StoryEditor
RegionalKAD ĆE VIŠE...

‘Čekamo taj most kao proviđenje. Pa djeca nam do škole putuju dva sata! Jedino nas strah da i nas ne poždere turizam‘, kažu nam na Pelješcu...

Piše Damir Tolj
16. svibnja 2022. - 07:30

Roka boli noga i nije mu ni do čega. Samo gleda gdje će prileći. Muči ga distorzija kukova.

Ruku na srce, zimi se još i udeblja, što ne pomaže pokretljivosti. Ne da mu se više ni repom mahnuti svaki dan.

Pet mu je godina. Izgleda kao da navija za Partizan, barem takvu dlaku nosi. Crnu i bijelu. Šuti i gleda. Sluša što nam priča Antonija Tomelić Oberan pred konobom u Dračama, na sjevernim pelješkim obalama:

- Ljeti ludilo, a zimi ti čagalj kuca na vrata. Raskotili se, prije ćeš ugledat čaglja nego čeljade. Veprovi izjedoše grožđe, jazavci verduru odnesoše upropast...

Antonija živi u selu Osobjava, gotovo opustjelom. Takvih ne fali na poluotoku. Evo kako to izgleda:

- Mlađi mi sin Antun (14) ide u osnovnu školu u Janjinu. Hajde, to nije daleko. A Jure (18) je maturant, uči za brodskog mehaničara. Svako jutro ga autom vozimo iz Osobjave u Potomje, petnaestak kilometara, jer u Potomju čeka autobus za Orebić, a to je još dvadesetak kilometara. Pa u Orebiću čeka trajekt za Korčulu. Nije to duga plovidba, dvadesetak minuta.

image

Antonija Tomelić Oberan

Ante Cizmic/Cropix

I tako svaki dan. Jure pođe iz kuće u 6.15, u školi je mrvu prije osam, a kući se vrati u 15 sati. Nije to iz objesti, nije zato jer bi, štajaznam, baš nerazumno htio gledati stare korčulanske zidine pet dana tjedno. Poslušajte mu mater:

- Ma neee! Nego na čitavom Pelješcu nema srednje škole!

- ?!

- Daaa… A što ćemo, isto ga ne bi mijenjala ni za što. Mislim, Pelješac.

Hm, možda konačno idu bolji dani. Stižu most i nova cesta, bit će bliži ostatak svijeta.

- Cestom može doći svatko. I svašta. Nadamo se da će ipak doći ono što je dobro. I da će Pelješčanima biti bolje.

image

Na poluotoku je ostalo nekoliko tisuća stanovnika

Ante Cizmic/Cropix

Dolazi progres

Nad Brijestom tuku pneumatski čekići. Tu je priroda do jučer bila netaknuta. Djevičanski čista. Danas bismo najradije zapjevali onu staru dječju, iz filma Idemo dalje: "Pjevaju mašinke, ljepše nego ptice, sred bunkera naših – zelene šumice."

Dolazi progres, probija se iza brda nad prekrasnom briješćanskom uvalom pred kojom je bez nekog reda rasuto više otočića.

Jednom kad auta prijeđu pelješki most, valjda već sredinom skorašnjeg ljeta, prvo što će vidjeti na poluotoku upravo je Brijesta. Skriveni kutak. U kojemu su se nekada skrivali i vojni brodovi, podmornice: pod trasom nove ceste koja će dovesti budućnost na Pelješac, odavno je, naime, iskopano morsko tunelsko skrovište. U Brijestu niste mogli zalutati ili u nju nabasati. Morali ste htjeti doći.

A pristupalo joj se s južne strane, starom cestom od Zaradeža, pa niz sedam kilometara duge serpentine. Dok vam očaravajući pogled na duboku uvalu i krunske škoje ne bi zaustavio dah.

Evo nas na mjesnoj rivi. Visoko iznad, grme teški građevinski strojevi. Dok se ne probije čitavo jedno brdo, neće biti nikakva smisla otvarati ni pelješki most. Jer s njega nećete imati kamo dalje. Kažu odgovorni da će ipak biti gotovo do 15. srpnja.

Ali, usputni radnici šapću: "Neće, jarane, ni do Nove godine!"

Za to vrijeme, Zdravko Lazić na briješćanskoj obali prebire kamenice. Grmljavinu s gradilišta utišava grmljavinom iz zvučnika starog radijskog aparata:

- Za nas je most proviđenje! Nova dimenzija. Sve će nam bit bliže. Pa mi sada do bolnice u Dubrovniku imamo sat i po vožnje. Bez auta te nema! Bliže će nam bit i tržište, ođe ima pet obitelji koji se bave školjkama. Devedeset posto ide u restorane, ali treba radit, neće se kune same dokotrljat na kotačima.

image

Školjkari Ante i Mila Prlaguzić

Ante Cizmic/Cropix

Kaže, da nije mosta i ti novih cesta, Pelješac bi postao džungla za deset, petnaest godina. Mnogi su već odavno otišli za boljim životom. Preciznije, za nadom u bolji život. Zdravko je ostao. Brat mu Vicko također.

