Negdje u proljeće 2015. Zadar se našao među devet hrvatskih gradova kandidata za Europsku prijestolnicu kulture 2020. godine. Zadarski EPK program bio je objavljen u jednoj zgodnoj brošuri, a kandidaturu su javno branili gradonačelnik Božidar Kalmeta i mladi gradski pročelnik za EU fondove Šime Erlić. Autori programa koji su svoj „intelektualni kapital” ustupili politici pod nepoznatim uvjetima do danas su ostali anonimni za javnost. Po jezičnom stilu i sadržaju teksta iz aviona se vidjelo da zadarski program EPK nije pisao netko hadezeovskog mindseta, ali se također vidjelo da su autori itekako bili svjesni ključnih zadarskih kulturnih i društvenih deficita. Svih njegovih dubinskih problema stvorenih nakon desetljeća jednopartijske diktature koja kapilarno upravlja svim sferama života.
Tu društvenu i kulturnu pustinju, za potrebe politike, sad je preko noći trebalo predstaviti kao budući Misir, a Zadar uvrstiti među uspješne i progresivne gradove. A što može bit uspješnije i progresivnije od - već odavno - precijenjene titule EPK. Provincijska politika tako je upregla nekoliko mladih zadarskih akademskih glava da – ”u višem cilju” - ispišu program koji je imao svoje slabosti, ali ga se nitko nije trebao sramiti. Koji je više dijagnosticirao otužno stanje, nego nudio rješenja. Jer ključno rješenje za promjenu stanja u kojem se Zadar kulturno i društveno guši autori nisu mogli predložiti. A nisu ga mogli predložiti jer rješenje uključuje promjenu političke kulture. Točnije: micanje HDZ-a s vlasti. A to bi, razumljivo, bilo bogohulno. Zato se autori nikad nisu potpisali, ostali su anonimni, kako ne bi bili označeni kao izdajnici i intelektualni plaćenici.
Tih dana došao sam kod Erlića na razgovor o kandidaturi, iziritiran licemjerjem politike koja desetljećima zatire svaki zdravi oblik društvenog života u Zadru, a sada piše traktate o nezavisnoj sceni kao glavnom resursu za zadarsku europsku budućnost. Erlić, mladi lav HDZ-a, elokventno je branio program EPK frazama o tradicionalnoj zadarskoj otvorenosti za različitost, gradu pluralnih ideja i multikulture, i drugim slobodarskim frazama. Slušajući ga čovjek bi pomislio da živimo u Berlinu, a ne zadrtoj provinciji opasanoj UNESCO-vim mentalnim bedemima. U jednom trenutku, kad mi je prekipjelo, Erliću sam rekao otprilike ovo: Ok, ako ste tako široki i otvoreni, tolerantni i multikulturni, inkluzivni i bez predrasuda, zašto ne bi lijepo u Zadru, kao „najstarijem sveučilišnom gradu u Hrvatskoj”, organizirali studentsku gej olimpijadu? Doći će mladi ljudi iz cijelog svijeta, Zadar ima sportsku i turističku infrastrukturu, promocija Zadra kao grada otvorenosti, tolerancije i različitosti bit će maksimalna. Erlić je ostao kao da sam ga maljem udario u čelo. Počeo je zamuckivati, spustio pogled, „e sad, da li baš tako nešto nama treba...”.
I prije te moje provokacije Erlić je dobro znao da su slova iz program jedno, a zadarska društvena i kulturna stvarnost, nešto sasvim drugo. Znao je onda, kao što zna i danas, da zadarska kulturna scena praktički ne postoji. Da je svaki pokušaj etabliranja nezavisne scene od rata do danas nemilosrdno gažen, da ti ljudi nikad nisu dobili zasluženu podršku, iako su bili i ostali jedni pravi generator gradskog kulturnog života i odraza njegovog kulturnog potencijala. Kada bi nešto i niknulo svakih nekoliko godina, nadležni bi se potrudili da to brzo posjeku, kao korov. Sve što je imalo prilike da se ukorijeni, ubijali su podfinanciranjem, omalovažavanjem i namjernim zaobilaženjem. Nezavisna scena, izmještena izvan institucija pod kontrolom HDZ-ovskih ravnatelja, nije imala šanse zadržati kontinuitet potreban za opstanak. Neumoljiva jednopartijska mašinerija, u kombinaciji s općim neokonzervativnim trendovima u društvu, pregazila je gotovo sve što joj se nije pokorilo. Što je donekle logično. Nezavisna scena nikad nije bila HDZ-ov birački bazen i zašto bi na njih trošili „naš” novac. Na koncu su preživjeli samo rijetki, evoluirajući u hibridne poluproizvođače kulturnih sadržaja kroz organizaciju rubnih festivala koji rahitičnom Zadru donose kulturne impute kakvi mu kronično nedostaju.
Od tog razgovora prošlo je šest godina, mladi pročelnik Erlić danas je mladi državni tajnik u Ministarstvu EU fondova i, što je još važnije, prvi čovjek zadarskog HDZ-a. Nakon Kalmete, de jure, najutjecajniji čovjek u stranci na području Zadarske županije. Erlić je materijal za ministra, a ako jednog dana to i bude, agenda je da se nakon mandata vrati u Zadar i bude njegov prvi pravi gradonačelnik za 21. stoljeće. Te 2015. Erlić je dobro znao što su zadarske želje, a što mogućnosti u utrci za EPK, kao što je bio svjestan da moja kritika drži vodu, ali i onda i danas, zbog političke pozicije, to ne može javno reći, bez obzira koliko se s njom slagao.
