitsko-dalmatinska županija među najboljima u zemlji kada je karantenski smještaj u pitanju, a neke ga nemaju nikako.
- S privatnikom u mjestu izvan Splita imamo ugovor za lipanj, srpanj, kolovoz i rujan. A slali smo prethodno pozive na više hotelijerskih i sličnih kuća, gledali smo da objekti nisu baš u sredšima turističkih gradova, da su donekle zaklonjeni ili izolirani, da se može osigurati zatvoreni sustav, odvojen od komercijalnog dijela, ali javile su se tek dvije tvrtke, jedna s cijenom od koje boli glava. Ovaj objekt u javnom vlasništvu tada uopće nije bio ni zainteresiran... Zato smo na neki način i zahvalni poduzetniku izvan Splita s kojim smo se ipak uspjeli dogovoriti, a Naconalni stožer potrudio se oko naknadnog osiguranja kapaciteteta u državnom objektu, ističe Gabrić.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....