StoryEditor
FotoreportLEDENA BAJKA

‘Desant‘ na Plitivice: Naš nacionalni park ovaj je vikend bio poput zajedničke špice Dalmatinaca i Zagrepčana. Pogledajte prekrasne fotografije

Piše PSD.
17. siječnja 2021. - 21:00
Nikola Vilić/Cropix

Ne znan točno di se nalazim, mislin da sam u bajci – odgovorila mi je Ivana kad sam je zazvala mobitelom, a obje smo tog trenutka bile na Plitvicama.

Koliko god usporedba s bajkom nekome zvučala otrcana, nije mogla biti pogođenija, jer Plitvička jezera pod snijegom potpuni su odmak od realnosti koja je, ah, znate već kakva.

image
Nikola Vilić/Cropix

Ovog vikenda naš najstariji i najpoznatiji nacionalni park bio je nešto poput zajedničke špice Dalmatinaca i Zagrepčana dogovorene na pola puta od jednih do drugih. Prijašnjih godina subotom su se autocestom od Splita prema Zagrebu i Rijeci kretali auti skijaša prema granicama, a ovaj vikend, umjesto spremišta za skije na krovovima auta, tu i tamo smo vidjeli sanjke. Na stajalištu Prokljan sreli smo dvije Splićanke s djecom. Po odjeći je bilo jasno da su se opremili za snijeg.

image
Nena Vrkić, Vinka Lozić, Ivana Biljak i Tea Stanić iz Omiša
 
Nikola Vilić/Cropix

– Di ste krenule?

– A idemo negdi nać snig. Možda ćemo potegnut do Plitvica, pa nije to daleko.

I zbilja nije, vrlo brzo nakon tunela "Sv. Rok", već prije stajališta Zir, treba skrenuti na izlaz s autoceste Gornja Ploča. Pred naplatnom kućicom nakupilo se auta registarskih oznaka iz cijele Dalmacije i potom se u koloni vozilo do jezera. Što smo dalje milili prema Udbini i Korenici, to je uz cestu bilo više snijega, a učmala moždana aktivnost višetjedne zatočenosti zbog epidemije poskočila nam je kao u filmu kojemu se naglo ubrzala radnja.

image
Dvije splitske obitelji
Nikola Vilić/Cropix

– Vidi ovo! Klizalište u polju – pokazujem Nikoli lijevo od ceste.

– Nije baš debeli led, propa bi da kreneš po njemu. A koje je ovo polje?

– Nemam pojma – odgovorim mu, a uto se ukaže tabla s natpisom Bjelopolje.

– Sićaš li se stare ceste za Zagreb? Bila su dva restorana, zvali su se "Lijevo" i "Desno".

image
Sanja, Roko i Dina
Nikola Vilić/Cropix

– Je, vrtili su ražnje, mislin tu negdi oko Jošana. Nekad sam znala napamet ovaj put, a sad mi se čini da nikad ovuda nisam prolazila iako pamtim dio preko Plitvica, jednom nas je tu zaustavila policija. A sićaš li se Borja, svi smo se tu zaustavljali, sad je zatvoreno... – čavrljali smo dok prelazimo pedesetak kilometara do Nacionalnog parka.

image
Marino, Hajdi, Dora i Jure iz Splita
Nikola Vilić/Cropix

Pred kojim nailazimo na gužvu kakvu odavno nismo vidjeli nigdje. Sad zamislite one redove za kave u papirnatim čašama na splitskoj Rivi pa pomnožite s deset. Već na ulazu u parkiralište Nacionalnog parka redar nas upozorava da ulaznica više nema u prodaji osim ako ih nismo kupili online. A tek je ura do podne. Ma zamisli da smo potegli iz Splita pa da ne uđemo, nema šanse!

– Gospođo, ispala vam je rukavica – ljubazno me upozori jedna gospodična s purgerskim naglaskom i podsjeti me na onu odjevnu tlaku koja prati snježne radosti zbog koje se mnogi moji znanci vazda čude tolikoj ljubavi prema bijeloj padalini. Ma jučer bih ih ja pitala što misle o snijegu da su sa mnom ušli u Park pa stali na prvi vidikovac.

image
Nikola Vilić/Cropix

Pri pogledu na to čudo prirode točno sam znala da sam među sretnicima koji su, nakon prizora iz potresom razrušenog kraja i onih dnevnih brojki umrlih i bolesnih, upravo prošli kroz vrata raja. I svaka druga riječ koju bih upotrijebila da vam dočaram što sam vidjela naprosto je kičasta. A, priznajem, ne umijem je ni smisliti. Reći ću tek toliko da sam, dakle, zanijemjela vidjevši zelena jezera i slapove okružene bjelinom, a nebeski dizajner još dovršava sliku pa se sitne ledene pahulje, dok lagano propadaju, ljeskaju na suncu poput srebrnih šljokica... Nema smisla dalje, vidite da samo kvarim.

– Ovdi moramo napravit selfi – smije se nekoliko mladih Dalmatinaca i grupiraju se pred drvenom ogradom.

– Oćemo skinit kape, a?

Marine, makni se malo ulivo. Glava ti je tolika da se ne vide slapovi, ha-ha-ha....

Bornaaa, kaj sam ti rekla? Nemoj da bude kraval ak' nastaviš tak dalje – upozorava majka dječačića koji se razdragao u snijegu. A s njima je i pas.

Cika i šušur po stazama, uz put je tabla na kojoj piše: "Ne uzimaj niša osim slika, ne ostavljaj tragove i ne koristi ništa osim vremena". A Splićane u šarenilu ljudi ne možeš falit.

image
Nikola Vilić/Cropix

– Kad ste stigli? – pitamo društvance, četvero ih je.

