Zove se Jonathan, po glavnom junaku čuvene knjige "Galeb Jonathan Livingstone". Ima tri godine i slomljeno krilo. Svakog dana preko ljeta dolazi na terasu restorana Harbour u Jazinama. Ne boji se ljudi, oni zapravo bježe od njega. Kao da je neka od onih suludih Hitchcockovih ptičurina...
Jonathan nije takva zvjerka. Slomljenog lijevog krila ne može više letjeti pa po tlu hoda ili poskakuje kad ga neka djeca ili ustrašeni odrasli naganjaju po obali. Jonathan se u stvari šeta. Ima taj neki gospodski gard, i ležeran i ponosan u isto vrijeme, fali mu samo polucilindar. I nije nepristojan. Dok ljudi jedu za stolovima, ne žica hranu, doći će tek kad ga pozovete i iz ruke mu nešto ponudite, ili ako mu dobacite neki komadić.
Nije izbirljiv, jede sve. I zahvalan je, kad dobije porciju veselo poskakuje, kao da mu se nevjerojatno posrećilo...
Konobari ga vole. Drže ga kao suho zlato. A Jonathan je već navikao, pa im se ne sapliće pod nogama. Dok oni serviraju ili poslužuju Jonathan se skloni negdje ispod praznog stola. Sluša vas i gleda pametnije od većine pasa.
Knjiga o galebu Jonathanu Richarda Bacha nekada je bila obavezna školska lektira, uvrštena kao predivna metafora o odrastanju, slobodi, samospoznaji i izgradnji samopouzdanja kod mladih ljudi. Danas se nažalost najčešće prodaje kao "self help" literatura.
Jonathan sigurno pomaže. Pitanje je može li netko pomoći njemu i njegovom slomljenom krilu...