U cijeloj toj priči o Mamiću i sucima, nedostaje mi jedna stvar. Nigdje dosad nisam primijetio da je neki od sudaca prozvanih za kriminal, korupciju, kleptomaniju, reketarenje, potkupljivost i varanje – a spominju se predsjednik Vrhovnog suda Đuro Sessa, predsjednik Županijskog suda u Osijeku Zvonko Vrban te suci tog suda Zvonko Vekić i Darko Krušlin – najavio da će Mamića tužiti za klevetu!
Da ih je taj besprizorni lik javno oklevetao, lažno optužio, nanio teške duševne boli, uništio ugled i karijeru, osramotio ih i svašta nešto. Nijedan. Najdalje je zapravo otišao sudac Krušlin. Kada su ga novinari pitali za komentar odgovorio je: „Upravo sam krenuo podnijet kaznenu prijavu protiv gospodina za lažno prijavljivanje, za kazneno djelo primanje mita i za moju zlouporabu položaja, a isto tako mu mogu najaviti da ću ga tužiti u parničnom postupku za naknadu štete”. Dakle parnica za naknadu štete, a ne kaznena tužbu za klevetu.
Predsjednik Vrhovnog suda Sessa bio je još koncizniji, on je preko glasnogovornika poručio da nema namjeru odgovarati na „apsurdne i neistinite tvrdnje” i to je sve što je Sessa poduzeo, nadajući se novom mandatu na čelu najviše sudske instance u Hrvatskoj.
Ne znam za vas, ali meni to zvuči nevjerojatno, za rubriku vjerovali ili ne. S iskustvom kojem imam zbog raznoraznih sudskih postupaka, pokrenutih dobrim dijelom od strane sudaca, ne mogu se načudi da su nam suci odjednom postali tako imuni na javno iznesene uvrede i prozivanja da su korumpirani, kriminalci, kleptomani, varalice, potkupljivi, reketari, i to bez ijednog dokaza. Neki ugledni zadarski kriminalci, primjerice, znali su podizati tužbe za klevetu kad bi ih mediji povezali s kriminalom, a sad sucima, tim mramornim stupovima našeg društva, ne smeta kada ih jedan pravomoćno osuđeni kriminalac otvoreno optužuje i blati bez, ponovit ću, ijednog dokaza. Slike koje su nakon Mamićevog istupa procurile u javnost, ako mene pitate, ništa ne dokazuje od onoga što im je prišio, osim da nekim sucima etički kodeks i slične trice znače koliko i lanjski snijeg.
Ali to već znamo, ako ne otprije, onda nakon Keruma i afere „Pršut”, koja je završila kako smo i predvidjeli, bez ikakvih posljedica za suce. Doduše, za jednog je suca utvrđeno da je prekršio etički kodeks, a za tri ostala da nisu, iako su sva četvorica zatečena u istim kompromitirajućim okolnostima, ali kako za kršenje etičkog kodeksa nisu predviđene nikakve sankcije, u osnovi je to bio još jedan trijumf travestije hrvatskog pravosuđa. Muči me i drugo pitanje: zašto suci nisu tužili medije koje su prenijeli Mamićeve optužbe bez dokaza, bez da su prije objave nazvali „drugu stranu” i pitali jesu li Mamićeve optužbe točne? Ako vam to zvuči glupo, bogami nije nimalo.
Nekidan sam bio u sudnici, već sam spominjao, kao svjedok zato što je Slobodna Dalmacija objavila autorizirani intervju predsjednika Općinskog suda u Zadru u kojem je on, imenom i prezimenom, prozvao neke svoje kolegice i kolege za nepotizam, nerad i raznorazne komplote kojima njemu, kao predsjedniku suda, rade o glavi. Neki suci su zbog toga tužili svog šefa za klevetu i naknadu štete, ali i novine jer su, zamislite, objavili autorizirani intervju s njihovim šefom, a prethodno nismo posumnjali da ono što on govori možda nije baš tako.
Koliko znam, sve što je naš sugovornik tada rekao još nitko nije osporio, uključujući cijelu nepotističku mrežu kojima su zadarski sudovi i odvjetništvo desetljećima isprepleteni, ali svejedno, neki suci smatraju odgovornim medije što smo kao novinari dali priliku predsjedniku suda da javno govori o njima i radu suda! Ne dakle pravomoćno osuđenom kriminalcu u bijegu od hrvatskih zakona na konferenciji za medije bez iznošenja dokaza, nego aktualnom predsjedniku suda, treću godinu za redom proglašenim najboljim sucem u Hrvatskoj, u autoriziranom intervjuu!