– A mi smo još od četvrtka tu u Otočcu unajmili apartman – govori nam Dora Jakovčević, a društvu je s Hajdi, Marinom i Jurom.

– Volimo snig, tamo smo se malo sanjkali, a danas došli ovdi prošetat. Srića da smo još jučer kupili karte online.

– Aj guštajte!

Nailazimo na grupu koja čeka vlakić. Stali i mi, u blizini je automat za kavu i čaj. Dvoje mladih upozorava nas da je broj putnika ograničen zbog epidemije.

– A dokle će nas odvest? – raspitujemo se.

– Do broda.

Mi zamišljali onaj otvoreni autobus kao po Splitu, a došlo njih nekoliko manjih zatvorenih na električni pogon, nalik su kamperima. Ljudi stavljaju maske, stvarno, epidemija je zaboga, mi skoro zaboravili. Sjetili smo se onih s Dalekog istoka kako bi na Plitvice pristizali s maskama, a mi ih u čudu gledali.

– Pomalo, svitu. Najprin dica i žene, pa onda mi – čuje se Dalmatinac kavalir.

Veselo je u busiću dok se vozimo dvadeset na sat uskim putem kroz šumu.

– Aj vidi koliko ima od Sjevernih vrata do Bena. Kilometar i po, jesan ti reka. Aj sad ukucaj nek ti pokaže koliko ima do Instituta... – ćakula onaj kavalir s tinejdžerom do sebe.

– Oprostite, čujem da ste iz Splita – obratim mu se pri izlasku.

image
Nikola Vilić/Cropix

– Jesmo, jesmo. A šta triba? Za "Slobodnu" reć par riči? Aj, oćemo kad je za "Slobodnu". Došli smo u petak, tu smo u jednom apartmanu. Famozno je, mi smo vam sestra i brat s dicom – predstavi nam se Tomislav Plazonić. Tu je sa sinom Jakovom i kćerkom Lanom, u društvu sa sestrom Dianom, a ona je povela sina i kćer, Davida i Ivu Kudrna.

– Mi smo vam ovde svi braća sa sestrama, ha-ha... – prisnaži Tomislav.

Svi su i inače rekreativci, često su po Marjanu, kažu da vole prirodu, a snijeg pogotovo. Nisu baš neki skijaši, ali vole se sanjkati.

Na pristaništu za brod opet red unedogled, a polazak je svaku uru. Pronalazimo Splićane koje smo sreli na Prokljanu. Sanja Ursić konačno nam se i predstavlja, a prijateljica ne želi. S njima su Roko i Dina, počinje nastava u ponedjeljak i ovo im je odličan provod prije toga. Mislili su da će se sanjkati, ali ništa od toga jer je Uprava Nacionalnog parka ipak zatvorila Mukinje, a nema ni opreme za najam.

– Svejedno je vridilo krenut na put jer smo oduševljeni ovim, pravu stvar smo danas učinili – kaže Sanja.

Minus dva su stupnja, ali nema vjetra. Jezero je nepomično kao staklo. Na brodu smijeh, veseli su Dubrovčani, obitelj Kravarović i Prkoča. Kučak im zamalo upao u vodu pa se trese što od straha što od hladnoće, kutri umotan u dekicu i u sigurnom naručju vlasnice. Nisu naši psi s juga baš za snijeg, kad je ono u Splitu napadao, puno ih je oboljelo od išijasa. Inače smo ih susreli mnoštvo na plitvičkim stazama.

– Niste valjda jutros potegli iz Grada dovde?

– Ma kakvi, tu smo mi odsjeli već nekoliko dana.

– I? Šta kažete?

– A kažemo da je ovo prava oaza. Predivno je, a ovo smo prvi put zimi došli. Inače smo dosad bili već pet puta – kaže Antonija Prkoča, a uto suprug Pavo doda:

– Eto, napiši kako se dobro udala – na što izazva smijeh ekipe, a on se ne smete, nego ispali:

– Stavi da u mene u kući radimo samo ja i frižider.

image
Nikola Vilić/Cropix

Vidjeli smo puno i malo, za tri-četiri sata čovjek se ne može zasititi Plitvičkih jezera. Pogotovo što su Donja jezera zatvorena, a ni do Velikog slapa se ovih dana ne može osim na vlastitu odgovornost. Ne bismo, hvala. Drvene staze preko jezera zasute su snijegom, a trske se povile pod nanosima. Uspon je dug, a u ruksaku samo sendvič u foliji.

Na izlasku je kućica s toplim napitcima, porumenjele djevojke se smiju.

– Oćemo ovde uzet čaj? – pita Nikola.

– Ima van kuvanog vina, bolje van je – govori jedna od njih.

Evo ih, pomislim, i ove su naše.

– Iz Splita?

– Neee, mi smo iz Omiša – rekoše, kad ono, među njima i moja Ivana s početka priče.

– A ko bi se pripozna pod ovin kapama!

– Onda, baš smo bili u bajci, dobro si rekla.

– A baš.

Ajmo redom se predstavit i pozirat Nikoli: tu su, dakle, Ivana Biljak i Nena Vrkić s crnom kapicom, Tea Stanić s bijelom i Vinka Lozić pod žutom.

– I šta ćete sad radit kad se Park zatvori, di ćete?

– A malo ćemo se tu još grudat ka mala dica i to je to.

Veselo, cure! 'Ko se ne zna ponekad ponašati kao dijete, ne zna šta su gušti.

Ionako ćemo se začas svi vratiti u tmurne misli. Da, nismo zaboravili da je ovaj snijeg sada pokora u Petrinji i Glini, virus nije iščeznuo i netko danas ne umire od ljepote...

16. svibanj 2021 10:39