Je li nova Medićeva evidencija zaraženih zaštitila odgovorne a potaknula hajku na oboljele, te zašto postaje sve teže vjerovati ministru Berošu?

„Dakle korona virus je ispao po našem ministru 'popudbina' na putu u vječnost za sve one koji su imali neku dijagnozu. Jednim udarcem riješena dva problema. Jedan politički koji garantira uspjeh u borbi s Covidom-19 i drugi pravni da rehabilitira sve staračke domove u državnom vlasništvu. Jer kako će fiškali dokazati uzrok smrti od korone ako je pacijent bolovao od KOB pluća ili je imao anginu pectoris? Teško će fiškali dokazati da je korona ubila štićenika kada nisu ušli u statistiku. To je kao da dokažeš ubojstvo bez leša u pravnom smislu.”

Ovo je dio komentara jednog poznatog zadarskog liječnika objavljen ovih dana na društvenim mrežama, povodom izjave ministra zdravstva Vilija Beroša kako „većina pacijenata umire s virusom, a ne od virusa”. Beroševa izjava se može shvatiti kako oboljelima glave nije došao Covid-19, nego kronična bolest, a Covid ime je samo ubrzao odlazak s ovog svijeta. Ali se također može shvatiti kako su pacijenti s kroničnim bolestima mogli još godinama živjeti da se nisu zarazili opasnim virusom koji je njihovo „kronično stanje” pretvorio u letalno. I za što bi netko mogao odgovarati.

Teško je vjerovati da je ministrova izjava bila slučajna, odnosno da je slučajno izrečena baš u trenutku kada se diljem Hrvatske sve glasnije traži odgovornost – pojedinca i sustava - za eksplozije zaraze u pojedinim bolnicama i staračkim domovima. Kad se svakodnevno otkriva kako odgovorne osobe na rukovodećim mjestima nisu dobro radile svoj posao, da nisu bile birane po stručnim kriterijima nego instalirani kao politički uhljebi, da nisu pravovremeno reagirali kako bi spriječili širenje zaraze i tako ugrozili zdravlje desetina ljudi, a neke i neizravno gurnuli u smrt.

Iza Beroševih riječi nazire se da je sustav naprosto shvatio kako mu prijeti opasnost od sudskih tužbi, moguće i kaznenih prijava, i sad se pokreće široka kampanja relativiziranja odgovornosti. Od ravnatelja biogradske bolnice do ravnatelja doma za starije i nemoćne u Splitu, iznalaze se svakojaki spinovi ne bi li se oštrica javne kritike skrenula od onih koji pod svaku cijenu žele od nje pobjeći. Ali ne samo javne kritike. Pitanje je dana kada će se u taj „proces” uključiti neki odvjetnički ured s praktičnim savjetima za oštećene, u smislu koga i zašto nabolje tužiti, a baš takvog scenarija država se najviše pribojava.

WhatsApp post zadarskog liječnika motiviran je ministrovom izjavom, ali i pisanjem Zadarskog.hr o broju zaraženih povezanih s biogradskom bolnicom jer taj broj otkriva pukotinu koja vodi do istog bolnog mjesta, odgovornosti – pojedinca ili sustava – za eksploziju zaraze s kobnim posljedicama.

Na sreću, Hrvatska je daleko od talijanskog scenarija, a Zadarska županija unutar Hrvatske, zahvaljujući u prvom redu pravodobnoj reakciji epidemioloških službi, zasad još uvijek stoji dosta dobro. Kad se zapravo isključi slučaj biogradske bolnice, od ukupno 81 pozitivne osobe (uključujući jednog preminulog) u Zadarskoj županiji čak 70 ih je izravno ili neizravno povezano s biogradskom bolnicom. U samoizolaciji je još uvijek oko 120 ljudi povezanih s bolnicom, pribroje li se tome i kontakti, odnosno lokalna transmisija diljem Zadarske, ali i Šibensko-kninske županije, broj oboljelih za koje je bolnica bila izvorište zaraze raste na više od 80, i vjerojatno će ih biti još više.

Zadarski.hr je od početka epidemije posebno pratio broj zaraženih povezanih s bolnicom u Biogradu iz dva osnovna razloga. Prvi, ključni, iznio je epidemiolog Alan Medić (i nakon toga ga dvaput potvrdio), a taj je da se u bolnici nisu provodile mjere zaštite od virusa. Drugi, jednako važan, tiče se činjenice da je zaraza iz biogradske bolnice prodrla u zadarsku, a vrlo moguće i kninsku bolnicu, te da se lokalnom transmisijom proširila na cijelu Zadarsku i dijelove susjedne Šibensko-kninske županije.