Evo još jedan primjer: za koji tjedan naći ću se u sudnici kao optuženik za kazneno djelo klevete koje sam, prema tužitelju, počinio tako što sam kao novinar na konferenciji za medije jedne političke stranke najprije postavio pitanje, a potom odgovor na postavljeno pitanje objavio! Moje potpuno logično pitanje, povezano s temom presice, tužitelj je protumačio kao dio komplota, po kojem sam ja kao novinar, po prethodnom dogovoru sa stranačkim prvakom, postavio pitanje, a on na njega odgovorio tako da bi tužitelja oklevetao!? WTF! Taj, navodno sporni odgovor prenijeli su svi mediji, ali tužen sam samo ja, osobno, ne i moj izdavač, za klevetu i komplot, iako sam jedini, od svih drugih medija koji su inkriminiranu izjavu uredno prenijeli, nakon tiskovne tražio očitovanje druge strane i uredno ga prenio!
Zašto, dakle, suci ne tuže medije koji su prenijeli ničim dokazane Mamićeve optužbe na svoj račun? Zašto protiv Mamića ne podnose kaznene tužbe za klevetu? Kako su nam to suci preko noći postali otporni na najžešće kritike, najgore uvrede i nedokazane objede?
Odgovor ne znam, ali mogu nagađati. Ako je, kojim slučajem, Mamić i rekao istinu to ne znači da ga suci ne mogu tužiti za naknadu štete. Kod nas, hvala zakonu i praksi Vrhovnog suda, mnogi tuže upravo novinare zbog objavljene istine, ako ta istina može naškoditi nečijoj časti i ugledu, osobito kada se radi o sucima, tim tankoćutnim stvorovima, blaženicima među nama smrtnicima. Nije važno što je objavljeno točno, provjereno i istinito, nego što takva istina kod njih izaziva duševne boli, uznemiruje njih i obitelj, potiče javni pogovor i osudu, komentare na društvenim mrežama i slične trice. U tom kontekstu vidim tužbu za naknadnu štete koju je najavio sudac Vekić. Ali zašto nema tužbi za klevetu?
Možda zato što je kazneni postupak nešto malo zahtjevniji od parnice za naknadu štete. Kazneni postupak, naime, ima nezgodan dokazni dio u kojem i jedna i druga strana iznose kojekakve fakte, dokumente i svjedoke kako bi obranili svoje pozicije. Takvi postupci nisu samo dugotrajniji i skuplji, već podrazumijevaju ulaženje u detalje, potencijalno otkrivanje raznoraznih imena, nevidljivih linkova, dubljih interesa, stvaraju širu sliku i objašnjavaju pravu prirodu odnosa, međusobnih pogodovanja, kupovine utjecaja, podmićivanja, ljubavnica, skupih darova, ljetovanja u Dubaiju i drugih pikanterija u vezama Mamića i sudačkog kvarteta, što bi objavom u medijima moglo biti puno neugodnije od dosadašnjih Mamićevih lapidarnih diskvalifikacija. Boje se da bi tjerajući lisicu mogli istjerati vuka. A možda i King Konga, trulo hrvatsko pravosuđe.
Po tko zna koji put: suci su državni dužnosnici i javne osobe, koji zbog zakonskih ovlasti i društvenog statusa moraju moći podnijeti veću dozu javne kritike od prosječnih građana, pa čak i nas novinara. O njima javnost ima pravo znati apsolutno sve što bi moglo utjecati na njihov posao: imovinu, bračne i izvanbračne drugove, prijatelje, poslovne aranžmane, svjetonazor, ponašanje...
Priča o Mamićevim sucima nije simptom, nego kronična bolest. Dogodila se u istom tjednu u kojem je Općinski sud u Kninu oprostio Josipi Rimac prebrzu vožnju; Općinski sud u Požegi praktički abolirao kumu bivše ministrice Žalac koja je pijana pregazila pješaka i pobjegla s mjesta nesreće, u kojem Horvatinčić i dalje uspješno odgađa odlazak u zatvor, a Ustavni sud poništava presude protiv Norca za naknadu štete žrtvama ratnog zločina.
Nepovjerenje građana u pravosuđe nije se dogodilo preko noći. Suci su nekada bili jamac sigurnosti, pravde i poštenja, a javnost ih danas percipira kao nestručne i potkupljive, kao korumpiranu kastu koja štiti jače a ne slabije. Kako takvi, ogrezli u nepravdi, mogu drugima dijeliti pravdu? Zato danas ljudi više vjeruju Mamiću nego (prozvanim) sucima.
Moj dragi prijatelj, vrhunski pravni znalac, kaže kako u društvu gdje moral ionako nije na nekoj cijeni prozivati druge, poglavito suce, za nemoral, nema velikog efekta. Teško je tu što dodati. Osim što bi nakon svega bilo pristojno od Đure Sesse da povuče svoju kandidaturu za mjesto predsjednika Vrhovnog suda.