Nije bilo teško to predvidjeti. Cijelu priču o zadarskoj betonizaciji na kraju plaćaju oni koji su za nju najmanje krivi. Investitori.
Ne bilo koji investitori, već oni koji su se našli na meti takozvanog "opravdanog nezadovoljstva građana", "prozivki političara" te, na koncu, "nemilosrdnog malja pravde" Državnog inspektorata. Taj trio fantastikus je za manje od godine dana združenim snagama nanio višemilijunsku štetu (najmanje) trojici investitora – i nekima još uvijek nanosi - koju im nitko neće nadoknaditi. A sve tobože u ime obrane javnog interesa, kvalitetnije prostorne politike i zaštite zakonitosti.
Njihovim "dobrim namjerama" usprkos Zadar je u zadnjih trideset godina nepovratno uništio neke od najljepših gradskih predjela. Pošast parcelacijskog urbanizma pretvorila je (nekad) jedinstveni prostor u betonsku pustopoljinu generičke arhitekture. Izgrađeno je na tisuće novih objekata bez glave i repa, ali samo zadnju godinu dana taj suverenistički trio - politika, građani i država - djeluju jedinstveno. Zašto? Razloga je nekoliko...
Tema prostornog planiranja i gradnje napokon se iz podruma zadarskih dnevnopolitičkih tema popela u prizemlje. Na prvi kat još nije uspjela stići, što znači da ćemo pogled s terase u neku bolju budućnost morati odgoditi na neodređeno vrijeme. U tom prizemlju je nemila gužva, svi nešto pametuju, ali malo tko zna o čemu govori i što bi zapravo trebalo učiniti, pa poslovica o dobrim namjerama i putu u pakao postaje zadarska dijagnoza kroničnog stanja. I zbog toga uostalom na ovom mjestu već nekoliko puta uzastopce pišemo o zadarskim prostornim temama. Jer ovom nedvojbeno ključnom temom za budućnost grada nitko se ozbiljno ne želi prihvatiti. Zasad. Iako bi vrijeme izbora trebalo biti doba kada se građanima nude rješenja za postojeće loše prakse. Što je najgore, pojedini opozicijski političari uvjereni su da nešto u tom smjeru rade ali svojim populističkim metodama i manipulativnim strategijama istinski se još više udaljuju od rješenja, a pravim krivcima daju priliku za amnestiju i izbjegavanje odgovornosti.
Baš zato nikoga iz "fantastičnog trija" u vrijeme izborne groznice nije pretjerano briga tko će u toj pravedničkoj ognjici izgorjeti, tko će biti opržen, a tko kolateralna žrtva. Lomače, inkvizicija nas je naučila, osvjetljavaju puteve, a prostorno planiranje je većini zadarskih političara ionako srljanje po mraku. Kritika radi kritike kojom prikrivaju činjenicu da nemaju svoja rješenja. Odnosno da nemaju pravu želju preuzeti vlast. U tom bi slučaju morali za nešto biti odgovorni. Morali bi više koristiti mozak a ne glasnice i društvene mreže kojima zaglušuju javnost huškanjem i lažnim vijestima. Ovako su uvijek u poziciji "onih koji su u pravu", ali koji ne žele da ih se išta pita kada nešto krene ukrivo. Tipično opozicijsko stanje uma.
Drugi razlog tog "događanja naroda" je poslovična narodna neukost i podložnost instrumentalizaciji. Ako narod uvijek zna što je najbolje za njega, zašto tako često griješi a rješenja traži od onih koji su mu stvorili problem? Nekad su takve građanske pobune spontane i opravdane, a nekad su inducirane i namjerno usmjerene od onih koji pokupe meso, a narodu ostavljaju kosti.
Treći oslonac uključuje tzv. pravnu državu, u konkretnom slučaju slavnu građevinsku inspekciju u sklopu Državnog inspektorata. Desetljećima gledamo divljačku građevinsku devastaciju ne samo Zadra nego cijele županije, a dvoje inspektora - ako ih je i toliko! - od tisuća i tisuća izgrađenih objekta na kraju interveniraju samo na ona tri u koja su građani i politika uperili prstom, a ne oni kao javno tijelo zaduženo za kontrolu stanja u prostoru. Nakon njihove intervencije u sva tri slučaja ponavlja se isto: sve što narod i politika nekom investitoru stavljaju ne teret, pada u vodu. Odmah kod prvog koraka provjere činjenica cijela se halabuka razotkriva kao neosnovana ujdurma.
Sve te ”nepravilnosti”, ”nezakonitosti”, ”pogodovanja” i ”kriminal”, bivaju obične konstrukcije i izmišljotine koje nemaju veze ni s zakonom ni sa istinom. Ali slavni Državni inspektorat svejedno neumoljivo trenira strogoću i traži dlaku u jajetu. Kako bi razotkrio razotkriveno, odnosno, kako bi opravdao svoju svrhu i postojanje. Kako bi im vjerovali da su neovisna i objektivna državna institucija. Takva selektivna praksa građevinske inspekcije i inzistiranje na nebitnim sitnicama kod pojedinih investitora daje legitimitet svim istinskim bespravnim graditeljima. Postupci inspektora u ova tri slučaja trebali bi nas uvjeriti da su deseci tisuća stanova i apartmana izgrađenih u Zadru i županiji od rata na ovamo, u potpunosti izgrađeni u skladu sa zakonom. Pa ni sami građevinski inspektor u to ne vjeruju. Naprotiv.
