„Ne mogu se ja držati tih vaših pravila, to je jače od mene.“
Tu je rečenicu izrekao vijećnik Akcije mladih Ante Rubeša na prvoj, konstituirajućoj sjednici Županijske skupštine lani u lipnju. Viknuo ju je sa sjedalice, nije izrečena smireno i sabrano sa govornice. Dobacio ju je preko cijele prostorije predsjedniku Skupštine Željku Lončaru i time se legitimirao, ali i nesvjesno anticipirao da će samo pet sjednica poslije toga njegova verbalna agresija u vijećnici preći i u fizičku.
O Rubešinom napadu na hadezeovog vijećnika Nikicu Čalušića u četvrtak na sjednici u Županiji sve je već rečeno i ne bi bilo potrebe išta dodavati, da Rubeša nije, punih deset sati nakon incidenta, poslao priopćenje u kojem – laže. Laž je kada piše da „ni u jednom trenutku nije ni pomislio fizički nasrnuti na Čalušića“ (zašto su ga onda trojica vijećnika morala u dva navrata svim snagama držati kad se zapjenjen zaletio na Čalušića uz urlanje da će mu razvaliti glavu?). Isto tako je laž da u svom političkom djelovanju „uvijek vodi računa da priča u globalu“ i „posebno pazi da ne napada na osobnoj razini.“ Usput, laž je i da se navodilo da je oštetio vrata ili nešto drugo u zgradi Županije. To nitko nije naveo. Navelo se da je šakama lupao po vratima, a nogama šutirao i vrata i stolice.
Rubeša se, najjednostavnije rečeno, nije mogao kontrolirati. Ljutnja i agresija bile su „jače od njega“, kako je na prvom dolasku u županijsku vijećnicu i rekao. Objašnjavanja da je to učinio zbog spominjanja oca u negativnom kontekstu nisu, naravno, nikakva opravdanja, jer je jasno da agresiju, vrijeđanje, prijetnje i nasilje ne može opravdati. Ničim.
Zašto se tako ne ponašaju i drugi vijećnici?
Kako je trebao reagirati Lončar kada ga je Rubeša izvrijeđao riječima da se „izražava i govori tako da ni diktiranje u osnovnoj školi ne bi prošao“ ili kada se derao na njega sa vijećničke klupe: „Što si ti, Mao Ce-tung?“
Kako je trebao reagirati Božidar Longin kada mu je Rubeša spominjao suprugu sa govornice u vijećnici i ironično govorio da bi mu ona mogla malo peći kolače i donijeti ih u županiju. Županovoj supruzi majka je upravo tih dana bila na samrti. Rubeša to nije morao znati, ali ni Čalušić nije mogao znati za bolest Rubešinog oca.
Kako je trebala reagirati Vesna Sabolić kada joj je Rubeša rekao: „Vi mene podsjećate na one žene što idu po kućama i prodaju lonce.“
Kako je trebala reagirati vijećnica Radoslava Gregov kojoj je Rubeša doslovno rekao: „Vijećnice Gregov, vas treba zakonom zabraniti.“
Za vino župana Longina rekao je da bi se trebalo zvati „Demonius Longinus“ ili „Satanius Longinus.“
U četvrtak mu je na tapet došao i sin Božidara Longina, jer se sve u Gaženici radi „kako bi županov sin od Turčina dobio u koncesiju suhi vez“, pa neka i „mali Longin gurne prste u pekmez“.
To nije spominjanje obitelji? Je li to način na koji, kako navodi u priopćenju, Rubeša „vodi računa da priča u globalu“ i „posebno pazi da ne napada na osobnoj razini?!“
Sve su to samo sitni primjeri, ima ih na stotine. Ono, pak, što se kontinuirano od Rubeše čuje na svakoj sjednici je nazivanje HDZ-a zločinačkom organizacijom, lopovima, pljačkašima… Kad je zatražena minuta šutnje za generala Slobodana Praljka, Rubeša je izašao za govornicu i poručio hadezeovim vijećnicima da su „sotone i pijavice.“
U četvrtak je rekao da je „na vlasti najkorumpiranija organizacija od povijesti čovječanstva“ koja „vrši razbojništvo nad svojim narodom.“
- Poštovani lopovi! – bile su prve Rubešine riječi na prvom izlasku na govornicu u Županijskoj skupštini.
- Poštujte statut! Ja ovdje ne vidim ni jednog lopova – rekao mu je tada predsjednik je Lončar.
- Ja ih vidim svugdje – odgovorio mu je Rubeša.
Nakon pet sjednica, Rubeši je u četvrtak netko – prvi put! – uzvratio. Pa je i njemu netko spomenuo člana obitelji. Čalušić. U trenu je zato postao „smeće, đubre i govno.“ Batine nije dobio samo zato jer su Rubešu držali kolege, ma što on kasnije u priopćenju tvrdio.
„Nikada neću dozvoliti da netko radi mojih političkih stavova vrijeđa moje roditelje, obitelj i prijatelje“, piše Rubeša u četvrtak navečer.
Rubeša se, kao i njegovi kolege iz Akcije mladih, generalno bore za istinu i za pravedniji sustav. To su dokazivali i riječima i djelima. Ako su se i mogle kontinuirano zanemarivati nebrojene upadice i ometanja na sjednicama, njegova koleričnost i vrijeđanje, sada je probuđena ona Rubešina „to je jače od mene“ i postala je zlosutna. Do te mjere da bi trebalo redefinirati što se podrazumijeva pod „politički stavovi“ zbog kojih vrijeđanje nije dozvoljeno.
U političkom ringu udarci su disperzivni, pitanje je koliko ih možeš dati, a koliko primiti, a najveća je nepoznanica gdje će koji završiti jer očigledno ne idu (samo) ispod pojasa, već i izvan ograđenog prostora.