Otoci su već dugo bez vode pa vodonosac 'Zrmanja' izliva punom snagom gdje god prije zatreba i jedva stiže, bezvodica čak prijeti i samom Zadru i okolici, doduše ne zato što je rijeka Zrmanja suha nego zato jer projektanti nisu mogli predvidjeti dovoljno široke vodovode, zloglasni Žmirići su godinama horror za svakog normalnog vozača jer je genije od inženjera koji je projektirao tu raskrsnicu zimi brojao protok vozila (iako: i poslije Žmirića će biti novih Žmirića), u gradu nema parkinga ni za lijek, ne samo na Poluotoku već svuda nadomak moru u krugu od 500 metara i više, iz 'Elektre' upozoravaju da nam prijeti redukcija struje jer sve te klime, je li, previše troše, kalete pitoresknog dalmatinskog gradića više nisu prohodne jer je gradska uprava (za male pare) prodala sve naše zajedničke javne prostore, uličice, trgove, atrije, nekakvim sezonskim ugostiteljima pristiglim iz tko zna kakvih Nigdjezemskih, kao što je ta ista ta gradska uprava otela javnoj upotrebi prometne površine, kolnike i pločnike, pa ih skupo naplaćuje jer, što se prije već reklo, fali nam parkinga, a domaći čovjek ne samo da nema gdje ostavit auto, nego gotovo da nema mjesta ni šugaman rastegnuti... (I gdje su, uostalom, te uređene zadarske plaže?!)
Mislio sam da će biti lako opisati košmar masovnog turizma kojeg ovoga ljeta doživljava Zadar. I ne samo Zadar nego i drugi gradovi koji su se ulovili na istu ješku 'strategije' hrvatskog turizma u kojima slika nije ni malo ljepša. Dubrovnik za dogodine već planira uvesti rampe na Stradunu kako bi smanjio pritisak turista (ne bi li i na Poluotoku, kod Jazina, dobrodošle takve brklje?), iz Splita sve češće kolege novinari zaječe od muke kad vidi što se događa s ovom nenormalnom i bahatom invazijom turista, a i kod njih, kao i kod nas, i s onom većinom naroda kojemu turizam nije berba, kako to ugostitelji i turistički hobisti (znate, to su oni koji se turizmom bave više iz hobija, kad izjamljuju na brzinu uređeni apartman, nekad vlastiti dom) već teška pokora.
Nije lako opisati nesrazmjer broja ljudi koji se odjednom našao na nečemu što se zove zadarska rivijera i realnih kapaciteta infrastrukture koja pokriva to veliko područje. Sve ljeti postaje malo i tijesno, puno je ovo svijeta za ovo malo prostora i za ove male govnovode i septičke jama, nema tu sjaja i celibritiya, a i fešte su postale nekako izlizane i dosadne, nema tog šušta i gušta kad se sve pretvorilo i bezočnu i neumoljivu utrku za lovom i profitom. Koje donosi priučena i izrabljena radna snaga koje, opet, kronično nedostaje.
Iz zadarske Turističke zajednice već godinama s oduševljenjem govore o straobalnim i fascinantim porastima broja dolazaka i noćenja što se, je li, pokazalo, kao strašan uspjeh projekta Ryanair, kojeg su svojedobno dogovorili Zvonko Šupe i Dražen Grgurović (koji je 'kalif umjeto kalifa' zadarskom turizma, pravi 'Kalmeta umjeto Kalmete'), a što je dovelo do masovnog dolaska turista bez lipe i centa (dobro, figurativno, ali samo malo figurativno) u Zadar, atraktivan grad u kojem možeš proći s 20-30 EUR-a dnevno per capita.
Međutim, ta bolest manijakalne opsjednutosti brojkama i statistikom dolazaka i noćenja nije lokalna zadarska mikro epidemija – ona kreće od glave, Ministarstvo turizma, i sam ministar i oni prije njega, Hrvatska turistička zajednica, valjda i sam premijer, naprosto su opsjednuti, gotovo drogirani, tom svjetinom koja nam u sve većem broju stiže. I naravno, iz svojih finih i izoliranih odmarališta, tamo s vile na Hvaru, Brijuna, sponozorirane jahte ili, uostalom, iz Banskih dvora, ne vide da smo postali (pre)mala zemlja za (pre)veliku gužvu. Je, Hrvatska je 'full of life'. Ali može i 'full of shit'.
A od svih mogućih tako 'opijajućih' i 'fascinantih' brojki kojima nas bombardiraju dignuta nosa, kao da su baš oni zaslužni za grčku krizu i bombe u Turskoj, pa i sam ISIL, nećemo saznati neke, recimo tako, jako važne informacije. Primjerice, kolika je dnevna potrošnja turista u Hrvatskoj ili, znamo li koliko će ih se i dogodine vratiti u ovu zemlju i zašto, i ako neće, zašto neće.
Ma, možda možemo staviti veće cijevi u vodovode, proširiti govnovode, uvesti još struje, postaviti rampu na Poluotok, zalogajnice s 200 sjedećih mjesta vratiti u zlatarne, nabaviti još jednu 'Zrmanju' za otoke, možemo možda napraviti još puno toga da zadovoljimo svu ovu europsku i svjetsku turističku svjetinu ali, vjerujte, za najviše pet godina će nam svima svanuti da smo s puno turista jednostavno ubili – turizam. Likvidirali ga, protjerali, uništili.
A tada ćemo izgubiti i turiste i turizam. Doduše, i tada će nekome smrknuti, ali i nekome svanuti.