StoryEditor
ForumŠTORIJA O HEROINAMA

Svim čitateljicama Slobodna želi sretan Dan žena: evo kako su se kroz povijest borile s muškarcima i tražile svoja prava. Ali ta borba još nije gotova

Piše Damir Pilić/SD
8. ožujka 2021. - 00:00

Danas je Osmi mart, Međunarodni dan žena. Prilika da se baci pogled unatrag na povijest i postignuća ženske borbe, ali i da se sagleda dubina jaza između proklamirane ideje o ravnopravnosti žena i realnog stanja u društvu. Da se sagleda „stanje fakata”, rekao bi Krleža.

Premda se Dan žena danas više obilježava u ostatku svijeta nego u Americi, povijesna priča o ovom prazniku počinje upravo u SAD-u (isto vrijedi i za Međunarodni praznik rada - Prvi maj). Tako se za pratočku današnjeg Dana žena uzima 8. ožujak 1857., kad su tekstilne radnice u New Yorku demonstrirale zbog loših radnih uvjeta i niskih plaća, hrabro podnijevši policijske pendreke ranog kapitalizma.

U spomen na te odvažne radnice, prosvjedi 8. ožujka događali su se i narednih godina: najpoznatiji je onaj iz 1908., kad je više od 15.000 žena marširalo kroz New York tražeći kraće radno vrijeme, bolje plaće i pravo glasa. Konačno, Dan žena prvi put je službeno obilježen 8. ožujka 1909., također u SAD-u, deklaracijom koju je donijela Socijalistička partija Amerike.

Godinu i pol kasnije, u kolovozu i rujnu 1910., u Kopenhagenu se održava Međunarodni socijalistički kongres, a u sklopu njega i Druga međunarodna konferencija žena, na kojoj je – na prijedlog slavne njemačke socijalistice Clare Zetkin - službeno ustanovljen 8. ožujak kao Međunarodni dan žena.

Na čuvenoj fotografiji iz Kopenhagena među mnoštvom muških socijalista u prvom se redu vide tri heroine međunarodnog ženskog i radničkog pokreta: u sredini je poljsko-njemačka revolucionarka Rosa Luxemburg, dok se ispred nje za ruke drže Clara Zetkin i ruska marksistička feministica Aleksandra Kollontaj, koja će par godina kasnije, kad u Rusiji na vlast dođu boljševici, postati prva žena u svijetu koja je ušla u sastav neke vlade.

image
Rosa Luxemburg
AFP

Srušile cara, dobile pravo glasa

Nakon što je u 1910. u Kopenhagenu službeno ustanovljen, već 1911. Dan žena je obilježen mitinzima u Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj i Danskoj, koji okupljaju preko milijun ljudi – tim skupovima usput je obilježena i 40. godišnjica Pariške komune.

Uoči Prvog svjetskog rata žene širom Europe 8. ožujka 1913. demonstriraju za mir, a potom se težište borbe za ženska prava iz Amerike i Zapadne Europe prebacuje u Rusiju. Tamo će se 1917., u razmaku od samo osam mjeseci, odigrati čak dvije revolucije – Februarska i Oktobarska – koje će značajno ubrzati emancipaciju žena. Glavnu ulogu pritom će odigrati briljantna boljševička intelektualka i bliska Lenjinova suradnica, agitatorica slobodne ljubavi i prauzor kasnijeg hipi pokreta - ranije spomenuta Aleksandra Kollontaj.

image
Aleksandra Kollontai
AFP

Masovne demonstracije povodom Međunarodnog dana žena u Rusiji, koje je te 1917. vodila upravo Kollontaj – a koje su po ruskom julijanskom kalendaru započete 23. veljače, dok je na Zapadu to bio 8. ožujka - bile su zapravo prvi revolucionarni korak u lancu februarskih događaja koji je doveo do abdikacije cara Nikolaja II. i formiranja Privremene vlade, koja odmah izglasava zakon kojim su pravo glasa dobile i žene. Tako je Rusija postala prva velika sila koja je ženama dala pravo glasa.