- Svašta nas je poklopilo u zadnje vrijeme, a odmah prve pandemijske godine godine kleknuo je turizam i valjalo je znat preživjet. Što je na selu nemoguće bez teška rada. A ne radi se baš svakomu. Mislim, fizički. Pa danas ima ljudi po selima koji i po raštiku idu u trgovinu!

Trpanj im je na 45 minuta, Ston na oko pola sata. A do Dubrovnika sat i pol.

- Jes ono lijepo za djecu, rastu u prirodi, u miru, bez stresa, ali đe ti je vrtić, škola, danas-sutra poso. Valjda će se i to mijenjat. Svakako ćemo s mostom i cestama dobit jednu novu vrijednost terena, a i domaći svijet neće tako lako prodavat baštinu ako im baš ne gori pod nogama.

image
Ante Cizmic/Cropix

Nije sve u parama

Eto mu i brata Vicka. Bradu nosi. Tko bi rekao, ostadoše u Brijesti. U njih dvojice – sedmere djece. Sve jedno drugom do uha. Zdravkovih je troje: Kate, Ivan i Luka, a Vickovih četvero: Blaženka, Zoran, Mila i Antonio.

- Kad nešto voliš, toga se i držiš. Nije sve ni u parama. Zato smo nas dvojica ostala - kažu braća.

Školjke iz barke sređuju i Ante i Mila Prlaguzić. Razgovoran je Ante:

- Odužilo se, brate, ovo s cestama. Malo iz opravdanijeh, malo iz neopravdanijeh razloga. Da je bilo dat Kinezima, smazali bi oni dosad sve. Nema u njih ni Božića, ni Nove godine, ni Uskrsa. Vazda rade!

Govore Prlaguzići da je Brijesta bila kao slijepo crijevo. Poslije Drugoga svjetskog rata u mjestu je živjelo 580 ljudi. Imali su školu, trgovinu, uljarsku zadrugu. Danas bi svi mještani stali u jedan autobus i još bi ostalo desetak praznih mjesta. Četrdesetak ih je. Kuće su opustjele. Nije bilo perspektive, samo znoja, motike i mašklina. Onda se otvorila Njemačka. Mnogi su otišli u prekomorske zemlje, Australiju i Novi Zeland. Po Splitu, Dubrovniku i Zagrebu Samo ljeti bude življe.

- U mene je sedmero djece, nijedno nije ostalo! Nema ljudi, a ljudi ti sačinjavaju sve. Tko zna što bi bilo da su ostali. Ovako imam dvanaestero unučadi, jedno praunuče i drugo na putu.

Hercegovci su nekoć čitav dan radili za litru ulja po Pelješcu. Ratovi i razne druge nevolje odnijele su pelješku muškadiju. Nije imao tko zemlju raditi. Pa je ovamo dolazila i sirotinja iz Vrgorske i Imotske krajine. Onda se i primili. Ko rasod! Znaju se po prezimenima i dandanas: Roso, Tolj, Čuljak, Mikulić...

Sada se pogledi ipak mijenjaju, a mijenjaju ih most i cesta:

- Već se ljudi interesiraju pošto zemlja. Dolaze, htjeli bi kuću ili vikendicu. Bilo ih je i dosad, naprimjer ovi iz doline Neretve. Vidjet ćemo, ne treba srljati s prodajom. Ja bi reko: prodaj ono što si sam steko, a ne što ti je otac ostavio - zaključuje Prlaguzić.

A ovako su nam o promjeni perspektive kazivali u Putnikoviću: Ono što je bio Dubrovnik, bit će Metković!

Naprimjer, iz Brijeste ili Putnikovića do Dubrovnika treba 1,5 sati. A u Metkoviću ili Pločama, preko novog pelješkog mosta, eto vas za pola sata! U Dugopolju ste za sat i pol, pa začas u Splitu.

image
Ante Cizmic/Cropix

Dok iz Brijeste dođete starom cestom u Ston, pa u Komarnu, trebat će vam sat čiste vožnje i još ono što izgubite na dvama graničnim prijelazima oko Neuma (BiH). A preko mosta će Briješćani i susjedi biti u Komarni za tren. Pa još za sat ili 90 minuta mogu se dobaciti gdje god hoće.

Općinska pročelnica Valentina Vitković slaže se da ceste povezuju i približavaju. Sve postaje dostupnije. Ali postoje i izazovi:

- Ne bismo se htjeli pretvoriti u jedan veliki apartman. Želimo da se prostor oplemeni, da ljudi dođu, ima mjesta za svakoga, ali želimo i da tu ostanu, da žive, a ne da dođu tek 15 dana godišnje. Ljeti. Kada se ljudi nastane u nekoj nekoj sredini onda ima potpunog smisla dovesti im javnu rasvjetu, komunalnu opremu, ceste, kontejnere, vrtiće, škole, javne sadržaje, razvija se i neko poduzetništvo, stvara se dohodak...

