Kako se živi u političkoj enklavi unutar hadezeovskog teritorija, koju i država i županija tretiraju kao prase u Teheranu?

Raspisali se ugledni kolumnisti, javljaju se kojekakvi prometni stručnjaci, iz naftalina iskaču bivši politički komesari za prostorno uređenje, na zadnje noge propinju se lokalni politički lešinari i teoretičari zavjere: Vir je nakaza, Vir je ruglo, Vir je urbanistički kaos, Kozari Bok na moru, leglo korupcije i nesposobne vlasti, mjesto s uskim cestama bez javne rasvjete i nogostupa... Zapravo je to, a ne neki pijani 29-godišnjak u obijesnoj vožnji, uništilo nevinu obitelj iz Križevaca, poručuju nam ”virske sveznalice”.

Ne bih htio griješiti dušu, ali sumnjam da je itko od tih medijskih proroka i bukača ikad bio na Viru, a ako je netko od njih nekada možda i bio, nije sigurno bio zadnjih dvadeset godina. Čuvene izjave Jerka Rošina iz 2004., izgovorene u notes baš niže potpisanom novinaru, za potrebe novog vala diskreditacije Vira danas opet postaju mjerna jedinica za izvrtanje teza, za podgrijavanje starih predrasuda i plasiranje novih stereotipova o otoku koji od 2001., kad je vlast tamo izgubio HDZ, pa do danas, može poslužiti kao školski primjer kako se osjeća ”prase u Teheranu”, odnosno kako izgleda život u političkim enklavama unutar hadezeovskog teritorija. I kome su u takvom političkom kontekstu državne i regionalne vlasti majka, a kome maćeha.

Taj odnos državnih i županijski vlasti prema Viru, ali i percepciju odgovornosti za infrastrukturne probleme na tom otoku, najbolje je jednom prilikom objasnio bivši načelnik Kristijan Kapović, sljedećim riječima: „Kad na Viru nestane struje, nije kriv državni HEP, nego načelnik. Kad na Viru nestane vode, nije kriv direktor zadarskog Vodovoda, nego načelnik. Kada netko pogine na županijskoj ili državnoj cesti, a više od 90 posto svih nesreća na Viru se događa na tim prometnicama, nitko ne proziva ŽUC i župana, Hrvatske ceste i ministra prometa, nego načelnika. Kad uz pozitivan prirodni prirast imamo najstariju zgradu osnovne škole, koja je napola ruševna, za to je kriv načelnik, a ne župan i Županija koji su osnivači škole. Kad se raspada virska riva, na kojoj se iskrca "pola" ulova ribe u Zadarskoj županiji, nije kriva Županijska lučka uprava, kriv je načelnik. Ako je netko na nekoga pucao na Viru, napao ga ili uznemirio, nije odgovorna država što Vir nema policijsku postaju, već načelnik. Ako na Viru preko ljeta, kad bude i po 50 tisuća ljudi, nemamo liječnika, nije kriv županijski Dom zdravlja i ravnateljica, kriv je naravno načelnik... Ako je za sve kriv načelnik, zašto mu županija i država ne prepuste odgovornost za ono što nisu u stanju održavati i čime nisu u stanju upravljati? Ali svim tim sustavima, i u Zadarskoj županiji i u državi, upravlja jedna druga, svi poznata stranka. I nije tako samo na Viru. Državi, regionalnoj upravi i politici takvo stanje odgovara. A narod, k‘o narod, napadaju i udaraju po onome koga znaju. Za druge, odgovorne, nije ih puno briga...”.

Istina, Vir je slovio kao sinonim bespravne gradnje, ali u tri kampanje rušenja bespravnih kuća na Viru (2001. za vrijeme premijera Račana, 2006. za vrijeme ministrice Matulović Dropulić i 2013. za vrijeme ministrice Mrak Taritaš), na Viru je ukupno uklonjeno oko dvjesto objekata. Međutim, samo u Istri porušeno je više od tisuću ilegalnih zgrada, a u cijeloj Hrvatskoj preko tri tisuće.  

