StoryEditor
KolonaDIŠPET ZA LUZERE

Za reformu zadarskog pravosuđa bilo bi puno važnije znati tko je kome svojta, ljubavnik ili ljubavnica, a ne tko koje auto vozi! I odgovor Splićanima

18. listopada 2020. - 20:55
IlustracijaLuka Gerlanc/Cropix

Ne sjećam se da sam dobio toliko reakcija na neki svoj tekst kao na priču objavljenu u prošlom broju Spektra, o osmogodišnjoj sudskoj torturi na Općinskom sudu u Zadru kod suca Domagoja Kurobase, koji me sve do zastare, čak tri puta, nezakonito i nepravedno osuđivao za kazneno djelo klevete u koristi Rena Sinovčića. Od brojnih poruka i poziva, jednu bih reakciju ipak posebno izdvojio jer se odlično uklapa u temu o kojoj sam na ovom mjestu nedavno pisao u kontekstu reforme pravosuđa. Javio mi se jedan dužnosnik i piše...

„Jedna me sutkinja tužila za klevetu jer sam je javno optužio da njezin obiteljski klan upravlja jednim sudom u Zadru. Neki dan je dotična na glavnoj raspravi izjavila da kad bi nepotizam i obiteljski sukob interesa bio sporan, da se ne samo u Zadru nego u čitavoj državi ne bi donijela ni jedna sudska presuda. Hrvatsko pravosuđe i represivni aparat, policija i odvjetništvo, premrežen je rođacima i bračnim drugovima. Sud i državno odvjetništvo premreženi su rođacima i bračnim drugovima. Privatni odvjetnici i sudski vještaci premreženi su rođacima i bračnim drugovima... Evo vam primjer, istražne radnje policije provodi bratić, drugi bratić državni odvjetnik podiže optužnicu, sudac ima suprugu državnu odvjetnicu, imaju sina privatnog odvjetnika, on ima ženu sutkinju, oni imaju kćer sudskog vještaka, sutkinja ima oca suca na drugom stupnju, itd. To je da ti se život zgadi. I sve to u Hrvatskoj 2020. koja je već sedam godina u EU...”

Na to mu kažem kako sam o tim stvarima već pisao, s nekim imenima i prezimenima, ali da nikoga u državi za to nije briga. Ni Ministarstvo pravosuđa, ni Državno sudbeno vijeće, ni Državno odvjetničko vijeće, ni USKOK, ni SOA-u, ni Udrugu sudaca, ni Odvjetničku komoru, ni Sabor, ni premijera, ni predsjednika...

„Ma znam da ste pisali” odgovara „ali ništa bolje nije ni u Zagrebu i u drugim gradovima Hrvatske. Sve je to isto kao u Zadru. Policija, državno odvjetništvo i sud. Oni su zakonskim rješenjima od sebe stvorili nedodirljivu kastu. Nema tu odgovornosti za počinjene greške ili zlouporabe, nema civilnog nadzora nad tim institucijama. Nema nikakve kontrole nad njihovim radom. Oni sve to zataškaju između sebe...”

Dodao bih tri stvari. Prvo, ki će to platiti? Tko će meni, i meni sličnima, vratiti novac potrošen na odvjetničke usluge u tih osam godina sudovanja, na izlaske na ročišta, podneske, žalbe... Ako smo u ovoj slučajnoj državi svi pred zakonom ravnopravni, zašto od države ne mogu dobiti naknadu za štetu – živaca, vremena i novca - koju mi je svojim, po svemu nezakonitim presudama, nanio sudac Domagoj Kurobasa? Ne samo meni, nego i državi, koja je takvim službenicima dala ovlasti da je zastupaju, a on njene resurse troši bez ikakve odgovornosti? Da sam ja, ili bilo tko drugi u privatnom sektoru, takvu štetu svjesno i namjerno godinama radio svojoj tvrtki, ne da bih završio s izvanrednim otkazom, nego bi još dobio i nekoliko kaznenih prijava! Ali takvi dužnosnici, jer suci su baš to, državni dužnosnici, odlaze na druge sudove, napreduju na više instance, ostaju u sustavu praktički do mirovine. Nitko im ništa može. I, što je najtragičnije, slične suce, za koje kolege znaju kakvi su, koju nanose ogromne štetu struci i sustavu, nitko ne prijavljuje jer nitko ne želi s njima imati posla, a odvjetnici prije nego što im dođu na raspravu hvataju se za glavu i piju apaurine...

