20. OBLJETNICA OLUJE Dr. Robert Karlo: "I danas čujem zvukove iz Oluje. Je li to PTSP, ne znam!"

- Heeh… nije baš bilo popularno dobiti staž u zadarskoj bolnici 1993. godine. Ljudima je milija bila Rijeka, ili Zagreb… Medicinu sam '92. završio u Rijeci i baš počeo stažiranje u Zadru, kad su me jednog jutra probudile sirene. To je bila akcija Maslenica i meni dovoljan razlog da se prijavim u Ured za obranu. Dodijeljen sam sanitetu 112. brigade, raspoređen sam u Starigrad, sa Velebitom sam započeo i sa Velebitom sam završio rat… - kaže 48-godišnji zadarski kirurg dr. Robert Karlo.

Na Velebitu je bio na predjelu Marune, uz liniju Velike i Male Bobije, uz „Tigrove“ koji su držali Tulove grede, na „nezgodnom terenu pod stalnom neprijateljskom paljbom“. U 112. brigadi, 3. Satniji, dr. Karlo je bio do kraja rata. No upravo u akciji Oluja, kaže dr. Karlo, bio je frustriraniji nego ikada.

- Bili smo na poziciji kod Novigrada, išli prema Kašiću, nailazili na snažan otpor neprijatelja, napadali su nas, imali smo dva krvava dana, a istodobno, drugoga dana Oluje, čujemo kolika su područja već oslobođena, ušlo se u Gračac, u Knin… A mi smo u to vrijeme u selu Barabe imali poginule, ranjene, izvlačili smo ih pod kišom metaka. Naši vojnici su se sudarali s njihovima na kantunima kuća, izmiješali se naši i njihovi u borbi prsa o prsa. Užas jedan, koja pogibelj! I danas tamo vodim moju djecu – kaže dr. Robert Karlo, otac dvoje studenata i jednog srednjoškolca. Kad je krenuo u Oluju, supruga mu je bila u visokom stupnju trudnoće, a već su imali jednogodišnje dijete.

- Možda nismo bili previše pametni, ali sve bi ponovili. Liječnički poziv izabere onaj tko prirodno želi nekom pomoći, ne samo bolesnima, već i unesrećenima, ozlijeđenima. Taj poriv je u ratnim situacijama još izraženiji, jer pomažete ljudima koji su svoje živote stavili u službu domovine, pa osjetite poštovanje i još veću potrebu da ih štitite – kaže kirurg dr. Robert Karlo, ponavljajući da je Oluja bila najdramatičnija akcija.

- Tog drugog dana Oluje, kad su se oslobođena područja nekadašnje SAO Krajine već slavila, mi smo teško napredovali, imali teške okršaje u predjelu Barabe, a upali smo i u neprijateljsku zasjedu u zaseoku Dubroje u Karinu. Mrkla noć, mi smo sanitet, znači idemo prvom linijom uz vojsku, a kada su nas neprijatelji uočili rafalno su „izbužali“ baš sanitetsko vozilo. Vozač je bio ranjen, medicinska sestra također, ja sam nekim čudom prošao bez ozljeda, jer sam nekoliko sekundi prije izašao iz vozila.

Nastala je takva paljba s obje strane da ne znam ni kuda sam gledao ni kako smo se izvlačili. A ta medicinska sestra bila je dobrovoljka, iz Rijeke, Nensi Osmanović… Čim su joj sanirane ozljede u bolnici, htjela je natrag na bojišnicu… To su bili pravi ljudi, i danas smo svi ostali dobra ekipa, sastajemo se, družimo. Eto, za Oluju su u liječničkom timu htjeli baš mene, dozapovjednik Denis Bračić me nazvao večer prije akcije i samo rekao „kume, dođi“. Dovoljno – kaže dr. Karlo.

Visoko cijeni ljude iz rata, ali više puta ističe da ne treba ništa uljepšavati ni glorificirati ako nije bilo tako. Svi smo mi ljudi, kaže dr. Karlo, opisujući liječnike, liječnice, pa i branitelje koji su jako teško podnosili ratne strahote.

Lada Burčul

LIJEČNIČKU POMOĆ PRUŽALI SMO I SRBIMA
- Liječničku pomoć u Oluji smo pružali i Srbima, srpskim nemoćnim civilima kao i zarobljenim srpskim vojnicima. Za srpske civile kojima je trebala medicinska pomoć u zabačenim selima posebno nas je naša vojska zvala na teren, tražili su da im pomognemo. Obilazili smo starce u zabačenim selima, davali im lijekove, bez nas ne bi preživjeli – priča dr. Karlo.