Ta građansko-buržoaska vlada ženama je dala i jednaka zakonska prava na bavljenje odvjetništvom i rad u državnoj službi kao i muškarcima. Bio je to veliki iskorak – ne samo u ruskim razmjerima – za patrijarhalno društvo, ali pravi, radikalni zahvat u patrijarhat otpočet će osam mjeseci kasnije, kad će Oktobarskom revolucijom na vlast u Rusiji doći Lenjinovi boljševici. 

Boljševici legaliziraju pobačaj

Čim su preuzeli vlast, boljševici pokreću svoj ambiciozni program oslobođenja žena i preobražaja obitelji. Liberaliziraju zakone o razvodu i pobačaju, dekriminaliziraju homoseksualnost i uvode niz reformi koje olakšavaju položaj žena. Tako je reformiranjem Zakona o braku i obitelji izjednačen pravni status žena i muškaraca - pa su oba supružnika dobili jednako pravo da zadrže vlastitu imovinu i zaradu – uz davanje punih prava izvanbračnoj djeci.

Kako smo rekli, važnu ulogu u radikalnom širenju prava žena nakon Oktobarske revolucije imat će Aleksandra Kollontaj, koja u prvoj boljševičkoj vladi (1917-1918) postaje narodni povjerenik za javno zdravlje, kao prva žena ministar u povijesti. Kako navodi Enciklopedija Britannica, „iskoristila je svoj položaj za preuređivanje ruskog društva, zagovarajući praksu slobodne ljubavi, pojednostavljenje postupka braka i razvoda, uklanjanje socijalne i pravne stigme vezane uz izvanbračnu djecu i različita poboljšanja u statusu žena”. 

Osobit doprinos emancipaciji žena Kollontaj daje kroz organizaciju „Zhenotdel” (feministički odjel ruske Komunističke partije), koju 1919. osniva skupa s francusko-ruskom revolucionarkom Inessom Armand. Zhenotdel radi na poboljšanju statusa i uvjeta za život žena u SSSR-u, kroz opismenjavanje i obrazovne kampanje (u muslimanskim republikama sovjetske Srednje Azije i kroz kampanje „uklanjanja velova”), a od proljeća 1920. izdaje časopis Kommunistka, koji se bavi „širim aspektima ženske emancipacije i potrebom da se trajno promijeni odnos između spolova”.

Utjecaj koji su Kollontaj i Armand imale na ruski komunistički vrh rezultira time da boljševici krajem 1920. legaliziraju pobačaj te ga čine besplatnim za žene: pobačaji se izvode u državnim bolnicama, na trošak države. Tako je boljševička Rusija postala prva zemlja na svijetu u kojoj je ženama abortus bio legalan, dostupan i besplatan.

image
Inessa Armand
AFP

Clara i Rosa izgubile ulice

Oktobarska revolucija dala je snažan povijesni impuls emancipaciji žena. I sâm vođa te revolucije, Vladimir Iljič Lenjin, javno je govorio o važnosti oslobađanja žena od kućanskih poslova kako bi mogle potpunije sudjelovati u društvu. Uskoro će ga Kollontaj nagovoriti da 8. ožujka postane državni praznik, što su kasnije usvojili i komunisti u Španjolskoj i Kini.

S druge strane, na Zapadu se Međunarodni dan žena od 1930-ih prestaje obilježavati, mahom iz ideoloških razloga, jer ga se vezivalo za socijalizam i komunizam. No „stanje fakata” doista je takvo da su se od svih političkih snaga u svijetu za ženska prava i Dan žena kao međunarodni praznik najranije – još početkom 20. stoljeća - i najčvršće založili Socijalistička partija Amerike i Komunistička partija SSSR-a (ova potonja tada još po imenu Ruska socijaldemokratska radnička partija).

Prva značajna svjetska ideologija koja je prihvatila ideju ženske ravnopravnosti bila je, dakle, ona marksistička (iako se mora reći da je Staljin kasnije poništio većinu emancipatorskih reformi iz Lenjinove ere), što baš ne služi na čast liberalima, a od konzervativaca po tom pitanju ništa nismo ni očekivali. 

