Zanimljivu analizu ruskog rata u Ukrajini napravio je Australski institut za stratešku politiku iz Canberre. Kyle Wilson, suradnik ove ustanove u Centru za europske Studije i bivši australski diplomat sa službama u Rusiji, Kini i Poljskoj, intrigantno tvrdi kako je Zapad u osnovi pogrešno shvatio ruske namjere u ovom pohodu i da to i dalje uporno nastavlja činiti.
Mnogi ne shvaćaju da je ruski lider Vladimir Putin, po svojim kriterijima, vjerojatno osobno zadovoljan razvojem 'specijalne vojne operacije' u susjednoj zemlji, tvrdi analitičar, a u nastavku je ponudio i tumačenje zašto je to tako.
Zapadni svijet dugo (i pogrešno) pretpostavlja da Rusija pod Putinom ima predodžbe slične njima o tome što znači biti svjetska sila, kao i da je ova zemlja nakon Drugog svjetskog rata prihvatila pravila međunarodnog poretka i baštinila vrijednosti slične neoliberalnoj ekonomskoj putanji. To je, međutim, krivo – smatra Wilson.
U Putinovoj glavi se cijelo vrijeme događa nešto sasvim drugo.
On je bio samo marginalno zainteresiran za izgradnju zemlje stabilnosti i prosperiteta na zapadni način. Umjesto toga, cijeli njegov projekt bio je usmjeren na izgradnju sposobnosti Rusije da bude nasilna, ekspanzionistička i velika svjetska sila, sa svim polugama moći koncentriranim u rukama jedne osobe.
Ruski prijevod 'velike sile' glasi velikaya derzhava, a ruska riječ 'država' proizlazi iz glagola držati, što znači krotiti ili stezati uzde u svojoj ruci. Putinov svjetonazor, naglašava australski analitičar, sukus je i kontinuitet pradavnih ruskih imperijalnih mitova.
Ova njegova opaska savršeno se poklapa s izrekom pokojnoga češkog državnika Vaclav Havela koji je ruski imperijalni mit odavno opisao jednom ciničnom rečenicom: 'S Rusijom je glavni problem taj što nikad ne znate do kud se prostire.'
Wilson skreće pažnju na rad povjesničara Stephena Kotkina, koji je izračunao da se Rusija u razdoblju od zadnjih 450 godina teritorijalno širila prema vani brzinom većom od 100 četvornih kilometara dnevno, pri čemu je rutinski obuhvatila čak 184 različite nacionalnosti ili etničke skupine. Ta se ekspanzija nastavlja i danas, poručuje Wilson i skreće pažnju svijeta da Rusija trenutno polaže pravo na otprilike polovicu čitavoga Arktika, polarnoga područja oko Sjevernoga pola površine veće od 13 milijuna četvornih kilometara.
Imperijalni karakter Rusije oduvijek je bio naglašen, ali ga je Zapad slabo uočavao. Na primjer, Putin je još 2005. osnovao komisiju za ispravke ruskih udžbenika povijesti, a proizveo je i poseban udžbenik za nastavnike povijesti u kojemu je jasno stajao članak koji kaže da 'većina ruske politički svjesne klase odbacuje postojeće granice Ruske Federacije, jer su one neadekvatne za zaštitu sigurnosti Rusije.'
Zatim je 2008. Putin napao Gruziju i zauzeo njihov teritorij. Rusi i danas nastavljaju postupno premještati svoju pograničnu bodljikavu žicu sve dublje i dublje u Gruziju, kaže Wilson. Šest godina kasnije, 2014., Putin je po prvi put izvršio invaziju na Ukrajinu, a ruske snage srušile su pritom malezijski komercijalni putnički zrakoplov, let MH17 Malaysia Airlinesa. Anders Fogh Rasmussen, koji je tada bio glavni tajnik NATO-a, odlazi u Moskvu i kaže Putinu: "Došao sam s paketom prijedloga za reformu ruskih odnosa s NATO-om." A Putin mu na to odgovara, i to pred kamerama: “Ne želim reformirati ruske odnose s NATO-om. Želim da se NATO ukine.”