Održivi razvitak

Boji se da je Pelješac uspavana sredina, ne zna koliko su Pelješčani spremni za sve što ih čeka, ali razvojnu priliku imaju:

- Želimo održiv razvitak. Bila bi šteta da nam ceste donesu ono što nije održivo. Ne smijemo narušiti prirodu, naš kulturni i svaki drugi identitet. Želimo ostati svoji, a ne da nas poždere turizam od 15 ljetnih dana po osobi ili obitelji. Ne želimo postati primjer lošeg planiranja i izgradnje - kaže Valentina.

Vidjeli su to brojni naši primorski i otočni krajevi: beton, kvadrati, apartmani nadsađeni jedni na druge bez ikakva reda. Spavaonice, igraonice, mravinjaci, friteze, staro ulje, pizzete, crne jame, plastične boce u moru, oskudica vode, divljanje i objest svake turističke vrste.

Nitko na Pelješcu ne želi da im kamp-naselja niču kao gljive, a već se pomalo naziru. Sistem je jednostavan i već viđen uzduž Dalmacije: poljoprivredno zemljište, kupite 20 kvadrata, nasadite montažnu ili kampersku kućicu, posadite dvije masline i nitko vam ništa ne može. Ubrzo vas se skupi 10, 15, 20 i već je tu sezonsko instant-naselje.

image
Ante Cizmic/Cropix

Izolacija je sačuvala Pelješac. Njegovu prirodu i resurse. Ali je odnijela najvažniji resurs - pelješke ljude. Eto, imat će se kuda vratiti. Možda dovesti i nove klince.

Cestom će doći nova struja i optika, djelomično voda. Plin ne. Još na Pelješcu ima mjesta gdje vjetar nanosi snijeg na televizijske ekrane, gdje ne možete upaliti perilicu jer susjed upravo vari ogradu. Gdje lisica poštu nosi. I sinje more drugih problema.

Ukratko, tu je čagalj domaća životinja. Ali, ima nade da i ljudi (p)ostanu.

image
Ante Cizmic/Cropix

Pet novih poslovnih zona

- U općini je 2500 stanovnika na 169 četvornih kilometara. Obuhvaćamo gotovo pola Pelješca. Sve ove ceste što se grade, od Stona do Brijeste – na području su naše općine.

Pelješac je raseljen i ima golemog prostora za naseljavanje. Pa još je Dubrovačka Republika doseljavala ljude na poluotok. A ceste su poput krvotoka u organizmu. Bez njih života nema. Mi prestajemo biti dio dubrovačke aviodestinacije i postajemo autonomna autodestinacija. Vi ste sutra iz Splita u Stonu za sat i pol. Dnevno dođete na porciju kamenica i nije vam naporno.

Pitanje je, ističe Antunica, kako revitalizirati napuštena pelješka mjesta. Od Stona do Orebića nije izgađen de facto nijedan hotel. Nema srednje škole na poluotoku i dijete koje je otišlo s 14 ili 15 godina, vjerojatno je otišlo zauvijek.

- Nije kod nas bilo kohezijskog centra. Neretva, naprimjer, ima čak tri: Metković, Opuzen i Ploče. Zato tamo živi 40.000 ljudi. A na cijelom Pelješcu nema ih ni 7000. Većina u Orebiću, više od 3000, a među njima opet većinom doseljenici iz Hercegovine ili Imotske krajine. Naravno, nitko nema ništa protiv njih. U naselju Ston ukupno tek 700 stanovnika, a u jezgri 200!

Načelnik se nada da će se sada pojaviti i neki održiv poduzetnički interes. Kapaciteta ima: solana, zidine i starine, kamenice, očuvana priroda, plaže, loza i čuvena vina, masline, plodna poljca...

- Stonsko polje leži. A ne može ga star čovjek ni raditi! Ništa bez mladosti. Nadam se da će se vratiti ili doći cestom. I ostati, to je najvažnije. Mijenjamo prostorne planove, pet je poslovnih zona,
dvije turističke. Čekaju
nas nova vremena.

- Rastu li cijene zemljišta, ima li spekulativne trgovine?

- Most i cesta donose nove vrijednosti, ali spekulacija baš i nismo vidjeli. A vidjeli bismo ih kroz proračun i uplate pet posto poreza na promet nekretnina. Ni zemljišne knjige nisu sređene, odnosno imovinsko-pravni odnosi, što je brana velikom prometu. Ako ima išta, to je mimo papira i u tom smislu nevidljivo.

image

Vedran Antunica, načelnik općine Ston

Ante Cizmic/Cropix
26. lipanj 2022 11:26