Japansko-zadarska priča bez Japanaca?! Od sushia ostala - suša, ali obraz osvjetlali domaći kuhari i spiza

Četvrti Tuna, Sushi & Wine Festival, koji je završio ovog vikenda, vjerojatno će biti i posljednji pod tim nazivom osim ako organizatori, u prvom redu Turistička zajednica grada Zadra, u nazivu manifestacije i dalje budu inzistirali na sushi poveznici s Japanom. Koje više nema. (Sushi ionako nije jelo od tune ni od ribe, već od riže, sve ostalo su dodaci)

Jer, ove je godine, u odnosu na prve tri, najvažniji dio festivala koncepcijski značajno promijenjen: umjesto promicanja japanske gastronomske tradicije i običaja, kao najvažnijeg dijela manifestacije po kojem je postala zanimljiva i prepoznata, organizatori su odlučili prostor dati domaćim proizvodima, ugostiteljima i gastronomiji.

Šteta je što se to dogodilo. Naime, TSWF je bio poseban i zanimljiv upravo zbog toga što je Zadar u osnovnoj ideji trebao postati svojevrsni referentni centar za distribuciju japanske kulture i običaja u ovom dijelu Europe, što je bilo zanimljivo Japancima, od kojih je i krenula ideja festivala, a Zadrani su po prijašnjem sinopsisu, koji je još trebalo po istoj stazi proširivati i obogaćivati, mogli imati ekskluzivan turistički događaj koji je s još nešto malo spektakla mogao privući određeni broj turista iz obližnjih zemalja i iz Hrvatske. Time bi se pokrpala turistički pusta veljača, jer ovih dana u naš grad i Hrvatsku stižu tek grupice Južnokorejaca, onih koje ne zanimaju Zimske olimpijske igre.

Teško da će osim njih turistička veljača u Zadru pribrojiti još kojeg gosta izazvanog TSWF-om. Ta je manifestacija jednostavno prestala biti "spoj i razmjena iskustava kulturnih, povijesnih i prirodnih resursa Hrvatske i Japana zajedno s gastronomskim doživljajem", kako su je ove godine deklarirali organizatori. Jer, nastup jedne japanske jazz pjevačice (iz Berlina) i performans jednog skulptora u ledu, koji je ostao u sjećanju sudionika gala večere u "Arsenalu", ma kako fascinantno vješt bio, onoliko koliko su trajale njegove ledene skulpture, ne mogu biti glavni sadržaj priredbe koja bi trebala približiti japansku i hrvatsku kulturu.

Točka poveznica

Sjetimo se, točka poveznica dviju udaljenih zemalja, velikog, moćnog, kulturološki potpuno različitog Japana i Zadra kao "predstavnika" Hrvatske, bila je tuna – mi je uzgajamo, oni je kupuju i pripremaju na milijun načina koje su nam htjeli makar simbolično pokazati. Hrvati su je prvi počeli uzgajati, a Japanci su im pokazali kako se ta riba može prirediti za tržište, na koje se sve načine pripremiti za jelo i kako je najbolje prodati. Tuna je i dalje tu, ali nije bilo Japanaca, točnije japanskih kuhara, ako izuzmemo Motohika Machizukija iz zagrebačkog sushi restorana "Takenoko" na gala večeri u Arsenalu, s kojom je festival i počeo i koja je bila i središnji dio cijele manifestacije.

Zanimljivo, svijetla točka te večeri bili su zadarski kuhari i ugostitelji koji su se dokazali kao maštoviti gastronomi. Pokazali su da su ponešto naučili od japanskih kolega u prethodne tri godine i da je "povezivanje kultura" u tom, gastronomskom dijelu imalo konkretan učinak: pripremili su gotovo 20.000 izvanrednih zalogaja, nastupili su na visokoj razini jednog vrhunskog chefa kakav je Hrvoje Zirojević te su svojim radom nadjačali koncepcijsku zbrku u kojoj se našao organizator. Jela nisu bila nužno "japanska", zašto i bi. Šteta je što njihovi kreativni zalogaji nisu zastupljeniji u svakodnevnoj ponudi zadarskih restorana.

Kao što je šteta i što je dio publike baš na toj večeri pokazao običaj koji je u potpunoj suprotnosti s japanskom kulturom, u kojoj je sramotno i necivilizirano baciti i zrno riže s tanjura. Iza "degustatora" u "Arsenalu" ostala je, na našu sramotu, hrpa nepojedene, bačene hrane.

Neupitno najbolji dio ovogodišnjeg TSWF-a svakako su bile kuharske radionice istarskog chefa Davida Skoke, koji se svojim ekonomično-kreativnim pristupom pripremanju jela od sirovine iz mora značajno približio japanskim standardima, ne na gastronomski copy-paste način, nego s poštovanjem čovjekova rada, namirnica, hrane i prirode. Vjerujemo da je Skoko tim svojim stavom inspirirao kolege koji su pratili radionice, njih 30-ak, da i sami promijene neke šablonske navike i standarde u čijoj su klopci u svakodnevnom radu.

Možda, na koncu, kad se već sve tako ove godine dogodilo, i nije velika tragedija što će dosadašnji Tuna, Sushi & Wine Festival ostati bez onog "sushi" u nazivu  i Japanaca u programu, dakle bez vještina egzotike s Dalekog istoka, što mu je do sada bila ključna točka prepoznavanja. Ali samo u slučaju ako organizatori kapitaliziraju stečena iskustva tako da ga transformiraju u nekakav domaći, mediteranski, dalmatinski, zadarski festival hrane, gastronomije, ugostiteljstva – kako god – koji će svojim sadržajima i suvislim i zanimljivim programima u turistima zanimljivijem dijelu godine moći pokazati sve ono što se ovdje sadi, bere, kupi, muze, uzgaja, lovi, prerađuje, kuha, jede, pije... Dakle, iako je ove godine došlo do totalne koncepcijske zbrke, iz nje bi se mogli izvući tim nekakvim tragom. Zadar i njegov kraj takvo što zaslužuju.

Ozbiljna bi to mogla biti priča, puno ozbiljnija od već dovršenog sushi izleta , ali samo pod uvjetom da je stvaraju ozbiljni ljudi na ozbiljan način. Oni koji, recimo, neće festival plave ribe organizirati u vrijeme ribarskog lovostaja ili bez Kaljana.