Te iste godine, primjećuje Wilson, visoki ruski dužnosnik došao je u Chatham House, britanski kraljevski institut za međunarodne odnose u Londonu. Taj dužnosnik je tamo rekao: 'Putin nije toliko glup da misli da može ponovno stvoriti Sovjetski Savez, ali postoji jezgra bivšeg SSSR-a koja je zapravo naša - Bjelorusija, Ukrajina i sjeverni Kazahstan.'
Putin 2018. predstavlja svoja nova balistička oružja 'sudnjeg dana', te pritom poručuje Zapadu i Ukrajini: "Niste nas poslušali. Pogledajte ovo oružje i slušajte nas sada.”' Važan dio ove propagandne kampanje bila je ideja da Ukrajina nije država niti su Ukrajinci narod. Putin je to davnih dana rekao i Georgeu Bushu, no ljudi na Zapadu nisu pomno slušali.
Tijekom protekloga desetljeća Putin je snažno ubrzao remilitarizaciju Rusije. Jedan od pet rubalja državnih prihoda odlazi ruskoj armiji, ali sigurnosne službe i nacionalna garda te Putinova interventna policija od 350.000 pripadnika - također primaju još jednako toliko. U biti, tri od pet rubalja državnog prihoda odlazi na financiranje vojske koja će poraziti ruske strane neprijatelje, i na domaću vojsku koja će poraziti izdajnike, petu kolonu koja je protiv Putina. Sredstava za rat se time nagomilalo, za drugo ga nije briga.
Postoji izraz na ruskom koji glasi da se od nježnog srca ne kuju mačevi. To u praksi objašnjava ekstremnu rusku brutalnost prema civilima, u kombinaciji s gotovo potpunom ravnodušnošću i prema ruskim žrtvama. Putin će vjerojatno biti jednako ravnodušan, barem na srednji rok, i na ekonomske patnje Rusa prouzročene sankcijama.
Zdravlje ruske ekonomije ne definira se BDP-om, kao kod ostalih, napominje ovaj australski stručnjak. Rusija zauzima otprilike šestinu kopnene površine planeta, te između 5 i 25 posto gotovo svega na planeti, s iznimkama kao što su uran i rijetki elementi. Bajkalsko jezero sadrži jednu šestinu svjetske slatke vode. Nafta i plin ostat će važni izvori prihoda Rusije i sljedećih 30 godina, a pad ruske radne snage kompenzira se migracijom iz središnje Azije. Opasno se Zapadu zavaravati i korupcijom i odljevom ruske pameti koje u Rusiji doista masovno postoje, no zahvaljujući prirodnim bogatstvima ne nanose fatalnu štetu gospodarstvu.
Putin će se u razdoblju pred nama hraniti pukotinama u europskoj potpori Ukrajini, kao i pokušati iskoristiti nedostatak entuzijazma za borbu Ukrajinaca među državama u razvoju, gdje namjerno provocira krizu hrane, glad i neimaštinu. Kod kuće će pothranjivati propagandu da demokratske nacije nemaju dovoljno čvrst želudac za ruski način ratovanja i da Rusija, zbog svoje izuzetnosti, ima sposobnost podnošenja patnje koju zapadne zemlje nemaju. Gospodar Kremlja zbog svega trenutno vjerojatno nije nezadovoljan načinom na koji se stvari razvijaju, unatoč tvrdnjama zapadnoga svijeta da je invazijom na Ukrajinu napravio katastrofu za Rusiju.
Prema Kyleu Wilsonu, ruska blokada Crnog mora i uništavanje ukrajinske ekonomske infrastrukture Putinov su način da uskoro proglasi kraj Ukrajine kao održive nacionalne države. Usprkos velikim gubicima u napadu na Ukrajinu koje vjerojatno nije očekivao, Putin bi ratnu pobjedu lako mogao definirati i kroz zaključak da ako ova zemlja ne može biti reintegrirana u 'ruski svijet' i njegovo političko carstvo, onda je neće imati nitko.
Nijednoj normalnoj glavi takvo što ne čini se pobjedom, no svijet iz Putinova formata daleko je od zapadnih civilizacijskih gledišta i klasične 'normalnosti'.
