Na Poluotoku, preko puta Pomorske škole, postoji zgrada koju Zadrani zovu „dječji dispanzer“ iako već desetljećima nema tu funkciju. To lijepo, ugodno i prostrano mjesto koje je do danas uspjelo sačuvati finu dozu humanosti, generacijama ljudi u jednom gradu ostat će kao simbol ili spomenik javnom zdravstvu po mjeri onih zbog kojih i postoji: pacijenata i zdravstvenog osoblja.
Kada je "dispanzer" otvoren 1954. godine, bila je to velika vijest za poslijeratni Zadar. S ponosom se isticalo kako „uređene ambulante predstavljaju snažan napredak u liječenju djece i zadovoljstvo liječnika i sestara koji u njima imaju priliku raditi“.
Zašto mi je zadnjih dana taj „dispanzer“ često na pameti?
Zato što puno desetljeća kasnije u Zadru svjedočimo situaciji koju je zaista teško nazvati bilo kakvim napretkom u pružanju zdravstvene skrbi, ma koliko se na tome inzistiralo. U istom tom sustavu, koji se danas zove primarnom zdravstvenom zaštitom, liječnici i medicinske sestre više nisu ponosni i zadovoljni. Dapače, nezadovoljni su i ogorčeni do te mjere da se njih 15, a govorimo o zadarskim pedijatrima, ginekolozima, stomatolozima, liječnicima obiteljske i medicine rada - javno pobunilo protiv takozvanog „unaprjeđenja“ sustava.
O čemu se radi?
Ambulante koje pod kapom Doma zdravlja već 20 godina rade u zgradi na Vruljici, gdje je do jučer bila i Hitna pomoć, moraju se preseliti u novu Polikliniku na Relji. U njihove sadašnje prostore, naime, dolaze županijski uredi s vrha Poluotoka. I bila bi to zaista dobra vijest da zapravo ne sele s konja na magarca. Iz prostranih i lijepih ambulanti u čije se uređenje svojevremeno uložilo oko 20 milijuna kuna, ulaze u manje prostore, od kojih su neki bez vode (soba medicinske sestre) i prozora (sanitarni čvorovi, čekaonice, izolacije i sobe za medicinske sestre). U to uređenje potrošilo se još pet milijuna kuna. Tri pedijatrijske ambulante bez vode, na što su liječnici u startu najviše reagirali, bile su greška projektanta i porazno je što to ama baš nitko u čitavom niza projektanata, javnopravnih tijela, nadzornih inženjera i izvođača radova - nije primijetio.
I taj će dio jedino biti ispravljen, jer je sve drugo, kako kaže projektant Bogdan Marov, u cijelosti izrađeno u skladu sa zahtjevima Pravilnika o minimalnim uvjetima u pogledu prostora, radnika i medicinsko-tehničke opreme za obavljanje zdravstvene djelatnosti, kojega se morao pridržavati.
Jedan hodnik, bez prozora, koji je zajednička čekaonica za tri pedijatrijske ambulante, također je po aktualnom pravilniku. Pitanje je samo po čijoj je mjeri takav pravilnik?
- Znate li što znači tisuću ljudi na jednom mjestu koji će dnevno cirkulirati kroz čekaonicu bez prozora s bolesnom djecom? Pogotovo u ovim uvjetima pandemije? To je kao da imate dva hercegovačka vjenčanja u 60 kvadrata! Roditelji nemaju izbora, ne mogu čekati vani u autima jer nema dovoljno parkinga. Znači da mogu sjediti po stepenicama. To će dovesti do potpunog kaosa. Da ne kažem kako će takva čekaonica biti najveći izvor zaraze u gradu - upozorava jedan pedijatar. Ginekolozi imaju svoje razloge za nezadovoljstvo, stomatolozi svoje. Prostorne i organizacijske. Nema im kraja, a sve se svode pod isti nazivnik: standardi koji tamo postoje daleko su ispod onoga što njihovi pacijenti zaslužuju i, u krajnoj liniji, plaćaju.
Više je problema u ovoj priči, ali svaki je nerješiv kada na prostor za šest ambulati pokušavate ugurati njih 12 i to prikazati kao najbolje rješenje. A onda krene prebacivanje loptice. Župan Božidar Longin vrući je krumpir prebacio na ravnateljicu Doma zdravlja, dr. Renatu Bek, javno joj poručivši kako od nje očekuje da riješi probleme „u svojoj kući“. Međutim, sasvim je jasno kako su njoj u ovoj priči ruke bile vezane onog trenutka kad je ta zgrada službeno dodijeljena Zadarskoj županiji za potrebe županijskih ureda. Osnivač, dakle i vlasnik, Doma zdravlja je Županija, i sasvim je jasno čija je riječ zadnja.
Nemogućnost da promijeni stvari, međutim, ne abolira ravnateljicu Bek od odgovornosti da to nikad nije pokušala učiniti. Mjesecima, dok je tinjalo tiho nezadovoljstvo liječnika i šaputanja po hodnicima, Renata Bek ih ni jednom nije pozvala na razgovor, niti je osjetila potrebu da ih uključi u priču o ambulantama gdje će sutra preseliti sa svojim pacijentima. Kao da se to njih ne tiče. Sastanak je održan krajem prosinca, tek nakon što su se javno pobunili, ali bez ikakvog značajnog pomaka. Dom zdravlja predao je zahtjev za tehničkim pregledom novih prostora u Poliklinici i ukoliko preuređene ambulante taj ispit uspješno prođu, kao i onaj inspekcije Ministarstva zdravlja, ta je priča za Renatu Bek završena. A liječnici, ako im se ne sviđa prostor u Poliklinici, mogu potražiti drugi po tržišnoj cijeni, sretno im bilo. I njihovim pacijentima isto.
Pacijenti, kažete? Ah, da, to su oni što su zadnjih 20-ak godina platili 25 milijuna kuna za uređenje ambulanti koje bi trebale predstavljati „snažan napredak u liječenju , uz zadovoljstvo liječnika i sestara koji u njima imaju priliku raditi“.
Zauzvrat, resetirani su na tvorničke postavke. One iz 1950-ih, samo bez prozora.