StoryEditor
KolonaKOJI JE SMISAO JAVNIH PRIZNANJA AKO IH NE DOBIVAJU NAJBOLJI I NAJZASLUŽNIJI

Evo desetak imena koja nikad nisu dobila priznanje Grada i Županije, a zavrijedili su...

Piše Ivica Nevešćanin
4. veljače 2020. - 12:00
magla1-200219

Svaki put kad u novinama vidim javni poziv - Grada Zadra ili Zadarske županije - za podnošenje prijedloga za dodjelu javnih priznanja, uhvati me zebnja da će i ovaj put neka od tih priznanja i počasti otići u „krive ruke” i da će oni stvarno najzaslužniji i najistaknutiji među nama opet biti zaobiđeni.

U zadnjih dvadeset i nešto godina ne sjećam se kada su svi oni koji su to stvarno zaslužili u toj godini i dobili javno priznanje. Najčešće nisu bili ni predloženi, niti je zbog toga nekome nešto zamjereno. Barem ne javno, iako je bilo i takvih slučajeva, kada su priznanja dobivali ljudi koji su sami sebe predložili, ili neki politički uhljebi slizani s garniturom na vlasti, ili neki nezaliječeni skribomani čija djela nitko ne čita, ili neki gradski klimavci „zaslužni” samo zato što su pristali biti instrument dnevne politike...

Sve to naravno ne znači da javna priznanja Grada i Županije nisu zasluženo dobili brojni pojedinci, grupe i kolektivi, tvrtke i ustanove, institucije i udruge, ali, kvragu, nema godine i dodjele da se ne dogodi kakav slonovski propust, da se nagrade ne dijele po logici „od stabla ne vidimo šumu”. To, opet ću ponoviti, ne znači da su gradonačelnici i župani za to izravno odgovorni, ali s obzirom na broj službenika, predstojnika, pročelnika, glasnogovornika, medijskih savjetnika i drugih potrkala oko njih, čovjek bi očekivao da makar imaju relevantnu informaciju, da im ta vojska zamjenika/savjetnika/pročelnika na vrijeme i kvalitetno, prema svojim afinitetima i područjima, predloži ili sugerira tko bi to i za što mogao biti ovogodišnji laureat.

Taj mehanizam prijedloga i dodjele, odluke kome će se zapravo koje godine dodijeliti neko javno priznanje, za nas sa strane ostaje trajno neproničan i krajnje netransparentan, a kao jedan (i jedini?) osigurač u tom procesu, Grad Zadar je ugradio uvjet da se predloženi kandidat mora složiti s nominacijom, odnosno da je spreman prihvati priznanje ako bude izabran. U protivnom bi teško bilo predvidjeti skandale, a i takvih je slučajeva bilo, da su predloženi i od politike načelno prihvaćeni na koncu odbili prihvatiti priznanja...

Zato je nezahvalno a priori tvrditi da je netko za neko priznanje bio zakinut jer možda taj netko nije ni htio biti kandidat za javna priznanja u Zadru i Zadarskoj županiji. Zašto, drugi je par rukava. Povijest javnih priznanja očito nije povijest apsolutno najboljih i najzaslužnijih, nego onih koje su drugi predložili i koji su na ta priznanja pristali. Izbor nagrađenih će baš zbog toga uvijek biti nesavršen, za neke nepotreban i potpuno besmislen, iako takva priznanja pojedincima daju određeni društveni ugled pa i status.

Jednom sam, priznajem, dobio poriv osobno predložiti neke ljude za koje sam po svom ograničenom sudu smatrao da zaslužuju javna priznanja Grada ili Županije, ali sam odustao. Kao novinar imam privilegiju kroz svoj posao javno ukazati na nekog pojedinca ili ljude koji nešto rade ili ne rade za ovu sredinu, i smatram to dovoljnom preporukom onima koji „po dužnosti” takve stvari trebaju pratiti i o njima voditi računa. Javna priznanja u sebi ipak dominantno uključuju meritokratske kriterije i bilo bi nekako logično da u tom ključu dobijemo i nagrađene.

Sve to pišem kako bih se mogao opravdati za imena koja ću ovdje spomenuti, ne možda sva i ne možda sve koji su ove, prošle ili zadnjih godina zaslužili neko javno priznanje, ali su to imena prije svega pojedinaca koji svoj posao rade sa strašću i ljubavlju, ustrajno i vrijedno, na osobnu i opću dobrobit, ne očekujući nikakva posebna priznanja za to. Nelagodno mi je što ću ih istaknuti - jer za to nemam njihovu suglasnost - ali bih pukao da ih ne spomenem, jer držim da su i oni i njihova djela to itekako zaslužili.

