StoryEditor
KolonaU IME POŠTENJA

Ustanite ujutro, povedite dijete u vrtić i - ‘ajte radit! Ne živite na nečijoj tuđoj grbači, jer kad se sve sabere, to je najobičnija ležarina

12. prosinca 2021. - 22:51
Zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević ukinuo je mjeru koja nije ništa drugo nego najobičnija ležarina, jer za te osobe netko drugi mora raditi Tomislav Krišto/CROPIXTomislav Kristo/Cropix

Sad je već prošlo 10, odnosno 15 godina, otkad su naša dva mališana krenula, ne u vrtić, nego prvo u jaslice. Kad živite u drugom gradu, udaljeni više od 200 kilometara od "baka-servisa", isto vam je kao da živite u Australiji. Djecu morate odgajati sami, bez pomoći spasonosnih baba i didova ili nekoga od rodbine.

Ni jedan ni drugi sin još nisu bili ni prohodali, a morali su u vrtićke jaslice. Nakon rođenja i godinu dana porodiljnog dopusta supruge, druge nije bilo. Još smo bili sretni što smo izborili mjesto u jaslicama, kako bismo se mogli vratiti na posao. Ostavljanje djeteta u jaslicama jedno je od najtraumatičnijih iskustava u životu. Sjećam se, iako su nas tete umirivale da će sve biti u redu, mališan s jedva godinu dana koji se grčevito drži za ogradicu krevetića, dok mu se mala koljena ljuljaju kao u slalomu Janice Kostelić, prizor je koji vam kida srce, doslovno. Priznajem, znao sam pobjeći s posla pa kriomice, da me ne vidi on, a ni tete, gledati preko ograde vrtića gdje je, je li pao, plače li, je li živ uopće...

Vrtićki imunitet

I tako godinu dana, dok nije stasao, osovio se na noge, prestao plakati kad ga ostaviš u rano jutro u vrtiću, pa na posao, a tek poslijepodne dođeš po njega i onda konačno kući, sve do večeri i jutra, i opet sve ispočetka. A tek vrtićke viroze... Kad zaredaju, nema kraja. Svaki tjedan – viroza. Fibre, slobodni dani, godišnji, bolovanja... Dolazak bake iz 250 kilometara udaljenog grada na nekoliko dana, snalaženje u prostoru i vremenu. Sve dok ne stekne imunitet i ojača.

Ali druge nije bilo. Alternativa je bila, naravno, da majka ili otac ostanu s djetetom kući i čuvaju ga do četvrte, pete godine. Lijepo u toplom, bez suza, bez viroza. Dođeš s posla, dijete guguće, a juha se krčka u loncu. Divota. Ali tko će raditi za to vrijeme? Bez dvije plaće ne može se platiti kredit za stan, auto, za odjeću, hranu, režije...

S vremenom se pokazalo da mališanima, a ni nama roditeljima, jaslice i vrtić zapravo i nisu tako teško pali. Dijete je vrlo brzo stasalo, socijaliziralo se s drugom djecom, našlo svoje mjesto u društvu za puno idućih godina, tete su ih pazile i mazile, igralo se i odrastalo, shvaćajući da mama i tata moraju raditi, ali će sigurno, ma milijun posto, doći po njega u 16 sati i da ćemo poći kući smijući se, u toplinu doma, svatko sa svog posla, roditelji onog "velikog", a djeca ništa manje važnog – vrtićkog. Kasnije, u školi, dijete s vrtićkim imunitetom nema više ni prehlada ni viroza, a i ne plače za svaku sitnicu, zna se postaviti jer i samo ima iskustva koje se može steći samo u vrtiću s drugom djecom.

Zbog toga ne mogu, ne kao novinar, već kao roditelj, shvatiti inicijativu Udruge "U ime obitelji", koja se ovih dana buni zbog ukidanja mjere "roditelj odgojitelj" zagrebačkoga gradonačelnika Tomislava Tomaševića. Ta mjera, meni potpuno nerazumljiva, kad se sve zbroji i oduzme, nije ništa drugo nego najobičnija ležarina, za koju netko drugi mora ujutro ustati, pa odraditi i za sebe i za onoga koji to jutro ostaje sa svojom zdravom dječicom kući, u toplom. Ne znam uopće kako bih se osjećao da mi je netko plaćao da ne radim i ostajem s djecom kući, znajući da taj novac netko drugi mora odraditi i zaraditi – za mene.

'Zatočene' žene

Zapravo ništa čudno jer "neka netko drugi radi za mene" – jedan je od najvećih "ideala" znatnog dijela hrvatskog društva, koji se besramno provodi već desetljećima, u raznim oblicima. Natalitet je u ovom slučaju samo izlika, jer društvo gdje netko mora raditi i za sebe i za onoga drugoga koji leži kući i ne radi ništa, neminovno propada. Da se ta udruga bori za više mjesta za svu djecu u vrtićima, za produženi boravak u osnovnoj školi od 1. do 8. razreda, pa čak i za manji PDV na pelene, bočice, dječju hranu... sve bih to razumio i podržao, ali tražiti da netko drugi radi za tebe, dok ležiš kući s djecom, to je naprosto neshvatljivo. Naravno, iznimka su bolesna djeca kojoj treba cjelodnevna skrb roditelja, na što bih odmah pristao, bez ikakve rasprave.

U jednoj Švedskoj država će svim roditeljima osigurati da djeca budu zbrinuta i na sigurnom kako bi mogli raditi, i to od početka do kraja radnog vremena, od rođenja pa sve do osmog razreda. U Americi je opet drugi ekstrem, tamo porodiljni traje najviše tri mjeseca, nakon čega slijedi povratak roditelja na posao ili otkaz. Jednostavno, ne živimo više u plemenskim zajednicama, u domaćinstvima s desetak obitelji, bez vode i struje i domaćim životinjama u prizemlju, gdje žena samo rađa, a odgajanje se prenosi kroz naraštaje, već u civilizaciji gdje se mora raditi i – osposobiti djecu koja će sutra u takvom društvu također morati raditi i istodobno odgajati svoju djecu.

Uostalom, "zatočiti" ženu pet, deset ili petnaest godina kući da kuha i mijenja pelene, bez mogućnosti da realizira neke svoje profesionalne sposobnosti, nepravedno je i prema samoj ženi.

Ustanite ujutro, spremite svoga mališana, odvedite ga u vrtić, a vi pođite na posao. Vjerujte, nije uopće tako strašno. I zaradite svoju plaću, platite porez i naučite dijete da danas-sutra samo zaradi svoju plaću i da nikada ne živi na nečijoj tuđoj grbači.

U ime obitelji i – poštenja.

15. svibanj 2022 20:01