Druga stvar je aktualna. U Zadru je u tijeku ponovljeni izbor za novog predsjednika Županijskog suda. Tri su kandidata s istim brojem bodova od strane Sudačkog vijeća: bivši predsjednik Boris Babić, njegov bivši zamjenik Hrvoje Visković i građanski sudac Željko Đerđ. Za jednim kandidatom vuku se kontroverzni repovi iz prošlosti, drugi na svom Facebook profilu ima (stare) fotografije s privatnih druženja s današnjim ministrom pravosuđa Draženom Bošnjakovićem, a treći uživa, kako čujem, veliku podršku Udruge sudaca, jakog lobističkog centra, kojeg je dugo godina vodio Đuro Sessa, predsjednik Vrhovnog suda, i jedan od onih koji daje svoje mišljenje o kandidatima. Bodovi, ocjene, sudska praksa, učinkovitost, sve je manje bitno od toga tko za koga igra, tko je s kim dobar, tko kome čuva leđa...

Svako malo, kad politika spomene reformu pravosuđa, pojave se glasovi o potrebi javne objave imovinskih kartica sudaca. Nije da to nije važno, ali bilo bi puno korisnije znati tko je kome u našem pravosuđu otac, tko majka, tko kćer, a tko sin. To nevjesta, tko zet, a tko rođak. Tko kome radi u odvjetništvu, na drugom sudu, u privatnoj praksi ili kao vještak. Kome je tko, da skratim, ljubavnik ili ljubavnica, a ne tko koji auto vozi. Katalog takvih informacija bio bi puno korisniji za promjenu stanja u pravosuđu.

Treće, nedavno mi je jedan sudac detaljno tumačio kako se može manipulirati navodno automatska, odnosno nasumična dodjela predmeta u rad sucima. Dovoljno je u sustavu isključiti ili uključiti pojedine parametre za odabira sudaca, da pojedini spis sa stopostotnom sigurnošću „automatski” dođe do željenog suca ili sutkinje. Na isti način u rad se dodjeljuju i predmeti višim sudovima povodom žalbi. Ali kako mogu znati da spis iz Zadra koji je po žalbi otišao, recimo, na viši sud u Varaždin, nije došao u rad kod šulkolege, cimera ili prijatelja s faksa, suca ili sutkinje iz Zadra? I koji je, kad je vidio da mu je frend sudio u prvom stupnju, nazvao i rekao: „Ej stari, šta ćemo s ovom novinarskom budalom osuđenom za klevetu?”. Jer kad vas tako poklopi drugi stupanj, a Visokog kaznenog suda nema, možete se slikati, koliko god bili u pravu. Ako pretjerujem, volio bih da me netko demantira.

Na kraju ne mogu ne osvrnuti se na reakcije koju je izazvala moja bačena kost o Zadru kao novom-starom glavnom gradu Dalmacije. Očekivano, neki su zagucali k'o galeb s Karepovca. Umjesto da to potakne na kritičko odmjeravanje uspješnosti obnašanja vlasti dvaju gradova u Dalmaciji, s ciljem da se političare natjera na bolje upravljanje našim novcima i sudbinama, pretvorilo se u izrugivanje, omalovažavanje i seljačko nadmetanje tko ima veći. Kažu, „Zadranići evo vam prijestolje pa posjednite kralja, a mi svoje lopove redovito smjenjujemo”. Ma nemoj. Zadnjih deset godina, a bojim se da bi to još moglo potrajati, najveći splitski redikul drži za muda vlast i upravlja gradom. Nek' sam idiot, ali meni je lakše podnositi kralja kojeg novinari deru, nego klauna kojem novinari vire iz guzice.

Kad se nema argumenata, kad David zvizne Golijata, onda svaka iracionalnost dobro dođe kao opravdanje. Na scenu stupa dišpet za luzere, mitotvorstvo, samoviktimizirajuća poza, bude se apologeti tradicije koji autentične vrijednosti pretaču u nepodnošljivi kič. U stilu „mi smo luđaci, bit ćemo prvaci” i „niti je Split glavni grad Dalmacije, niti će Zadar ikad postati metropola”. Točno!

Split nije glavni grad Dalmacije, a Zadar je stoljećima bio, i tada je bio metropola. I ne znači da metropolom ne može ponovno biti. Naprotiv. Ako baš hoćete u monarhističkom duhu, Zadar je postojao tisuću godina kad se Dioklecijan tek rodio, pa ima pravo Splitu dati još tisuću godina fore da pronađe vlast kakvu zaslužuje.

Izdvojeno

19. listopad 2020 08:26