Onako kako mi dolaze u pamćenje, redom: Nenad Šestan, neuroznanstvenik sa sveučilišta Yale, kojeg je časopis Nature uvrstio među deset najvažnijih znanstvenika na svijetu, vjerojatno najveće ime u znanosti koje je Zadar ikad dao; Felix Šoletić, grafički dizajner u Hoolywoodu, dvostruki kandidat za nagradu Emmy; Dario Giergja, jedan od najtrofejnijih zadarskih košarkaških trenera svih vremena, počasni građanin u Belgiji; glumica Tihana Lazović, dobitnica međunarodnih nagrada, sudionica najuglednijih filmskih festivala i sve više europska glumica; Jadranka Baković, samozatajna ravnateljica Restauratorskog zavoda u Zadru, koja je spasila od propadanja i 13 godina obnavljala po nekima najvrijedniju sliku zadarskih i hrvatskih riznica, Carpacciov poliptih iz katedrale sv. Stošije; povjesničar Trpimir Vedriš, koji je istražio, doktorirao i napisao najvažniju knjigu o povijesti zadarskih zaštitnika, sv. Krševanu i sv. Anastaziji, nedvojbeno najbolji poznavatelj njihovog kulta; Lovro Valčić, briljantni programer koji je svoje znanje upregnuo u istraživanje Sjevernog i Južnog pola kako bi znanstvenim činjenicama potkrijepio nedvojbene dokaze o pogubnim klimatskim promjenama; Stanko Banić, bivši direktor Tankerske plovidbe, koji je sačuvao najvrijedniju zadarsku kompaniju od kriminalne privatizacije...

Niz bi mogao nastaviti gradonačelnik Biograda Ivan Knez, dobitnik „ordena izlazećeg sunca sa zlatnim zrakama i rozetom”, jedan od samo tri Hrvata koja je japanski car osobno odlikovao za povezivanje te daleke zemlje i Hrvatske; policajac Bore Mršić, čiji je krim odjel, uz podršku načelnika Antuna Dražine, u zadnje dvije i po godine podnio više kaznenih prijava i otkrio više počinitelja raznoraznih kaznenih djela, nego tri njegova prethodnika zajedno u punim mandatima; arhitekt Domagoj Diklić, predsjednik PD Paklenica (upravo slavi 120 godina postojanja!), koji je isprojektirao i uz pomoć volontera na Velebitu podigao najljepšu planinarsku kuću u Hrvatskoj; arhitekti Iva Letilović i Igor Pedišić, čiji su projekti realizirani u Zadru zadnjih godina (Mali Arsenal, postav Antike Arheološkog muzeja, Krletke, Kneževa palača...) pobrali brojne domaće i međunarodne nagrade i priznanja; Veljko Šagi, predsjednik šahovskog kluba Casper, čiji su članovi Karlo Mijić, Mario Ljubičić, Matej Levačić i Noemi Bedić, prošle godine postali prvi ekipni prvaci Hrvatske iz Dalmacije u šahu za mlađe uzraste, i čiji je model učenja šaha od najranije dobi Grada Zadra odlučio implementirati u sve gradske dječje vrtiće, kao pilot projekt kakvog nema nigdje u Europi...

Mogu se još navesti književne nagrade i priznanja Maše Kolanović, Želimira Periša, Stanislave Nikolić Aras, 30 godina umjetničkog rada glumice Tamare Šoletić, genijalni „Mediteranski armerun” Bruna Ćurka, Stipe Suraća i Marka Gržana, ali mislim da je poruka jasna.

Ovo je mali prilog protiv (ne)namjernog memoricida, kako ne bi pomislili da su javna priznanja koja dodjeljuje politika apsolutno mjerilo nečije vrijednosti ili valjanosti. Upravo suprotno, (pre)često su takva priznanja prigodničarska dekoracija za političke parade, bez jasnih kriterija i transparentne procedure. Možda su baš i zato ljudi koje ističem ostali izvan njihova dometa, a možda i ne žele biti u njihovom društvu. A možda, ne bih se čudio, „nadležni” nisu za njih nikada čuli. Već smo nekako navikli da ovi naši lokalni „bogovi” svijet mjere po sebi, pa se onda čini prirodnim i logičnim da oni koji su postali mjerilo svijeta izmiču njihovim kriterijima.

Nemo propheta in patria.

Izdvojeno