Tako smo dobili svijet paralelne stvarnosti, narativ o dobrim i lošim momcima. Jedan narativ oblikuju narod, političari i državni inspektorat, koji su u pravu i kad nisu u pravu, a drugi oblikuju "zli investitori", umreženi u mafiju, koji zasluženo plaćaju cijenu. I to doslovno: materijalnu, financijsku i reputacijsku. A da išta suštinski pritom nisu zgriješili.
Pišem ovo poučen iskustvom tri medijski eksponirana slučaja u zadnjih godinu dana: slučaj gradnje u Teslinoj investitora Joška Zekanovića, slučaj gradnje kod Vruljice investitora Zlatka Pocrnje te slučaj "mamutice" na Bilom brigu investitora Renata Golema i Pere Klarića. Obrazac u sva tri slučaja je isti: građani i politika dižu moralnu paniku a potom na scenu stupa Državni inspektorat kako bi demonstrirao onu čuvenu ”neka institucije rade svoj posao”. Kako bi pokazao da je sustav pod kontrolom. Iako njihov rezultat u sva tri slučaja pokazuje da investitori grade i rade ono što po zakonu mogu!
Zašto smiju graditi to što grade, pitanje je na koje svi znamo odgovor. Aktualni Prostorni plan uređenja grada Zadra. On je pretpostavka, ali sada govorimo o posljedicama hajkaškog pokreta u kojem stradavaju nedužni investitori. Koji to ničim nisu zaslužili. Jer ni Zekanović ni Pocrnja ni Golem nisu bili u "dilu" te famozne 2008. kad se pod političkim pokroviteljstvom HDZ-a dijelio plijen među odabranim investitorima. Kad su zelene zone pretvarane u građevinske, kad su ciljano rasli koeficijenti izgrađenosti u zonama niže i srednje gustoće, kad se smanjivao razmak između objekata na štetu javnih sadržaja i infrastrukture. Kad se Zadru svjesno i pohlepno popločao put u urbanistički kaos. Zekanoviću, Pocrnji i Golemu glavni je grijeh što su 15-16 godina kasnije u takvim uvjetima Prostornog plana pronašli svoj opravdani poslovni interes i pokušavaju ga ostvariti.
Ne zaboravimo, betonizaciju grada nisu nametnuli neki vječni zadarski neprijatelji, zeleni i žuti vragovi, niti strani osvajači. Osmisli su je i proveli njegovi građani. Oni koji su mijenjali plan, oni koji su ga usvojili, oni koji su po tom planu prodavali zemljišta, oni koji su po tim uvjetima gradili. Oni koji su se u ovom gradu politički i profesionalno afirmirali i masno obogatili. Kojima je interes Zadra ”oduvijek na prvom mjestu”. Koji bi za njega sve napravili. I nije u tome bio samo HDZ. Bilo je i drugih, ali su ušutkani dobrim poslovima i visokim zaradama. Zadranima izvan granica Petrčane – Bibinje, nitko za to nije kriv.
Na isti način, tobože u ime lokalpatriotizma, sada nastupaju kritičari. Ali poanta je ista: zločin je legalan, novac je opran, prostor je nepovratno unakažen. A najveću cijenu plaćaju oni koji u tome nisu sudjelovali, koji to nisu zaslužili.
Zato je dobro sagledati širu sliku. Širu sliku u kojoj valja preispitati ulogu i odgovornost Državnog inspektorata. U kojoj se narodu ne može na prvu vjerovati. Da sve ono što građani govore u televizijske kamere vrlo često nije točno. Jer iza njih vrlo često stoji nečiji osobni interes. A političari bez političkog sadržaja onda to koriste kao prizemnu platformu za samopromociju i poticanje teorija zavjere. Hoće li iziritirani i izmanipulirani građani uspjeti zaustaviti betonizaciju tako što će otjerati investitore iz Zadra? Hoće li Zadar u takvoj "antinvesticijskoj klimi" samom sebi konačno doći glave?
Političari i građani nisu upirali prstom niti potpisivali peticije kad su gradili moćni pojedinci uvezeni s politikom. Birali su kad njima paše. Jer i oni igraju na sigurno. Kao i Državni inspektorat. Kojem bi trebali vjerovati kako radi stručno i nepristrano. Nažalost, sve dok na čelu te institucije stoji čovjek sa stranačkom iskaznicom HDZ-a, i dok se po tom ključu imenuju prvi ljudi u županijskim ispostavama, uključujući Zadar, postojat će sumnja da nisu ni nepristrani ni samostalni. Dok se šapa stranačke politike ne makne, uvijek će biti razloga za sumnju da je nekome nešto politika namjestila, da su ga nagazili kako bi makli konkurenciju s tržišta. Zato bi šefa Državnog inspektorata, kao i glavnog državnog odvjetnika, i glavnog državnog revizora, trebalo birati na izborima. S izravanim legitimitetom dokazanih stručnjaka ne bi se doživljavali kao poluga stranačke politike. Koja je zarobila državu i poništila svrhu javne administracije kao neovisnog i profesionalnog sustava za usluge građana.
Neki investitori plaćaju cijenu, a drugi nisu i nikad neće. Kad državne institucije iz javnog diskursa otklone percepciju političke ovisnosti i dokažu da smo svi jednaki pred zakonom, možda ćemo moći reći da imamo državu. Da je imaju građani, a ne politički konglomerati koji je koriste za vlastite interese. Pa i na štetu pojedinih investitora.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....