StoryEditor
KolonaTRIDESET I DRUGI

Zašto su čizme Damira Truta u blatu Majskih Poljana bile besprijekorno čiste i hoće li se u priču o posljedicama potresa uključiti USKOK?

3. siječnja 2021. - 19:18
Damir Trut, ravnatelj Civilne zaštite snimljen u Majskim PoljanamaJure Mišković/CROPIX

Prva slika: Nešto prije sedam navečer u Majskim Poljanama. Kiša i magla, blato do koljena, u mrklom mraku svijetli samo reflektor kolega s N1 televizije. Ispred do temelja urušene kuće Damir Trut, ravnatelj Civilne zaštite, u javljanju uživo govori o stanju na terenu iz epicentra kataklizme. Čim su završili prilazim i pitam ga za izjavu. „Ne mogu sada, kasnije. Kad se javim za RTL”, kaže i uskoči u veliki crni terenac. Kolegica s RTL-a sjedi u autu pored glavom zabijenom u mobitel. „Oprostite, kad idete uživo? Pitam zbog Truta”. „Za oko pola sata”, kaže. Stojimo Jure i ja na kiši kao dva slijepca u mrklom mraku. Čekamo.

Odjednom, ispred nas se zaustavi blatom prekriveni veliki bijeli pick-up. Iskoči iz njega neki mladić, tridesetak godina, bez kišobrana i jakne. „Dobra večer. Znate li gdje su strojevi?” „Strojevi?” upitam. „Bageri, kombinirke za micanje ruševina. Zašto nema strojeva u Majskim Poljanama?”, podigne glas. „Mi smo novinari, došli smo iz Zadra prije tri sata, stvarno ne znam”. „Nema ih, a!?”, ljutito će. „Nema! Zato što su Srbi?! Je li zbog toga?! Pa kako to mogu!” uhvati se rukom za čelu. „Ljudi spavaju u svinjcima! Nemaju ništa! Ni hrane, ni deke! Cijeli dan idem od jednih do drugih! Zašto im nitko ne pomogne?!” viče. „Pričekajte”, pokušavam ga umiriti. „Tu je gospodin Trut. Pitat ćemo njega”. „Civilna zaštita? Gdje je taj da mu ja kažem...” i krene prema velikom crnom terencu. „Nemojte, pustite, imate ćete samo problema. Pustite, mi ćemo ga pitati, zato i čekamo”. Iz mraka izroni policijski auto, a iz pick-upa sada izlazi drugi mladić. „Marko, moramo ići. Ovdje smo zakrčili promet”.

Dvadeset minuta nakon što je Marko iz Ivanić Grada otišao, kolegica s RTL televizije izlazi iz auta i sa snimateljem priprema javljanje uživo. Po cipelama i odjeći, vidi se da su cijeli dan na terenu zbog te dvije i pol minute „lajva”. Snimatelj me zbog teškog mraka moli da mu pridravam dodatni reflektor dok Trut daje izjavu, a onda se pojavljuje i on. Izlazi iz velikog crnog terenca, stavlja masku na lice i dolazi pred kameru. Nakon razgovora opet mu prilazim kako bih ga pitao ono što me maloprije pitao Marko. Gdje su bageri? Zašto se ruševine ne raščišćavaju? Zašto je vojska ljudima u dvorišta postavila gole šatore, bez podloge, kreveta i grijanja? Zašto ljudima u Majskim Poljanama, 36 sati od potresa, nitko nije donio pomoć? „Pomoć je došla do svih. Tko nam se god javio mi mu nosimo što treba, tople obroke, deke”, kaže Trut. „Pomoć su donijeli volonteri, a ne Civilna zaštita” pitam. „Mi sve to koordiniramo” odgovori Trut i nestane u velikom crnom terencu.