Upravo zato je neshvatljivo uporno odbijanje ravnatelja Andrije Marcelića da, unatoč izričitom stavu dr. Medića, odbija prihvatiti bilo kakvu odgovornost za nastalu situaciju u Ortopedskoj bolnici. Jedini ispravni način da se ova situacija razriješi je istraga neovisne medicinske inspekcije koja bi utvrdila što se u Biogradu uistinu dogodilo. Ako je vjerovati obećanjima ministra Beroša, ali i župana Longina, do toga će doći nakon što se epidemija stavi pod kontrolu. U slučaju Marcelića možda i prije, jer teško je vjerovati da će mu politika nakon svega povjeriti još jedan mandat, na kojeg on očito računa.

U tom kontekstu, isprovociran novinarskim inzistiranjem na broju novooboljelih povezanih s biogradskom bolnicom, epidemiolog Medić je nekidan odlučio promijeniti način evidentiranja novozaraženih u županiji, najavivši da će od sada njihov broj prikazivati po mjestu prebivališta, odnosno gradovima i općinama, a ne dovođenjem u vezu sa žarištima. Nisu prošla ni 24 sata, a Medićeva se odluka pokazala u najmanju ruku dvojbenom. U namjeri da dokine isticanje izrazite razlike između službenih i novinarskih evidencija, i tako zapravo onemogući novinarska propitivanja odgovornosti za biogradsku bolnicu, Medić je zapravo učinio medvjeđu uslugu zaraženima, otvorivši na njih nehotice lokalnu „sezonu lova”.

Primjeri su svakodnevni. Od Paga do Bibinja, od Ražanca do Zadra. Podaci da se u malim sredinama „kriju” oboljeli probudio je hajkaški duh „zabrinutih građana”. Pogonjeni masovnom histerijom, uz pomoć suvremenih načina komuniciranja, oboljeli postaju meta svakodnevnog maltretiranja svojih sumještana. Otvoreno ih se stigmatizira, prijeti im se, njihove kuće označava na društvenim mrežama i otkriva identitet.

Puno je logičnije, i za interes javnosti opravdanije, pratiti zaražene s obzirom na izvor zaraze (žarište). Epidemiolozima je to uostalom polazišna točka, jer moraju rekonstruirati svaki kontakt oboljelog kako bi uspjeli što prije obuzdati širenje bolesti. Inzistiranjem na lancu zaraženih povezanih sa žarištem razotkriva se i dimenzija odgovornosti, ali se ne potiče hajke na bolesne po malim općinama. Još važnije, ne prekrivaju se uzroci širenja zaraze.

Kad bi sutra, ne daj bože, eksplodirala zaraza u nekom domu za starije, službena statistika bi po Medićevoj logici prebivališta preko noći povećala broj zaraženih u nekom Prkosu, Molatu, Jasenicama ili Stankovcima. Javnost bi tako dobila poluinformaciju o izvoru zaraze, a život tim ljudima i njihovim obiteljima u malim sredinama dodatno bi se otežao. Naime, u domovima za starije i nemoćne borave ljude s područja cijele županije i njihovo prebivalište je u tom slučaju irelevantno za okolnosti stjecanja zaraze. Zarazili se nisu kod kuće, nego u ustanovi ili bolnici u kojoj su boravili. I gdje ih je najvjerojatnije netko drugi zarazio.

Uvođenje evidencije oboljelih po prebivalištu više otupljuje novinarsku znatiželju i potiče lokalnu histerije nego što ozbiljno prati širenje lanca zaraze. Koji nerijetko počinje u nekoj javnoj ustanovi i povlači za sobom nečiju odgovornost, što nužno za sobom otvara brojna neugodna pitanja na koja nitko ne voli odgovarati.

U takvoj klimi, kao oblik samoobrane, naglo se budi famozna „liječnička solidarnost”, izmišljaju se nulti pacijenti, lobira se po fejsbucima i instagramima, ocrnjuju se novinari, javnosti se uskraćuju cjelovite informacije, koriste se strategije distrakcije za skretanje pažnje, a borba protiv virusa se pretvara u borbu protiv „unutrašnjeg neprijatelja”.

Uzde borbe protiv pandemije u takvim trenucima struka svjesno prepušta politici koja teško prihvaća odgovornost za neuspjeh. Svaki spašeni život predstavit će kao svoj doprinos, ali kad su u pitanju evidentni propusti, osuđuje se pojava, ali se ne traži odgovornost pojedinca ili sustava. To se zove zataškavanje i manipuliranje, izbjegavanje odgovornosti i vulgarna politizacija za koju nema opravdanja, bez obzira na težinu situacije.

Zato je dobro što je dr. Medić u petak na konferenciji za novinare ipak odgovarao na pitanja o povezanosti novo zaraženih s biogradskom bolnicom. Takvu praksu bi trebalo zadržati i u buduće, a isticanje evidencije po mjestu prebivališta valjalo bi gurnuti u drugi plan. Barem na neko vrijeme, makar za širu javnost. Tako se ne bi poticala paranoja koju dijele „zabrinuti građani”, a dobilo bi se na povjerenju građana.