- U Hrvatskoj imamo 89 posto stanovnika starijih od 60 godina, koji žive u vlastitim stanovima ili kućama, dakle u privatnom vlasništvu. Samo Rumunjska ima više od nas, 91 posto takvih. Po tom pitanju smo drugi u Europi što je, naravno, naslijeđe socijalizma. I dok god to nije isisano lešinarenje će se nastaviti - tim riječima Jasna Petrović, predsjednica Sindikata umirovljenika Hrvatske (SUH), ukazuje na gorući problem kriminalnih aktivnosti među osiromašenom starijom populacijom, koja zbog raznih prevaranata preko noći ostaje bez vrijednih nekretnina.
‘Tražit ćemo kazne‘
Petrović ističe kako su konačno, nakon jedanaestog zahtjeva, kojega je SUH u studenom uputio novim ministrima, a malo oštrije i Vladi, imenovani članovi Radne skupine, koja će se, uz angažman i njegova predstavnika, između ostalog baviti problematikom ugovora doživotnog i dosmrtnog uzdržavanja.
- Tražit ćemo ono što i inače, da se ukine institut ugovora za dosmrtno uzdržavanje i stane na kraj prevarama, ali da se, prije svega, kažnjavaju svi vlasnici privatnih i obiteljskih domova i svi drugi pružatelji socijalnih usluga, koji najnormalnije koriste taj model trampe. Nažalost, brojni privatni i obiteljski domovi to najnormalnije rade i nitko ih ne kažnjava - ljuti se Jasna Petrović govoreći kako njihovi vlasnici poput, primjerice, jednog doma u Bjelovaru otvoreno govore "daj stan za smještaj, za sobu".
- To je prestrašno. A država ne reagira... Danas imamo puno djece, koja su iselila u inozemstvo, a njihovi roditelji izloženi su riziku potpisivanja ugovora o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju iako je svim pružateljima socijalnih usluga to zabranjeno. Najbolnije je kad se takve stvari događaju u domovima za starije i nemoćne. Poznat je jedan dom iz Bjelovara gdje su muž i žena dali stan u Zagrebu kako bi dobili dvije sobe. Žena je umrla za tri mjeseca, a muža su joj, jer je bio u depresiji i šoku, izbacili van iz doma. Sad je podstanar u Zagrebu i jedva preživljava. Pred smrt je postao siromah. Ali nije to samo Bjelovar, nude se takve opcije i u drugim gradovima. I nitko ništa, iako to po zakonu ne bi smjeli raditi - opominje Petrović. Navodi kako se godišnje potpisuje od šest do devet tisuća ugovora o doživotnom ili dosmrtnom uzdržavanju, bilo pred sudovima bilo u uredima javnih bilježnika.
Sve više ugovora o uzdržavanju
- Tim jadnim starcima se otimaju stanovi lažima, mitom.... To je postala uobičajena pojava za rješavanje nasljednih prava. I masovno nam se javljaju ljudi, kojima su sestre ili braća uzele senilne mamu ili tatu da potpišu nekakav ugovor i zakinu sve ostale potomke - zabrinuto će predsjednica SUH-a.
Broj potpisanih ugovora o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju eskalirao je, ističe Petrović, posljednjih godina i na obiteljskoj razini i u cijelom sektoru, koji komunicira sa starima. Stariji su sve siromašniji, a zbog svojih godina, zdravstvenih problema, nemoći i samoće, nesposobni brinuti se o samima sebi, pa ih potreba za tuđom pomoći često zna skupo koštati. U SUH-u svakodnevno doznaju za slučajeve prevara ili neizvršavanja ugovora o dosmrtnom uzdržavanju pri čemu starija osoba pri kraju životnog puta ostaje i bez imovine i bez uzdržavanja, sama i bez sredstava, bez krova nad glavom, čekajući završetak sudskog spora koji u pravilu ne dočeka.
- I onda takve ugovore potpisuju pravnici, bilježnici, socijalni radnici, iako je njima to zabranjeno zakonom iz 2015. ili u priču uključuju rodbinu i poznate im ljude, koji to za njih rade fiktivno. To je prestrašno... Do 2015. je bila normalna situacija da socijalni radnici, koji su u kontaktu sa starijom populacijom, rade takve stvari. Malo manje to isto čine liječnici opće prakse, a vrlo često odvjetnički uredi imaju po pedesetak takvih potpisanih ugovora. Dođu im ljudi radi naslijeđa i savjeta, a oni ih onda obrlate i prepišu njihove nekretnine nekom svom ili dilaju s njihovom obitelji. Svega ima - kaže Jasna Petrović i podastire primjer brojnih pojedinaca, koji se bave tom vrstom ‘lešinarskog biznisa‘ sklapajući i po više desetaka ugovora, čekajući da primatelji uzdržavanja što prije umru.