Negdje na kraju te njegove rečenice, dok nas je obasjavalo svjetlo sa žmigavaca službenog auta, pogled mi, ne znam zašto, padne ne Trutove cipele. Crne, čiste, uglačane gležnjače. Zašto nisu blatnjave, pomislim. Čim smo nogom izašli iz auta u Glini, ugazili smo u lokvu, drugi korak je bio u blatu, a izlazili smo na asfaltiranu cestu. U Majskim Poljanama je posvuda crno ljepljivo blato i kiša. Nakon dva koraka cijeli ste u blatu. Kako to da Trut ima tako čiste cipele? „Jure” kažem reporteru, „ajmo mi pronaći te ljude. Da vidimo tko govori istinu, Marko ili šef Civilne zaštite”. Sjednemo u kola i uđemo u crni mrak. Vijugamo uskom cestom nosom zabijenim u šoferšajbu, nigdje tragova života, samo siluete skršenih kuća izranjaju iz magle. Onda naiđemo na prvu, drugu pa treću obitelj. Žive u autu. Nitko od potresa nije vidio ni Civilnu zaštitu ni Crveni križ. Sve što su dobili - suhu hranu i vodu, neki čak i agregat - donijeli su im volonteri, ljudi poput Marka. U sabirnim centrima u Glini i Petrinji ima deka za pokriti pola Hrvatske, ali kad smo gospodina Lončara ispred uništene kuće pitali što mu treba, prvo je rekao: „Deka, nešto posteljine i zimska jakna”.

Ako sam u ovom poslu išta naučio, onda sam naučio da ne vjerujem ni autoritetima, ni titulama, ni činovima, ni zvanjima, nego samo činjenicama. Gospodin Damir Trut je te večeri u svojim sjajnim čizmicama sjajno lagao. Njegove kasnije izjave o navijačima, koji su učinili i čine nevjerojatne stvari, i o narudžbama kontejnera preko maila, govore mi da su njegove gležnjače i dalje besprijekorno čiste. Trut nije truth.

Druga slika: U Strašniku smo kod Tomislava Stanića zbog kamp-kućice koju su mu donijeli volonteri iz Starigrada Paklenice. Dok mi objašnjava kako mu je korupcija, a ne potres srušio kuću, jer je obnovljena bez betona i željeza, Juri prilazi Tomislavova stara majka. Jeca, ne može govoriti. U ratu je izgubila sina, sad još i ovo, ostali su bez svega. Stoje pod nekom nadstrešnicom sklonjeni od kiše gdje su iz srušenog tavana prebacili nekoliko gredica sušenog mesa i kobasica. „Uzmi, hajde, ponesi sobom. Pojedite nešto...” majčinski kaže žena Juri, a Tomislav je napadne: „Majko, nemoj te! Te nisu još suhe!”. Stara majka se zastidi, neugodno joj došlo.

Ove dvije slike mi već danima ne izlaze iz glave. Taj visoki državni službenik u svojim ulaštenim čizmicama i ta majka kojoj se cijeli svijet sručio na glavu i koju je uhvatila nelagoda jer nas je ponudila nedovoljno osušenim kobasicama. Žena koja nema ništa nudi nas dobrotom i onaj koji ima svu moć da pomogne svima, a nije šporkao čizme. Ima li veće ironije u ovoj tragičnoj situaciji od činjenice da Civilnu zaštitu, jednu volontersku organizaciju građana, koja bi trebala biti žvelta i sveprisutna, vodi čovjek koji se zove Trut? Nomen est omen.

Zašto taj Trut još uvijek od Vlade nije zatražio proglašenje katastrofe (elementarne nepogode) za Sisačko-moslovačku županiju? Zašto ta vlada nije formirala ad hoc krizni stožer na čelu sa zapovjednikom Glavnog stožera HV-a i trojicom generala – za Petrinju, Glinu i Sisak – i 500 vojnika da kao uvježbani profesionalci upravljaju ovom krizom, da koordiniraju volontere, Civilnu zaštitu i Crveni križ, nego su dozvolili ovaj kaos na terenu? Hoće li se neki DORH ili USKOK konačno zapitati zašto su kuće tim nesretnim ljudima nakon rata obnavljane bez betona i željeza i tko je za to odgovoran?

Na staru godinu, nakon cijelog dana obilaska sela i zaselaka od Gline do Petrinje, vozimo prema Zagrebu. „Što misliš”, pitam Juru, „hoće li večeras pucati po gradu. Ili će se ljudi odazvati pozivu da novu godinu dočekaju u miru, solidarni s ovim nesretnicima na Baniji”.

„Vidjet ćemo, uvijek imaš onih koji će praviti gluposti”.

„Nije mi do slavlja, niti me briga za novu godinu” kažem.

„Ni mene” doda Jure. „Mi ćemo čekati trideset i drugi”.

02. travanj 2021 23:09