Istina, legalizacija koja je ozakonila stanje na Viru, kao i na drugim dijelovima obale koje je uništila divlja gradnja, nije bila ni idealna ni sretna, ali zar je trebalo srušiti gotovo milijun bespravno izgrađenih objekata u Hrvatskoj, od kojih oko 800 tisuća samo na obali? Osim toga dozvole za gradnju izdavali su prije državni, a danas županijski uredi, a nadzor nad divljom gradnjom provodi Državni inspektorat, a ne jedinica lokalne samouprave. I kad je Općina Vir po komunalnim redarima pribavljala na desetke kršitelje zakona, državna građevinska inspekcija nije reagirala jer u cijeloj Zadarskoj županiji ima jedan ili dva inspektora!

Istina, Vir su prozivali za urbanistički kaos, ali prvi Prostorni plan za Vir donio je 2004. upravo ozloglašeni načelnik Kapović. I to deset godina nakon HDZ-ove uprave otokom pod kojom je procvjetao biznis nekretninske mafije. Prostorni plan je potom dopunjen 2007., ali samo zbog upisa kasnije zaboravljenog Zaštićenog obalnog pojasa (ZOP). I Prostorni plan i njegove izmjene nije pritom izradio neki tamo Kapovićev rođo ili tihi partner već, ni više ni manje, slavni Zavod za prostorno uređenje Zadarske županije. Kojim je ravnala pokojna Nives Kozulić, ista ona Nives Kozulić koja je Rošina, Sanaderovog adlatusa, i njegovo povjerenstvo autobusom dovela u famozni obilazak Vira. 

Istina, na Viru se godinama najviše gradi i trguje nekretninama u Zadarskoj županiji, ali od 2004. kad je usvojen Prostorni plan do danas, Općina Vir ni za jedan centimetar nije povećala građevinsko područje. Sve što se gradi, gradi se unutar zona koje je blagoslovio Županijski zavod i nadležno Ministarstvo graditeljstva. Upravo ta njegova tvrdoglavost, otpor prema širenju novih građevinskih zona, bila je najveći Kapovićem krimen. Tako se izravno ispriječio interesima raznoraznih nekretninskih špekulanata i perača novca koji i danas uspješno progovaraju kroz pojedine lokalne ”opozicijske čelnike”.

Istina, na Viru su uske prometnice, ali njihove su koridore definirali urbanisti i planeri Zavoda za prostorno planiranje Zadarske županije, a četiri glavne ceste kojima upravlja Županijska uprava za ceste, ta javna tvrtka nije nikad obnovila, kamoli proširila za nogostupe.

Državnu cestu u dužini 4,3 kilometra, kojom se dolazi na Vir, Hrvatske ceste su proširile i obnovile 2013. godine kada je u Banskim dvorima stolovao Milanović. No 2017., kad je Općina potrošila svojih 18 milijuna kuna za otkup zemljišta i postavljanje javne rasvjete uz tu cestu, završetak izgradnje nogostupa do danas je blokiran od strane političkih protivnika, kako tvrdi načelnik.

Istina, prođe vas jeza dok gledate kako ljudi s djecom na odmoru nonšalantno prolaze uz rubove uskih cesta kroz prenapučeno mjesto ili prelaze cestu bez osvrtanja mimo pješačkih prijelaza, ali na otoku postoji 850 ulica u prosjeku dugih oko 300 metara i općina ih je sve pretvorila u jednosmjerne prometnice kako bi se vozilo sporije i tako izbjegle nesreće.