Šest godina od tog pokušaja žabe da se potkuje, Zadar se nalazi na novoj prekretnici, ne možda tako dramatičnoj, ali sigurno na razdjelnici koja je u programu EPK bila bitno istaknuta. Za koji mjesec, naime, u Zadru će biti useljena obnovljena Providurova palača, nekadašnje sjedište mletačkog namjesnika, koja u spoju s Kneževom palačom, također obnovljenom prije nekoliko godina, treba postati „Muzej dvije palače”. Obje palače u vlasništvu su Grada Zadra, ali Kneževom palačom upravlja Narodni muzej, kojem je osnivač Zadarska županija. I jedna i druga palača obnovljene su uz pomoć EU fondova, u čemu je Erlićeva zasluga lavovska, na što je utrošeno više od 100 milijuna kuna. Nijedan grad južno od Zagreba nema u povijesnom centru takvu kulturnu infrastrukturu, spremnu da prihvati i najzahtjevnije izložbe i kulturne projekte, ali nijedan grad nema ni problem kao Zadar, da ne zna što će s tim obnovljenim kulturnim biserima sada učiniti. Europski projekti su Zadru osigurali novac, ali ne i sadržaj. Dali su mu sredstva za obnovu hardvera, a softver je sam trebao osigurati. Nekoliko tisuća novih kvadrata izložbenih prostora i multimedijskih dvorana bez pravog softvera vrlo lako mogu postati moderna Potemkinova sela.
Useljenje stalnog postava Narodnog muzeja u obnovljene zgrade nikome se ne čini kao pametno rješenje i politika sada predlaže podjelu Narodnog muzeja između Grada i Županije. Grad bi sebi uzeo Muzej grada i Umjetničku galeriju i od toga napravio „Muzej dvije palače”, a Županiji bi ostala Etnografska i Prirodoslovna zbirka. Naravno, i ova 'rasprava', kao i onda kandidatura, događa se pet minuta do dvanaest, kada više nema puno vremena za dobro osmišljena rješenja.
Komičan element u cijeloj situaciji je da Narodnim muzejem i Kneževom palačom već godinama ravna ozloglašena Renata Peroš, živi simbol političke korupcije, kojoj se nikad nije zaboravilo, ni oprostilo, što je pobjedu opozicije 2001. na lokalnim izborima, predala u ruke tadašnjem gradonačelniku Kalmeti. Peroš je za nagradu postala ravnateljica, a ona je to obilato iskoristila za zapošljavanje rodbine i prijatelja, zbog čega je danas malo tko može smisliti na tom mjestu. Dosadila je i onima koji su je tamo doveli, a usto su postali debelo svjesni da naprosto nije kapacitirana za vođenje takvih objekata. S novom Providurovom i Kneževom palačom političari 'nove generacije i starog kova' žele Zadar uvesti u novu kulturnu eru, a Peroš je na tom putu kontaminirani balast. Žele je se riješiti, ali ne znaju još kako. Navikla na preživljavanje, Peroš, međutim, nije čekala prekriženih ruku. Upregla je Stručno vijeće muzeja da se deklarativno izjasni protiv Dukićeve ideje o podjeli Narodnog muzeja, ali ministrica kulture, Nina Obuljen Koržinek, odgovorila joj je da je podjela ipak moguća, ako se Grad i Županija tako dogovore. Renati je jednostavno poručeno da nije bitna.
Zadar u ovom trenutku očito nema čovjeka koji bi bio u stanju voditi nove objekte u skladu s proklamiranim ambicijama. A ambicije nisu male, novi prostori zahtijevaj najbolje. Zadar želi imati svoj ”centar Pompidou” mjesto otvoreno za građane, ali i mjesto za brendiranje i promociju grada, s nacionalno i europski relevantnim izložbama i događanjima. Za to im trebaju kuratori i kulturni menadžeri kakvih u Zadru nema uopće, a u Hrvatskoj jako malo. Da bi u Zadar uopće došli takvi kadrovi, treba ih dobro platiti, kao i cijeli novi hladni pogon s desecima novih zaposlenika, što će javne proračune stajati dodatne milijune, bez izdvajanja za ambiciozne programe.
Sličan problem je i pred Centrom za mlade, koji će uskoro biti otvoren, kao i pred Centrom kreativnih industrija, koji je već otvoren. Imaju zgrade, nemaju stanare. Establišment koji je do jučer gazio nezavisnu scenu, sada joj podilazi jer u njoj vidi ključnog partnera za davanje života i smisla novim objektima. Zadar se tako našao u svojevrsnoj stupici prvaka u povlačenju novca iz EU fondova: s desecima milijuna kuna obnovio je Providurovu i Kneževu palaču, izgradio Centar za mlade i Centar za kreativne industrije, ali je ostao bez sadržaja i kreativca, nema voditelje, stanare i korisnike. Oni koji su tu mogli nešto raditi, ili su otjerani u druge gradove i države, ili su ostarjeli. Pored takvih problema, Renata Peroš nikome više nije problem. Sreća da Zadar nije postao EPK.