Uglavnom, sve do sredine 1970-ih Dan žena slavio se prvenstveno u socijalističkim zemljama. No 1975. godine, koja je proglašena Međunarodnom godinom žena, Skupština UN-a proglašava 8. ožujka Međunarodnim danom žena, otkad se i službeno širom svijeta obilježava raznim simboličnim skupovima i marševima, a u više od 25 zemalja taj je datum postao i službeni praznik. 

image
Clara Zetkin
AFP

Zadnjih godina čak se i u SAD-u ovaj svečani dan sve više spominje i obilježava, čime se na neki način zatvara jedan stogodišnji povijesni krug, pa se ovaj praznik pomalo vraća i tamo otkud je u prvoj dekadi 20. stoljeća i potekao.

No i danas su u nekim zabačenim dijelovima svijeta ideja rodne ravnopravnosti i sâm Dan žena proskribirani kao nekakva komunistička podlost. Tako je i u Hrvatskoj nakon demokratskih promjena 1990. Dan žena bio prognan  kao relikt „mračnog režima”, a Clara Zetkin i Rosa Luxemburg izgubile su svoje ulice u hrvatskim gradovima. Godine su trebale proći da ovaj emancipatorski praznik – koji te dvije heroine simboliziraju - opet zadobije pravo građanstva.

Jaz dubok 1000 godina

Premda ga mnogi danas doživljavaju kao još jedan komercijalizirani blagdan, Dan žena predstavlja simbol povijesne borbe koja još ni izbliza nije okončana. Iako u većini svjetskih Ustava stoji da žene imaju jednaka prava kao muškarci, te se teorijski osuđuje rodna i spolna diskriminacija, stvarnost nije tako ravnopravna.

Potpuna politička, ekonomska i društvena rodna jednakost – što je bio krajnji cilj zbog kojeg se Dan žena prije više od jednog stoljeća i počeo obilježavati - još nije postignuta. Na globalnoj razini razlika u prihodima između muškaraca i žena vrlo se sporo smanjuje (prema podacima Svjetskog ekonomskog foruma, s postojećom brzinom napretka razlika u primanjima muškaraca i žena globalno bi nestala tek za 170 godina), a u većini društava žene su podzastupljene u visokim krugovima politike i biznisa. 

I u Hrvatskoj žene i dalje za iste poslove primaju statistički značajno manju plaću od muškaraca. I dalje ih se gleda podcjenjivački u odnosu na muške kolege, a nasilje nad ženama još uvijek se u dijelu javnosti opravdava njihovom „neposlušnošću”. Srećom, jačanjem pokreta #MeToo zadnjih godina na globalnoj razini, odnosno refleksima tog pokreta na naše prostore, ipak dolazi – pogotovo kod mlađih generacija - do promjene percepcije o tome što je u ophođenju sa ženama dozvoljeno, a što ne.

Kao primjer rodne ravnopravnosti u suvremenom svijetu ističe se pokušaj sirijskih Kurda da u svojoj autonomnoj samoupravi Rojavi – labavo organiziranoj u kurdskim enklavama na sjeveru i istoku Sirije – naprave emancipirano društvo: ne samo da kurdske žene imaju svoje vlastite vojne jedinice (YPJ) koje se bore rame uz rame s muškim kurdskim postrojbama (YPG), već je i civilna administracija Rojave organizirana po feminističkom načelu: svaku funkciju ravnopravno obavljaju jedan muškarac i jedna žena. 

Međutim, bez obzira na ove pozitivne „znakove vremena”, jaz između proklamirane ideje o ravnopravnosti žena i realnog stanja u društvu generalno je još uvijek „tisuć' ljeta dubok”, kao ona rijeka iz pjesme Maka Dizdara. Borba, dakle, nije gotova. Ovaj dan je samo podsjetnik na tu nedovršenost.

26. srpanj 2021 16:24