Istina, na Viru postoji jedna državna i četiri županijske ceste i sve su dvosmjerne, osim tzv. Prstena, jednosmjerne županijske ceste koja ide oko centra mjesta. Nogostupa nema. Pješački koridor širine pola metra označen je uz rub punom crtom i predstavlja jedinu ”zaštitu” za pješake. Prometnica je stiješnjena kućama i ogradnim zidovima s lijeve i desne strane, mjesta za proširenje naprosto nema. Na cestu se doslovno zakoračuje iz kafića, trgovina i suvenirnica. Pješački promet se pritom odvija u oba smjera, majke rubom guraju kolica, parkiraju se automobili, trče joggeri, voze biciklisti, lete romobili, kvadrovi, teretnjaci, kamperi, autobusi, kamioni... Vozi se sporo, u pravilu u koloni, na njoj je prometni kaos dostojan Mumbaija ili Dhake, ali teški prometnih nesreća, za divno čudo, gotovo da nema.  

Druga županijska cesta, popularno nazvana Obilaznica, duga oko 5-6 kilometara, ima dvije trake i rasvjetu koju je financirala Općina. Ona nažalost ima svoje prometne žrtve. 

Treća i četvrta županijska cesta, Put Lozica i Put Torova, također su dvotračne, ali izvan naseljenog područja. Povezuju mjesto Vir s drugim dijelovima otoka, a brigu o njima, iako je to zakonska obveza ŽUC-a, isključivo vodi Općina. Potrošili su milijune na nogostupe, rasvjetu i nove slojeve asfalta. Na njima se vozi najbrže, kao i na državnoj cesti, pa je tamo i najviše teških prometnih nesreća. 

Prije nekoliko godina, kako bi te županijske ceste rasteretili prometnog pritiska prema sjeverozapadnom dijelu otoka, Općina je sama financirala probijanje i izgradnju dvije potpuno nove prometnice. Dvosmjernu Put Progona u dužini od dva kilometara i široku pet metara, te drugu Put Rosulja koja prolazi kroz naselje, s javnom rasvjetom, ali bez nogostupa, i označenim koridorom za pješake.

Istina, neki prometni stručnjaci smatraju da bi cesta Put Lozica, iako se nalazi izvan naselja i prolazi kroz borovu šumu, ipak trebala imati nogostup i javnu rasvjetu jer povezuje dva naselja unutar jednog mjesta i ljeti je na njoj promet intenzivniji zbog velikog broja gostiju. Ali za takav zahvat nitko nema zakonsku obvezu, a gospodar ceste, ŽUC, kao ni Općina prije njega, izgradnju nogostupa i javne rasvjete nikad nisu planirali, jer za tim nije bilo potrebe.Sve dok se nije dogodila ova nesreća.

Istina, mediji su Put Lozica prozvali cestom smrti, ali takva se etiketa može prilijepiti svakoj cesti bez nogostupa ili javne rasvjete, kao što su, primjerice u Zadru, ulice Put Dikla, Put Plovanije ili Obala kneza Trpimira s koje automobili uredno izlijeću u more, a odgovornost za posljedice prometnih nesreće prebaciti na gradonačelnika. 

A kad smo se već dotakli zadarskih vlasti, kako su se oni ponijeli sa sličnom odgovornošću najbolje smo vidjeli na slučaju noćnog kluba ”Ledana” i nekoliko smrti mladih ljudi koji su poginuli u padu s gradskih bedema. Kad se treba pohvaliti spomeničkom baštinom pod zaštitom UNESCO-a, onda su bedemi vrijedna gradska imovina, a kada treba odgovarati za tragične smrti i to što bedemi do danas nisu dobili primjerenu zaštitu za korisnike, onda se peru ruke, a padovi su plod nesretnog slučaja, uzrokovanog alkoholom...

Dvostruka mjerila, licemjerje i bijeg od odgovornosti. Uvijek su krivi ”oni drugi”, smrt nikome ne donosi dobar imidž. Najmanje vlasnicima javne infrastrukture i odgovornima za njeno upravljanje. Koji bi javnim dobrima, u maniri dobrog gospodara, trebali upravljati tako da mogućnost teške nesreće svedu na najmanju moguću mjeru.

Nesreće poput ove na Viru koja se - ne zaboravimo - nezaustavljivo zakotrljala onog trenutka kada je pijani Ivan Bakić sjeo za volan svog automobila.